Vlada ulaže 3,55 milijuna eura u projekte Hrvata u BiH, Srbiji i SAD-u

Zagreb · 28. svibnja 2026.

Hrvatska Vlada financirat će pet strateških projekata Katoličke crkve i hrvatskih institucija u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Ukupna vrijednost potpisanih ugovora iznosi 3,55 milijuna eura, a projekti su usmjereni na obnovu sakralne i kulturne baštine, razvoj infrastrukture te očuvanje identiteta hrvatskih zajednica izvan domovine.

Pet projekata u tri države

Središnji državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske potpisao je ugovore o potpori za pet strateških projekata koji se provode u Bosni i Hercegovini, Srbiji i Sjedinjenim Američkim Državama. Riječ je o projektima koji se najvećim dijelom odnose na crkvene institucije, ali njihovo značenje prelazi isključivo vjerski okvir.

U praksi, takvi projekti za hrvatske zajednice izvan domovine često znače mnogo više od obnove zidova, krova ili prostora. Crkve, samostani, župni centri i kulturne institucije u mnogim su sredinama mjesta okupljanja, jezika, običaja, škole, arhiva, humanitarnog rada i zajedničkog identiteta. Ondje gdje su Hrvati manjina ili iseljenička zajednica, takvi prostori često nose funkciju koju u domovini obavljaju cijeli sustavi.

Zato se ovih 3,55 milijuna eura može čitati na dva načina. Kao proračunska potpora konkretnim građevinskim i infrastrukturnim projektima, ali i kao politička poruka da Hrvatska želi nastaviti jačati vezu s Hrvatima u Bosni i Hercegovini, Srbiji i prekooceanskom iseljeništvu.

Najveći iznos Srijemskoj biskupiji

Najveći iznos, 1,2 milijuna eura, dodijeljen je Srijemskoj biskupiji za izgradnju kompleksa “Domus Dimitrianum”. Za Hrvate u Srijemu taj projekt ima posebno simbolično značenje jer se odnosi na zajednicu koja je kroz povijest prošla demografske, političke i ratne lomove, a danas se bori za očuvanje prisutnosti i identiteta.

Srijemski biskup Fabijan Svalina govorio je o posljedicama ratova za Hrvate u Srijemu, naglašavajući da potpora predstavlja znak prepoznavanja i podrške opstanku hrvatske zajednice. Upravo je riječ “opstanak” u ovom kontekstu važna, jer u manjinskim zajednicama infrastruktura nije samo tehničko pitanje, nego pitanje vidljivosti.

Kada jedna zajednica ima prostor, instituciju i okupljalište, ona ima i mjesto s kojeg može graditi budućnost. Kada taj prostor nestane ili propada, nestaje i javni trag zajednice. Zato projekti poput ovoga nisu samo građevinski zahvati, nego dio šire slike očuvanja hrvatskog identiteta izvan granica Republike Hrvatske.

Sarajevo, Hercegovina, Jajce i Chicago

Za obnovu crkve sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu predviđeno je 950.000 eura. Riječ je o projektu Vrhbosanske nadbiskupije, a nadbiskup Tomo Vukšić zahvalio je hrvatskoj Vladi i Središnjem državnom uredu na potpori, istaknuvši da bez nje dio projekata ne bi mogao ni zaživjeti.

Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska biskupija dobit će 850.000 eura za infrastrukturne projekte. U Bosni i Hercegovini, gdje Hrvati imaju ustavni status konstitutivnog naroda, ali i stalne političke i demografske izazove, ovakva ulaganja imaju i društvenu dimenziju. Biskup Petar Palić naglasio je da materijalna pomoć nosi širu poruku za Hrvate u BiH: da nisu ostavljeni i da nisu sami.

Za obnovu franjevačkog samostana sv. Luke u Jajcu izdvojeno je 300.000 eura. Gvardijan fra Božidar Štrkalj poručio je da obnova samostana i crkve za tamošnje Hrvate ne znači samo liturgijski prostor, nego sigurnost, nadu i znak opstanka.

Peti projekt odnosi se na Hrvatski etnički institut u Chicagu, kojem je namijenjeno 250.000 eura. Taj novac predviđen je za nastavak digitalizacije arhivske građe, kako bi ona bila dostupna mladim generacijama i istraživačima. U slučaju Chicaga, naglasak nije na sakralnom prostoru, nego na pamćenju iseljeništva i dokumentiranju hrvatske prisutnosti u Americi.

Milas: Projekti nisu samo infrastrukturni

Državni tajnik Zvonko Milas poručio je da se ovim ugovorima nastavlja politika Republike Hrvatske prema Hrvatima izvan domovine. Prema njegovim riječima, projekti nisu samo infrastrukturni ili financijski, nego duboko simbolični i društveni, jer jačaju veze s Hrvatima u Bosni i Hercegovini, Srbiji i iseljeništvu.

Takva formulacija dobro opisuje političku osjetljivost ovih ulaganja. Ona će za jedne biti dokaz da Hrvatska brine o svojim ljudima izvan granica, posebno ondje gdje su zajednice malobrojne ili izložene dugoročnom pritisku asimilacije. Za druge će otvoriti pitanje prioriteta, osobito u trenutku kada se u samoj Hrvatskoj često raspravlja o javnim uslugama, standardu, demografiji i trošenju proračunskog novca.

No u slučaju hrvatskih zajednica izvan domovine, posebno u BiH, Srbiji i starijem iseljeništvu, ulaganja u crkvene i kulturne institucije tradicionalno se promatraju kao ulaganja u mrežu koja čuva identitet. Ta mreža često djeluje ondje gdje državne institucije Hrvatske nemaju izravan doseg.

Sakralna baština kao mjesto identiteta

U hrvatskim zajednicama izvan domovine crkveni prostori često imaju višestruku ulogu. Oni nisu samo mjesta liturgije, nego i mjesta hrvatskog jezika, kulturnih programa, zborova, susreta, arhiva, karitativnog rada i prijenosa identiteta na mlađe generacije.

To je posebno vidljivo u sredinama u kojima su Hrvati manjina ili zajednica koja se desetljećima smanjuje. U takvim okolnostima svaka obnova crkve, samostana ili kulturnog prostora postaje i pitanje opstanka. Ne zato što zidovi sami po sebi čuvaju narod, nego zato što bez prostora nema ni stalnog javnog života zajednice.

Upravo zato potpora projektima u Sarajevu, Jajcu, Srijemu, Hercegovini i Chicagu ima simboliku koja nadilazi građevinske radove. Ona govori o pokušaju da se hrvatske zajednice izvan domovine ne ostave same u borbi protiv demografskog pražnjenja, zaborava i gubitka institucionalne prisutnosti.

Pitanje koje ostaje: kako mjeriti učinak?

Svaka državna potpora, pa i ona najdobronamjernija, otvara pitanje učinka. Koliko će ljudi koristiti obnovljene prostore? Hoće li projekti potaknuti stvarni život zajednice? Hoće li mladi imati razloga dolaziti u te institucije, ili će one ostati samo obnovljeni simboli prošlosti?

To je pitanje koje ne umanjuje vrijednost potpore, nego je čini ozbiljnijom. Ulaganje u Hrvate izvan Republike Hrvatske ima smisla samo ako se ne zaustavi na svečanom potpisivanju ugovora i fotografiji s predstavnicima institucija. Pravi rezultat vidi se kasnije: u programima, školama, arhivima, kulturnim događajima, povratku povjerenja i osjećaju da zajednica ima budućnost.

Zato bi ovih 3,55 milijuna eura trebalo pratiti i jasno izvještavanje o napretku projekata. Ne zbog nepovjerenja, nego zbog poštovanja prema ljudima kojima su projekti namijenjeni i prema javnom novcu koji se ulaže.

Poruka Hrvatima izvan domovine

Ugovori potpisani u Zagrebu šalju poruku hrvatskim zajednicama izvan domovine da njihovi prostori, arhivi, crkve i institucije nisu zaboravljeni. To je osobito važno za zajednice koje žive izvan glavnog fokusa javnosti, daleko od dnevne politike u Hrvatskoj, ali dovoljno blizu da posljedice zaborava osjete vrlo konkretno.

Hrvatska u ovom slučaju ne ulaže samo u objekte. Ulaže u mjesta na kojima se okupljaju ljudi, čuva jezik, prenosi povijest i održava veza s domovinom. Hoće li ta ulaganja dugoročno dati puni učinak, ovisit će o tome koliko će obnovljeni i razvijeni prostori doista živjeti.

Jer za Hrvate izvan Republike Hrvatske najvažnije pitanje nije samo koliko je novca dodijeljeno, nego hoće li iza tog novca ostati živa zajednica. Ako ostane, tada ovih 3,55 milijuna eura neće biti samo trošak u proračunu, nego ulaganje u identitet koji se ne mjeri državnom granicom.

Zoran / TV Wien