Tito, 46 godina poslije: između mita o velikom lideru, svjetske sahrane i sjene diktature

BEČ / ZAGREB · 4. svibnja 2026.

Na današnji dan, 4. svibnja 1980., umro je Josip Broz Tito, čovjek čije ime i danas otvara stare rane, budi nostalgiju, izaziva bijes i dijeli društvo gotovo istom snagom kao i za njegova života. Za jedne je ostao najveći politički lider ovih prostora, čovjek čija je sahrana okupila državnike, kraljeve, predsjednike, premijere, komunističke vođe i predstavnike gotovo cijelog svijeta; za druge simbol diktature, progona i jednog sustava koji se raspao čim je nestalo njegove čvrste ruke.

Dečko sa Sutle koji je postao maršal jedne države

Josip Broz rođen je u Kumrovcu, u Hrvatskom zagorju, na prostoru uz Sutlu, a iz tog malog mjesta izrastao je u jednu od najpoznatijih političkih figura 20. stoljeća na prostoru jugoistočne Europe. Njegov put od radnika i revolucionara do partizanskog vođe, maršala i doživotnog predsjednika Jugoslavije često se opisivao gotovo filmskim jezikom. U službenoj jugoslavenskoj mitologiji Tito je bio predstavljen kao čovjek iz naroda, vođa otpora, simbol bratstva i jedinstva te državnik kojeg su primali i poštovali svjetski lideri.

Taj dio priče nije moguće jednostavno izbrisati. Tito je tijekom Drugog svjetskog rata bio na čelu partizanskog pokreta koji je imao važnu ulogu u borbi protiv fašizma i nacizma na prostoru tadašnje Jugoslavije. Nakon rata, uspio je izgraditi međunarodnu poziciju Jugoslavije između Istoka i Zapada, posebno nakon sukoba sa Staljinom 1948. godine. U vrijeme Hladnog rata, Jugoslavija je pod njegovim vodstvom postala jedna od ključnih zemalja Pokreta nesvrstanih.

Za mnoge generacije koje su odrastale u socijalističkoj Jugoslaviji Tito je bio simbol stabilnosti, sigurnog zaposlenja, školovanja, stanova, ljetovanja i države koja je, barem izvana, izgledala snažnije nego što je zapravo bila. U toj slici on nije bio samo političar, nego gotovo državna ikona. Njegov portret visio je u školama, uredima, vojarnama i tvornicama. Njegovo ime izgovaralo se s obaveznim poštovanjem, a kritika je rijetko ostajala bez posljedica.

Sahrana koja je pokazala razmjere njegova svjetskog utjecaja

Koliko god se danas o Titu vodile podijeljene rasprave, jedno je teško osporiti: njegova sahrana u Beogradu 8. svibnja 1980. bila je jedan od najvećih državnih pogreba 20. stoljeća. U tadašnju Jugoslaviju stigle su delegacije iz gotovo cijelog svijeta, s Istoka, Zapada i iz zemalja Pokreta nesvrstanih. Upravo taj skup pokazao je koliko je Tito, u hladnoratovskom svijetu podijeljenom između Washingtona i Moskve, bio prepoznat kao politička figura koja je znala stajati između blokova.

Prema često navođenim podacima, na njegovoj sahrani bile su zastupljene delegacije iz 128 zemalja, među njima četiri kralja, šest prinčeva, 31 predsjednik, 22 premijera i 47 ministara vanjskih poslova. Došli su državnici, monarsi, komunistički lideri, zapadni političari, predstavnici nesvrstanih zemalja i brojni visoki izaslanici. Nije to bila samo sahrana jednog jugoslavenskog predsjednika, nego svojevrsni svjetski politički skup u trenutku kada se svijet još uvijek dijelio na dva velika bloka.

Taj prizor ostao je snažan argument onima koji Tita vide kao velikog državnika. Malo je političara s ovih prostora čija je smrt okupila takav broj svjetskih moćnika. Ali upravo tu treba zadržati hladnu glavu: velika sahrana govori o međunarodnom utjecaju, ali ne briše represiju, zatvore, političke progone i ekonomsku cijenu sustava koji je ostavio iza sebe. Ona samo pokazuje koliko je Tito bio velik kao svjetski igrač — ne i koliko je njegov sustav bio pravedan prema svakom čovjeku koji je u njemu živio.

Druga strana: diktatura, represija i šutnja

No upravo tu počinje druga, tamnija strana Titova nasljeđa. Jugoslavija nije bila demokratska država u zapadnom smislu riječi. Bila je jednopartijski komunistički sustav u kojem politička oporba nije imala slobodan prostor, u kojem su mediji bili pod nadzorom, a granice dopuštenog govora određivala je partija. Sloboda je postojala dok nije dirala temelje sustava.

Politički protivnici, stvarni ili navodni, često su završavali na margini društva, u zatvorima, pod nadzorom ili u egzilu. Posebno mračno mjesto u kolektivnom sjećanju zauzima Goli otok, logor i zatvor koji je postao simbol obračuna s neistomišljenicima nakon sukoba sa Staljinom. Ali represija se nije zaustavljala samo na informbiroovcima. Sustav je desetljećima pratio, kažnjavao i gušio različite oblike političkog neslaganja.

U hrvatskom kolektivnom pamćenju posebno su osjetljiva pitanja poratnih likvidacija, Bleiburga, Križnog puta, političkih emigranata, Hrvatskog proljeća i sudbina ljudi koji su zbog nacionalnog, vjerskog ili političkog stava bili obilježeni kao neprijatelji. O tim se temama desetljećima nije smjelo govoriti javno, a šutnja je nerijetko bila jedini način preživljavanja.

Zbog toga je nemoguće govoriti o Titu samo kroz fotografije s državnicima i svečane govore. Iza međunarodnog ugleda postojala je domaća stvarnost u kojoj su mnogi ljudi znali da se neke rečenice ne izgovaraju naglas. Postojala je država koja je voljela govoriti o slobodi, ali je tu slobodu strogo dozirala. Postojala je ideja bratstva i jedinstva, ali i aparat koji je znao slomiti one koji nisu pristajali na službenu istinu.

Ekonomski mit: sigurnost koja se sve više plaćala dugom

Jedan od najupornijih mitova o Titovu vremenu jest onaj o ekonomskom blagostanju. Mnogi će i danas reći da se tada radilo, gradilo, putovalo i živjelo sigurnije. U toj tvrdnji ima osobnih iskustava koja se ne mogu ismijavati. Ljudi su dobivali stanove, imali su posao, zdravstvenu zaštitu i osjećaj da država, koliko god kruta bila, ipak drži neke osnovne socijalne mehanizme.

Ali ekonomska slika Jugoslavije nije bila tako stabilna kako se često prikazuje. Velik dio tog modela oslanjao se na zaduživanje, politički održavanu industriju, samoupravni sustav s brojnim neučinkovitostima i životni standard koji je u jednom trenutku počeo trošiti više nego što je stvarno proizvodio. Krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih godina problemi su postali sve vidljiviji.

Nakon Titove smrti stigle su nestašice, redukcije struje, inflacija, bonovi i sve dublje ekonomske pukotine. Nije sve to nastalo u jednom danu nakon 4. svibnja 1980. godine. Temelji problema građeni su ranije, u sustavu koji je dugo odgađao suočavanje s vlastitim slabostima. Zato se priča o “zlatnom dobu” mora promatrati oprezno: sigurnost je postojala, ali je imala cijenu koju su kasnije plaćale generacije.

Upravo je tu Titova Jugoslavija pokazala svoju najveću proturječnost. S jedne strane, milijuni ljudi doista su osjetili modernizaciju, industrijalizaciju i društveni uspon. S druge strane, država nije stvorila održiv model koji bi bez političkog autoriteta, stranih kredita i stalnog ideološkog nadzora mogao stabilno preživjeti. Kada je nestalo figure oko koje se sustav vrtio, sve su pukotine postale vidljivije.

Zašto Tito i danas izaziva toliko emocija?

Tito i danas izaziva emocije jer nije ostao samo povijesna osoba. On je postao simbol. A simboli rijetko žive u nijansama. Jedni u njemu vide djetinjstvo, sigurnost, pionirske marame, radnička odmarališta i državu u kojoj je “svatko bio netko”. Drugi u njemu vide zatvorenu državu, ideološki aparat, strah od javne riječi, oduzetu imovinu, političke dosjee i nepravde koje nikada nisu dobile puni sudski ni moralni epilog.

Problem nastaje kada se jedna strana priče koristi za brisanje druge. Nema ozbiljne povijesti ako se govori samo o međunarodnom ugledu, Pokretu nesvrstanih i velikoj sahrani, a prešućuju zatvori i progoni. Ali nema ni ozbiljne rasprave ako se zanemari činjenica da je za velik broj ljudi jugoslavenski socijalizam donio školovanje, urbanizaciju, industrijalizaciju i društveni uspon kakav njihove obitelji ranije nisu imale.

Upravo zato Tito ostaje toliko kontroverzan. On je istodobno bio i vođa antifašističkog pokreta i autoritarni vladar. I državnik koji je znao razgovarati sa svijetom i političar čiji sustav nije trpio stvarnu demokratsku konkurenciju. I simbol jedne epohe i čovjek čije su odluke mnogima uništile živote.

Povijest nije razglednica

Kada se danas spomene Tito, gotovo odmah počinje rasprava koja rijetko ostaje mirna. Jedni će reći da je bio najveći lider kojeg je Hrvatska imala, drugi će odgovoriti da Hrvatska pod njim nije imala stvarnu slobodu. Jedni će spominjati tvornice, stanove, ljetovanja, putovnice i međunarodni ugled, drugi zatvore, emigraciju, cenzuru i grobove bez imena. I jedni i drugi često govore iz stvarnog iskustva, samo iz različitih dijelova iste povijesti.

Zato je možda najpoštenije reći da Tito nije figura za lake zaključke. Ne zato što nema odgovornosti, nego zato što je njegovo nasljeđe preveliko, predugo i previše bolno da bi ga se moglo zatvoriti u jednu parolu. Njegov režim imao je međunarodni sjaj, ali i unutarnju tamu. Imao je socijalnu sigurnost, ali i politički strah. Imao je modernizaciju, ali i zabranu slobodnog političkog života.

Njegova sahrana pokazala je da je bio čovjek kojeg je svijet morao ozbiljno shvatiti. Njegov režim pokazao je da međunarodni ugled ne znači nužno i unutarnju slobodu. Tu se nalazi cijela težina Titove ostavštine: u istom čovjeku spojili su se državnik svjetskog formata i vođa sustava koji nije dopuštao demokratski izbor.

Na današnji dan ne treba voditi novi rat crvenih i crnih. Dovoljno je priznati da iza svake velike povijesne slike postoje ljudi. Oni koji se sjećaju boljeg života i oni koji se sjećaju nepravde. Oni koji su u njemu vidjeli maršala i oni koji su u njemu vidjeli diktatora. Povijest počinje tek onda kada dopustimo da obje istine stanu u istu rečenicu.

A “dečko sa Sutle” ostao je upravo to: jedna od najkontroverznijih osoba naše povijesti. Za neke maršal. Za druge diktator. Za povijest — čovjek čije se nasljeđe ne može razumjeti bez obje strane priče.

Zoran / TV Wien