Vlada želi vratiti veći broj mandata za dijasporu: zašto glas Hrvata izvan domovine opet postaje velika politička tema?

Zagreb · 29. svibnja 2026.

Hrvatski premijer Andrej Plenković poručio je da je Vlada spremna promijeniti ustavna ograničenja kojima je 2010. broj saborskih zastupnika Hrvata izvan Hrvatske sveden na tri. Time se ponovno otvara politički osjetljivo pitanje: treba li dijaspora imati veću zastupljenost u Hrvatskom saboru i koliko država doista cijeni glas svojih ljudi izvan granica?

Tema koja se vraća u politički prostor

Rasprava o mandatima za dijasporu u Hrvatskoj nikada nije bila samo tehničko izborno pitanje. Ona je uvijek bila politička, emocionalna i identitetska tema. Jedni u njoj vide pravo Hrvata izvan domovine da sudjeluju u političkom životu zemlje čiji su državljani, dok drugi upozoravaju na pitanje političkog utjecaja ljudi koji ne žive svakodnevno u Hrvatskoj.

Plenkovićeva izjava sada tu temu vraća u prvi plan. Premijer tvrdi da je Vlada spremna promijeniti ustavna ograničenja i vratiti model koji je vrijedio prije 2010. godine. Prema njegovim riječima, to bi se moglo napraviti brzo ako postoji politička volja, ali ključna prepreka ostaje dvotrećinska većina potrebna za promjenu Ustava.

Drugim riječima, Vlada može najaviti političku namjeru, ali bez oporbe ne može promijeniti ustavni okvir. Upravo zato ova tema neće biti samo rasprava o dijaspori, nego i nova točka sukoba između vladajućih i dijela oporbe.

Što se promijenilo 2010. godine?

Ustavnim promjenama iz 2010. uveden je fiksni model po kojem birači u 11. izbornoj jedinici uvijek biraju tri zastupnika u Hrvatski sabor. Prije toga broj zastupnika Hrvata izvan Hrvatske nije bio unaprijed fiksiran na tri, nego je ovisio o izlaznosti birača. U praksi je to značilo da je dijaspora mogla imati bitno veći broj mandata.

Plenković tvrdi da je tadašnji SDP uvjetovao vladu Jadranke Kosor kako bi se broj zastupnika dijaspore ograničio. Posebno kritizira i odluku da se glasanje izvan Hrvatske veže uz sjedišta diplomatskih misija i konzularnih ureda, što prema njegovom tumačenju velikom broju Hrvata u svijetu praktično otežava ili onemogućuje sudjelovanje na izborima.

To je posebno važno za zemlje u kojima hrvatski državljani žive daleko od veleposlanstva ili konzulata. Ako netko mora putovati stotine kilometara kako bi glasao, formalno pravo postoji, ali je praktično ograničeno. Upravo tu se otvara pitanje nije li pravo glasa za dio dijaspore više na papiru nego u stvarnom životu.

Koliko vrijedi glas Hrvata izvan Hrvatske?

Najvažnije pitanje u ovoj raspravi nije samo koliko mandata treba imati dijaspora, nego koliko Hrvatska ozbiljno shvaća svoje državljane izvan granica. Procjenjuje se da oko milijun hrvatskih državljana živi izvan Hrvatske, a uz njih postoji i mnogo širi krug ljudi hrvatskog podrijetla, potomaka iseljenika, povratnika i zajednica koje kroz generacije čuvaju vezu s domovinom.

Ako Hrvatska od tih ljudi očekuje da čuvaju jezik, identitet, kulturu, veze s domovinom, ulaganja, promociju i povratnički potencijal, onda se logično postavlja pitanje zašto bi njihov politički glas bio trajno sveden na minimalni okvir. S druge strane, protivnici povećanja broja mandata postavljaju pitanje treba li netko tko ne živi u Hrvatskoj imati veći utjecaj na odluke koje se svakodnevno odnose na građane koji u Hrvatskoj plaćaju poreze i žive posljedice tih odluka.

To je stvarna srž rasprave. I zato je ona osjetljiva. Nije pošteno svesti je samo na stranačku matematiku, iako stranačka matematika u njoj svakako postoji. Riječ je o pitanju pripadnosti, državljanstva, političkog prava i odgovornosti države prema vlastitim ljudima izvan zemlje.

Novac, projekti i politička poruka

Plenković je u istom kontekstu naglasio da su izdvajanja za Hrvate izvan Hrvatske u posljednjih deset godina snažno porasla. Prema njegovim riječima, kada je Vlada započela mandat, ukupna godišnja izdvajanja svih državnih resora za Hrvate izvan Hrvatske iznosila su 16 milijuna eura, dok ove godine iznose 203 milijuna eura. Ukupno je, kako je rekao, u deset godina uloženo gotovo 820 milijuna eura.

Ti podaci nisu samo proračunski detalj. Oni su politička poruka. Vlada želi pokazati da odnos prema Hrvatima izvan domovine nije simboličan, nego financijski, institucionalan i strateški. U to se uklapaju potpore Hrvatima u Bosni i Hercegovini, hrvatskim manjinama u europskim državama, iseljeništvu, povratnicima i projektima koji čuvaju kulturnu, vjersku i obrazovnu infrastrukturu.

No upravo zato pitanje mandata postaje još važnije. Ako država ulaže stotine milijuna eura u projekte za Hrvate izvan Hrvatske, ako organizira Tjedan Hrvata izvan domovine i ako stalno govori o strateškoj važnosti iseljeništva, tada se nameće pitanje: zašto bi njihova politička zastupljenost ostala trajno zaključana na tri mjesta?

Zašto je pitanje glasanja izvan Hrvatske jednako važno kao broj mandata?

Mandati su vidljiv dio priče, ali pristup glasanju je možda još važniji. Ako birač ima pravo glasa, ali mora putovati satima ili čak stotinama kilometara do diplomatsko-konzularnog predstavništva, onda je to pravo formalno priznato, ali praktično otežano.

Plenković je upravo na to upozorio primjerom Francuske, gdje bi hrvatski državljani koji žive daleko od Pariza ili Strasbourga morali putovati kako bi mogli glasati. Takva ograničenja posebno pogađaju starije ljude, obitelji, radnike, studente i one koji nemaju novca ili vremena za duga putovanja samo radi glasanja.

Zato se prava rasprava ne može svesti samo na pitanje treba li dijaspora imati tri, pet, osam ili više zastupnika. Jednako je važno pitanje kako ljudima omogućiti da uopće glasaju. Bez toga broj mandata ostaje politička tema, ali ne i stvarno rješenje problema sudjelovanja Hrvata izvan Hrvatske u izborima.

Hrvati u Srbiji i poruka protiv asimilacije

Premijer je posebno govorio o Hrvatima u Srbiji, naglašavajući da je izbor Jasne Vojnić u Hrvatski sabor važna poruka hrvatskoj zajednici u toj zemlji. Prema njegovim riječima, potpora Hrvatima u Srbiji treba biti jasna poruka da se ne asimiliraju, da čuvaju identitet i da znaju kako hrvatska država stoji uz njih.

To je dio politike koja se ne odnosi samo na iseljeništvo u klasičnom smislu, nego i na hrvatske manjine u susjednim i europskim državama. Hrvati u Srbiji, Mađarskoj, Austriji, Slovačkoj, Rumunjskoj, Italiji i drugim zemljama imaju različite položaje, ali zajedničko im je da identitet često čuvaju kroz škole, udruge, kulturne domove, crkvene zajednice, medije i lokalne institucije.

U tom kontekstu saborski mandat nije samo broj u parlamentu. On je simbol vidljivosti. Za male zajednice, osobito one koje se suočavaju s asimilacijom, politička vidljivost može imati snažan psihološki i institucionalni učinak.

Strah od dijaspore ili strah od izbornog rezultata?

Protivnici većeg broja mandata za dijasporu često tvrde da ljudi koji ne žive u Hrvatskoj ne bi trebali odlučivati o političkom smjeru zemlje u istoj mjeri kao oni koji u njoj žive. Taj argument nije bez težine i mora se čuti. Demokratska odgovornost uvijek je povezana s posljedicama odluka.

No u hrvatskom slučaju taj argument često ima i stranačku pozadinu. Dijaspora se tradicionalno doživljava kao biračko tijelo sklonije desnom centru, osobito HDZ-u. Zato se rasprava o pravima Hrvata izvan Hrvatske često pretvara u pitanje tko će politički profitirati, a ne u pitanje što je pravedno i funkcionalno.

Upravo tu počinje problem. Ako jedna politička strana dijasporu vidi kao svoje prirodno biračko tijelo, a druga kao političku opasnost, tada Hrvati izvan Hrvatske prestaju biti građani s pravima i postaju izborna kalkulacija. To je najlošiji mogući okvir za ozbiljnu raspravu.

Povratnici su ključ koji se često zaboravlja

U cijeloj raspravi o dijaspori često se zaboravlja jedna skupina: povratnici. To su ljudi koji su živjeli u inozemstvu, stekli iskustvo, kapital, znanje, kontakte i radne navike, a zatim se vratili ili razmišljaju o povratku u Hrvatsku. Za njih pitanje političke povezanosti s domovinom nije simbolična tema, nego dio stvarne odluke o životu.

Ako Hrvatska želi ozbiljno raditi na povratku ljudi iz Austrije, Njemačke, Švicarske, Irske, Kanade, Australije ili drugih zemalja, mora im pokazati da nisu samo poželjni kada šalju novac, otvaraju tvrtku, dolaze na godišnji odmor ili ulažu u nekretninu. Moraju imati osjećaj da ih država čuje i prije nego što se vrate.

Politička zastupljenost nije jedini alat za to, ali je važan signal. Hrvatska koja želi povratnike mora graditi povjerenje. A povjerenje se ne gradi tako da se ljudima izvan zemlje poručuje da su važni samo dok ne postave pitanje vlastitog glasa.

Može li se pronaći pošten model?

Pošten model morao bi zadovoljiti nekoliko uvjeta. Prvo, mora priznati da Hrvati izvan Hrvatske imaju pravo na stvarnu političku zastupljenost. Drugo, mora biti dovoljno transparentan da se ne pretvori u alat jedne stranke. Treće, mora riješiti pitanje dostupnosti glasanja, jer pravo koje se teško koristi nije potpuno pravo.

Moguća rješenja mogu uključivati raspravu o promjenjivom broju mandata, boljoj organizaciji biračkih mjesta, sigurnijim oblicima glasanja izvan diplomatsko-konzularnih sjedišta ili modernizaciji izbornog procesa. No za svako od tih rješenja potrebna je politička ozbiljnost, a ne samo optuživanje tko je 2010. kome što uvjetovao.

Hrvatska se mora odlučiti želi li dijasporu tretirati kao dekorativni dio nacionalnih svečanosti ili kao stvaran politički subjekt. Ako je odgovor ovo drugo, onda su tri mandata trajno premalo za ozbiljnu raspravu o milijunima ljudi koji žive izvan države, ali zadržavaju hrvatsko državljanstvo, identitet i vezu s domovinom.

Zaključak: dijaspora ne smije biti samo politički ukras

Najava Vlade da želi promjenu ustavnih ograničenja i povratak većeg broja mandata za dijasporu otvara važnu, ali osjetljivu raspravu. Ona neće biti laka jer se u njoj sudaraju državljanstvo, identitet, stranačka korist, izborna pravila i stvarni život ljudi koji Hrvatsku često nose u sebi, iako žive izvan njezinih granica.

No jedno je jasno: Hrvati izvan domovine ne mogu biti važni samo kada treba otvoriti manifestaciju, poslati folklornu skupinu, zahvaliti iseljeništvu, govoriti o demografiji ili pozivati na povratak. Ako su važni tada, onda su važni i kada se govori o političkom glasu.

Hrvatska mora prestati gledati na dijasporu samo kroz pitanje tko će kome donijeti mandat. Pravo pitanje glasi: želi li država izgraditi ozbiljan, pošten i funkcionalan odnos s Hrvatima izvan Hrvatske? Ako želi, onda rasprava o mandatima ne smije ostati samo još jedna epizoda političkog prepucavanja.

Jer dijaspora nije ukras. Nije folklor za državne svečanosti. Nije samo izvor nostalgije, doznaka i ljetnih dolazaka. Dijaspora je dio hrvatskog naroda i hrvatske političke stvarnosti. Ako se to priznaje u govorima, onda se mora priznati i u izbornom sustavu.

Zoran / TV Wien