Tko je ugasio priču o ukidanju općina? Reforma koja bi zatresla političku kartu Hrvatske

Hrvatska · 27. svibnja 2026.

Nekada se o tome govorilo glasno: Hrvatska ima previše općina, previše lokalnih funkcija, preskupu administraciju i premalo političke hrabrosti za rez. Danas se o toj temi uglavnom šuti. Ne zato što je problem nestao, nego zato što bi njegovo otvaranje pogodilo samu srž političke moći na terenu.

Priča nije nestala jer je riješena, nego jer je opasna

U hrvatskoj politici postoje teme koje se pojavljuju u valovima. Jedna od njih je ukidanje malih općina, spajanje jedinica lokalne samouprave i racionalizacija teritorijalnog ustroja. Svaki put kada se državni proračun stisne, kada se otvori pitanje učinkovitosti javne uprave ili kada se građani zapitaju zašto država s manje od četiri milijuna stanovnika ima toliko načelnika, zamjenika, vijeća, službenika i lokalnih aparata, ta se tema nakratko vrati.

A onda ponovno nestane. Bez zaključka, bez reforme, bez političke odluke. Nestane zato što ukidanje općina nije samo administrativno pitanje. To je pitanje moći. Svaka općina ima svoje vijeće, načelnika, proračun, lokalne interese, stranačke ljude, zaposlenike, ugovore, navike i male centre utjecaja. Kada se govori o “racionalizaciji”, u stvarnosti se govori o tome da bi netko izgubio funkciju, netko pristup proračunu, a netko politički teren.

Zato je priča o ukidanju općina postala savršen primjer hrvatske političke šutnje: svi znaju da je sustav preglomazan, mnogi privatno priznaju da je skup i neučinkovit, ali gotovo nitko ne želi javno prvi povući potez. Jer prvi koji otvori tu temu, otvara i rat s vlastitim terenom.

Kada je ideja zapravo počela?

Ideja o smanjenju broja općina i teritorijalnom preustroju Hrvatske nije nastala jučer. Ona se ozbiljnije pojavljuje još nakon velikog vala stvaranja lokalnih jedinica devedesetih, kada je Hrvatska dobila vrlo razgranatu mrežu općina, gradova i županija. U početku se taj model branio argumentom približavanja vlasti građanima, ratnim okolnostima, lokalnim identitetima i potrebom da se svako područje politički organizira.

No s vremenom se pokazalo da blizina građanima ne znači nužno i učinkovitost. Male općine često nemaju dovoljno vlastitih prihoda, ovise o transferima, imaju ograničene razvojne kapacitete i teško same mogu nositi ozbiljne projekte. Dio njih funkcionira više kao administrativna točka nego kao stvarni razvojni motor.

Stručna rasprava o decentralizaciji i teritorijalnom preustroju snažnije se otvorila početkom 2000-ih, a institucionalno je posebno vidljiva 2010. godine, kada su usvojene smjernice za funkcionalnu decentralizaciju i teritorijalni preustroj. Tada je već bilo jasno da Hrvatska ima problem, ali politički sustav nije bio spreman iz stručne rasprave prijeći u stvarni rez.

Baukova faza i prvi veliki politički otpor

Najvidljiviji politički pokušaji vezani uz teritorijalni preustroj pojavili su se u vrijeme SDP-ove vlade Zorana Milanovića, kada je tadašnji ministar uprave Arsen Bauk otvarao pitanje regionalizacije, ureda državne uprave i drukčije organizacije sustava. Tada se u javnosti govorilo o nadregijama, racionalizaciji i promjeni logike upravljanja državom.

Ali upravo tada se vidjelo koliko je tema zapaljiva. Čim se dotakne teritorij, otvara se pitanje identiteta, lokalnog ponosa, stranačkih pozicija i straha da će netko “iz Zagreba” nekome ukinuti općinu, status ili utjecaj. Rasprava se vrlo brzo pretvorila u politički sukob, a ne u mirnu reformu javne uprave.

Od tada je poruka političarima jasna: o racionalizaciji se može govoriti načelno, ali čim se dođe do konkretnih imena općina, granica, funkcija i proračuna, počinje pobuna. Upravo zato se danas o toj temi govori tiše nego prije. Ne zato što je manje važna, nego zato što su svi već vidjeli koliko može eksplodirati.

Zašto je priča sada ponovno puštena?

Ako se tema ukidanja općina ponovno pojavljuje u političkom prostoru, teško je vjerovati da je riječ o slučajnosti. Takve se teme ne puštaju bez razloga. One najčešće služe kao probni balon: da se vidi kako će reagirati javnost, lokalni dužnosnici, stranačka baza i oporba.

U ovom trenutku moguće je nekoliko objašnjenja. Prvo, tema može biti dio šireg ispitivanja terena za buduće promjene izbornog i političkog sustava nakon aktualne političke faze. Drugo, može biti unutarnji signal lokalnim strukturama da se u vrhu ipak razmišlja o preslagivanju. Treće, može biti spin kojim se javnosti nudi velika reforma bez stvarne namjere da se ona brzo provede.

Najopasniji dio takvog spina jest to što na prvu zvuči racionalno. Tko može biti protiv jeftinije države, manje administracije i učinkovitijeg sustava? No u hrvatskoj politici pitanje nikada nije samo što je racionalno. Pitanje je tko gubi, tko dobiva i tko kontrolira proces.

HDZ zna da dira u vlastitu kralježnicu

HDZ je kroz desetljeća izgradio najjaču lokalnu političku mrežu u Hrvatskoj. Ta mreža ne počiva samo na velikim gradovima, nego na manjim sredinama, općinama, lokalnim organizacijama, načelnicima, vijećnicima i ljudima koji na terenu nose kampanje, mobiliziraju birače i održavaju stranačku prisutnost.

Zato bi ozbiljno ukidanje općina za HDZ bilo dvosjekli mač. S jedne strane, stranka bi se mogla predstaviti kao nositelj velike reforme i racionalizacije države. S druge strane, time bi udarila upravo u dio vlastite infrastrukture. Puno lokalnih ljudi, koji su godinama održavali stranačku moć na terenu, odjednom bi se našlo u sustavu u kojem više nema njihove funkcije, njihova proračuna ili njihova lokalnog političkog prostora.

Zato su izvori koji govore da se o tome razgovara, ali da se ne izlazi prerano u javnost, zapravo vrlo uvjerljivi. Takva se tema ne otvara prije izbora ako ne postoji jasan plan kako kontrolirati posljedice. Jer reforma općina ne bi bila samo upravna promjena. Bila bi to promjena političke karte Hrvatske.

Ni oporbi se ne žuri

Na prvi pogled, oporba bi trebala biti glasnija u zahtjevu za smanjenjem broja općina. To bi mogla biti tema kojom se napada HDZ-ov lokalni sustav, troškovi države i političko zapošljavanje. Ali ni oporba posljednjih godina ne gura tu priču ozbiljno i sustavno.

Razlog je jednostavan: i oporba ima svoje lokalne baze, svoje gradonačelnike, svoje vijećnike, svoje male centre moći i svoje ljude koji žive od lokalne politike. Kada bi se krenulo u spajanje općina, ne bi nestajali samo HDZ-ovi ljudi. Nestajali bi i lokalni akteri drugih stranaka, nezavisne liste i mali politički sustavi koji na terenu imaju stvarnu težinu.

Zato oko ove teme u hrvatskoj politici postoji neformalni, prešutni konsenzus. Svi će reći da je sustav preskup. Svi će reći da se mora razgovarati o učinkovitosti. Svi će priznati da neke općine teško mogu samostalno funkcionirati. Ali kada treba povući crtu, nitko ne želi držati olovku.

Tko bi profitirao?

Kada bi se reforma provela, najveće stranke dugoročno bi vjerojatno dodatno ojačale. Veće teritorijalne jedinice traže jaču organizaciju, ozbiljnije kampanje, više novca i prepoznatljivije kandidate. To odgovara velikim stranačkim sustavima, dok bi dio lokalnih lista, nezavisnih aktera i malih političkih mreža mogao nestati preko noći.

Građani bi, barem na papiru, mogli dobiti učinkovitiju i jeftiniju administraciju. No samo ako bi reforma bila stvarna, a ne kozmetička. Jer spajanje općina bez smanjenja aparata, bez jasne podjele nadležnosti i bez ozbiljne fiskalne reforme ne bi riješilo problem. Samo bi ga premjestilo na višu razinu.

Upravo tu leži najveća opasnost. Hrvatska politika često zna najaviti velike reforme, a zatim proizvesti administrativni kompromis koji ne zadovolji nikoga: ni građane, ni lokalne zajednice, ni državu. Zato bi reforma lokalne samouprave morala biti pripremljena hladno, stručno i precizno, bez predizbornog trgovanja i bez kartografije pisane u stranačkim središnjicama.

Zašto se šuti baš sada?

Šutnja je u ovom slučaju možda najglasniji politički odgovor. Tema se ne otvara zato što bi otvorila previše fronti odjednom: HDZ-ovu lokalnu bazu, oporbene lokalne interese, nezavisne načelnike, županijske strukture, pitanje izbornog sustava i pitanje buduće političke karte nakon ere Andreja Plenkovića.

Ako bi se reforma lokalne samouprave povezala s promjenama izbornog sustava ili ovlasti predsjednika, kako se povremeno spominje u političkim kuloarima, tada više ne bi bila riječ samo o općinama. Tada bi se otvorio paket koji mijenja pravila igre. A takvi se paketi u Hrvatskoj nikada ne otvaraju slučajno.

Zato je moguće da priča o ukidanju općina danas služi kao test. Ako javnost reagira pozitivno, tema se može vraćati u kontroliranim dozama. Ako lokalni teren plane, sve se može brzo povući i proglasiti medijskim pretjerivanjem. To je stara politička tehnika: pustiš ideju, izmjeriš štetu, pa odlučiš je li reforma stvarna ili samo dimna zavjesa.

Hrvatska ne treba samo manje općina, nego pošten odgovor

Rasprava o ukidanju općina ne smije se svesti na jednostavnu poruku da su male općine same po sebi problem. Neke male sredine imaju snažan identitet, dobru lokalnu upravu i jasne razvojne projekte. Problem nastaje ondje gdje općina postoji više kao politička funkcija nego kao stvarni servis građanima.

Hrvatska zato ne treba reformu iz inata, nego reformu iz potrebe. Treba jasno reći koje jedinice mogu same financirati osnovne funkcije, koje imaju razvojni kapacitet, koje su administrativno održive, a koje postoje samo zato što ih nitko ne želi dirati. Bez tih kriterija svaka rasprava ostaje na razini parole.

Priča o ukidanju općina nestala je iz javnosti jer je politički opasna. Ali nije nestao razlog zbog kojeg se pojavila. Hrvatska i dalje plaća vrlo razgranat lokalni sustav, a istodobno godinama odgađa pitanje koje će se kad-tad morati otvoriti: služi li teritorijalni ustroj građanima ili političkim mrežama?

Zoran / TV Wien