ZAGREB · 18. svibnja 2026.

Na zagrebačkom Mirogoju obilježena je 81. godišnjica Bleiburške tragedije i Križnog puta, uz poruke državnog vrha da Hrvatska osuđuje sve totalitarne režime i da kultura sjećanja mora počivati na činjenicama, dostojanstvu svake žrtve i jasnoj osudi zločina. Predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković poručio je da komemoracija nije pokušaj rehabilitacije NDH, nego sjećanje na ljude ubijene bez suđenja i prava na obranu. Prema izvješću Hine, Jandroković je naglasio da Hrvatska treba njegovati kulturu sjećanja na žrtve svih totalitarizama 20. stoljeća.

Upravo ta rečenica — “ovo nije pokušaj rehabilitacije NDH” — najvažnija je politička i moralna granica cijele komemoracije. Bleiburg se ne može i ne smije pretvarati u prostor povijesnog uljepšavanja poraženog režima. Ali isto tako, poratne likvidacije, masovne grobnice i Križni put ne mogu se gurati u tišinu samo zato što su desetljećima bili neugodna tema. Zločin ne prestaje biti zločin zato što ga je počinila “pobjednička” strana.

Bleiburg je rana, ali i test zrelosti društva

Bleiburg je u hrvatskom društvu više od povijesnog događaja. On je rana, simbol, politički prijepor i obiteljsko sjećanje koje se prenosilo kroz generacije, često tiho, često u strahu, a ponekad i u potpuno pogrešnim interpretacijama. Za jedne je Bleiburg sinonim za masovne poratne zločine i dugogodišnju šutnju. Za druge je to prostor koji je godinama bio opterećen pokušajima revizionizma i nejasnim odnosom prema NDH.

Upravo zato svaka državna komemoracija mora biti izuzetno precizna. Mora reći dvije stvari istodobno. Prvo: NDH je bila zločinački režim i tu ne može biti povijesne ni moralne relativizacije. Drugo: ljudi koji su nakon rata ubijeni bez suda, bez prava na obranu i bez dostojanstvenog groba imaju pravo na istinu, ime, grob i molitvu.

To nije proturječje. To je minimum civiliziranog odnosa prema povijesti.

Jandrokovićeva poruka: osuda svih totalitarizama

Jandroković je u svom obraćanju istaknuo da su žrtve ubijene “organizirano, sustavno i masovno” od novoformiranih komunističkih vlasti te da Hrvatska mora osuđivati zločine fašizma, nacizma i komunizma. Ujedno je komentirao i zabranu komemoracije na Bleiburškom polju u Austriji, navodeći da je riječ o političkim odlukama austrijskih vlasti, nakon čega je obilježavanje premješteno u Hrvatsku, na Mirogoj i Macelj. :contentReference[oaicite:1]{index=1}

Ta austrijska zabrana godinama opterećuje hrvatsko-austrijske razgovore. Za Austriju je problem bio politički i sigurnosni karakter okupljanja, posebno zbog pojave simbola i poruka koje su se povezivale s ekstremizmom. Za dio hrvatske javnosti zabrana je shvaćena kao nerazumijevanje hrvatske povijesne traume. Istina je, kao i često, zahtjevnija: ako se komemoracija želi obraniti kao čin pijeteta, onda mora biti potpuno očišćena od svega što sliči na političku provokaciju ili povijesnu nostalgiju.

Tu Hrvatska ima odgovornost. Ne prema Austriji, nego prema vlastitim žrtvama. Jer svaka neprimjerena zastava, svaki ekstremni simbol i svaka dvosmislena poruka zapravo najviše štete upravo onima zbog kojih se komemoracija održava.

Medved: više od 500 evidentiranih lokacija

Potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved naglasio je da je Vlada posljednjih godina intenzivirala istraživanja poslijeratnih grobišta i identifikaciju žrtava. Prema njegovim riječima, u Hrvatskoj i Sloveniji evidentirano je više od 500 lokacija, a nastavljaju se ekshumacije, antropološke obrade i postupci identifikacije. Posebno je istaknut prijenos posmrtnih ostataka iz Slovenije u Hrvatsku i nastavak istraživanja na lokacijama poput Crngroba kod Škofje Loke.

To je možda najvažniji konkretan dio cijele priče. Komemoracije imaju simboličku vrijednost, govori imaju političku težinu, ali stvarni posao počinje ondje gdje se otvaraju grobnice, pronalaze kosti, uspoređuju arhivi, uzimaju DNK uzorci i obiteljima vraća ono najosnovnije: pravo da znaju gdje su njihovi mrtvi.

Bez toga, kultura sjećanja ostaje samo fraza. S time, ona postaje obveza države.

Plenković: povijesna istina i dostojanstvo svake žrtve

Premijer Andrej Plenković poručio je da demokratska Hrvatska osuđuje sve totalitarne režime te da se zalaže za povijesnu istinu, dostojanstvo svake žrtve i kulturu sjećanja utemeljenu na činjenicama i poštovanju. Naglasio je da novootkrivena stratišta i masovne grobnice obvezuju državu da nastavi sustavno istraživati, obilježavati i dostojanstveno pokapati žrtve.

To je ispravna poruka, ali ona mora imati nastavak u praksi. Hrvatska ne smije imati sezonski odnos prema povijesti, u kojem se o Bleiburgu govori nekoliko dana u svibnju, a zatim se sve vraća u arhiv političkih rituala. Ako postoje masovne grobnice, one se moraju istražiti. Ako postoje imena, ona se moraju objaviti. Ako postoje obitelji koje desetljećima čekaju istinu, njima se mora dati odgovor.

Jednako tako, država mora stalno paziti da se pijetet ne pretvori u političku pozornicu za bilo čiju ideologiju. Žrtve ne smiju biti scenografija za dnevnu politiku.

Kultura sjećanja ne smije biti selektivna

Najveća opasnost hrvatske rasprave o 20. stoljeću jest selektivna moralnost. Jedni bi najradije govorili samo o komunističkim zločinima, a preskočili NDH. Drugi bi najradije govorili samo o NDH, a poratne likvidacije smjestili u fusnotu ili ih relativizirali kao “povijesni kontekst”. Ni jedno ni drugo nije ozbiljno.

Ako su ljudi ubijeni bez suđenja, to se mora jasno reći. Ako su među kolonama bili i pripadnici poraženih vojnih i političkih struktura, i to se mora jasno reći. Ako su među žrtvama bili civili, žene, djeca, starci i ljudi koji nikada nisu dobili priliku dokazati bilo kakvu krivnju, i to se mora jasno reći. Povijest ne postaje opasnija kada se istražuje. Opasnija postaje kada se prepušta mitovima.

Zato je Jandrokovićeva rečenica o tome da ovo nije rehabilitacija NDH nužna. Ali jednako je nužna i rečenica da zločini komunističkog sustava ne smiju ostati prikriveni. Hrvatska mora moći govoriti o jednome i drugome bez histerije, bez etiketa i bez pokušaja da se tuđa bol iskoristi za vlastitu ideološku pobjedu.

Bleiburg kao opomena, a ne političko oružje

Komemoracija na Mirogoju i misno slavlje u Maclju pokazuju da se središnje obilježavanje Bleiburške tragedije posljednjih godina sve više premješta u hrvatski institucionalni i liturgijski prostor. To može biti prilika da se obilježavanje vrati dostojanstvu, tišini i molitvi, daleko od simbola koji su ga u prošlosti kompromitirali.

No to će biti moguće samo ako se svake godine ponavlja ista jasna poruka: sjećanje na žrtve nije politički alat. Nije ni dokaz domoljublja, ni test ideološke čistoće, ni prilika za podjele. Ono je ljudska, obiteljska, državna i civilizacijska obveza.

Bleiburg ne bi smio biti mjesto na kojem Hrvatska ponovno započinje stare ratove riječima. Trebao bi biti mjesto na kojem se uči da nijedna vlast, nijedna vojska i nijedna ideologija ne smiju čovjeku oduzeti pravo na sud, ime i grob.

Na kraju ostaje pitanje dostojanstva

Obilježavanje 81. godišnjice Bleiburške tragedije ponovno je pokazalo koliko je ta tema duboko upisana u hrvatsku povijest, politiku i obiteljsku memoriju. Ali pokazalo je i nešto drugo: Hrvatska danas ima priliku govoriti o Bleiburgu zrelije nego prije. Bez šutnje. Bez revizionizma. Bez natjecanja u žrtvama.

Ako se ta prilika iskoristi, tada Bleiburg može prestati biti samo godišnji povod za prijepore i postati dio ozbiljne kulture sjećanja. One koja jasno osuđuje NDH. One koja jasno osuđuje komunističke zločine. I one koja zna da nijedna žrtva ne smije biti manje vrijedna zato što se ne uklapa u nečiju ideološku sliku povijesti.

Jer na kraju, iza velikih riječi i državnih vijenaca, ostaje jednostavno ljudsko pitanje: tko ima pravo na grob, ime i istinu?

Zoran / TV Wien