BRUXELLES / ZAGREB / SARAJEVO, 2. lipnja 2026. – Politička rasprava o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini ponovno se vratila u središte regionalne pozornosti. Nakon što je Domovinski pokret zatražio da Hrvatska hitno pokrene inicijativu za uspostavu hrvatske izborne jedinice u Federaciji BiH te spomenuo mogućnost povratka statusa prije Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, uključujući i Herceg-Bosnu, iz Europskog parlamenta stigla je jasna poruka opreza.

HDZ-ova zastupnica u Europskom parlamentu Željana Zovko, komentirajući te zahtjeve uoči rasprave europarlamentarnog Odbora za vanjsku politiku o izvješću o napretku Bosne i Hercegovine prema Europskoj uniji, poručila je kratko: “Ne trebaju nam toliko pomagati.” Time je otvoreno dala do znanja da radikalne političke poruke iz Hrvatske, koliko god bile predstavljene kao pomoć Hrvatima u BiH, u ovom trenutku mogu imati suprotan učinak.

Zovko je naglasila da bi oni koji žele pomoći Hrvatima u BiH sada trebali raditi na političkom okupljanju i potpori legitimnoj kandidatkinji koja ima realnu šansu proći, navodeći pritom Darijanu Filipović. Prema njezinu stavu, svako dodatno zaoštravanje predizborne atmosfere i radikaliziranje javnog prostora ne pomaže Hrvatima koji su ostali živjeti u Bosni i Hercegovini, nego im može dodatno otežati ionako složenu političku poziciju.

Hrvatsko pitanje u BiH ponovno između Zagreba, Sarajeva i Bruxellesa

Položaj Hrvata u Bosni i Hercegovini već je godinama jedno od najtežih političkih pitanja u toj zemlji. Hrvati su jedan od tri konstitutivna naroda, ali u praksi se već dugo žale da njihov politički utjecaj nije razmjeran ustavnom statusu. Najveći prijepor odnosi se na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH, jer hrvatske stranke godinama tvrde da Bošnjaci, zbog brojčane nadmoći u Federaciji BiH, mogu presudno utjecati na izbor osobe koja bi trebala predstavljati Hrvate.

Upravo iz tog problema proizlaze zahtjevi za reformom izbornog zakona. Hrvatska politička scena u BiH, prije svega okupljena oko HDZ-a BiH, godinama traži rješenje koje bi osiguralo da Hrvati mogu birati svoje legitimne predstavnike. S druge strane, bošnjačke stranke upozoravaju da bi takva rješenja mogla dodatno produbiti etničke podjele i dovesti do trajne teritorijalne ili političke blokade Federacije.

U toj napetosti svaka izjava iz Zagreba ima težinu. Hrvatska kao članica Europske unije i NATO-a ima ustavnu, političku i moralnu obvezu brinuti o Hrvatima u BiH, ali istodobno mora paziti da njezini potezi ne budu protumačeni kao miješanje u unutarnje odnose susjedne države. To je uska diplomatska staza po kojoj hrvatska politika hoda već desetljećima.

Zašto je spominjanje Herceg-Bosne politički eksplozivno?

Spominjanje Herceg-Bosne u političkom prostoru BiH i Hrvatske nikada nije neutralno. Za jedne ona predstavlja simbol hrvatske političke organizacije u ratnim okolnostima i pokušaj zaštite Hrvata u BiH. Za druge, posebno u bošnjačkom političkom i javnom prostoru, Herceg-Bosna je povezana s najtežim ratnim traumama, sukobima HVO-a i Armije BiH, logorima, progonima i presudama međunarodnih sudova.

Upravo zato povratak Herceg-Bosne kao političke ideje ne može biti obična pregovaračka fraza. Ona odmah otvara povijesne rane, pravne sporove i strahove od nove destabilizacije. U Bosni i Hercegovini, zemlji koja i tri desetljeća nakon rata teško održava institucionalnu ravnotežu, takve poruke brzo prerastu iz unutarnje hrvatske rasprave u regionalno pitanje.

Zbog toga je poruka Željane Zovko politički važna. Ona ne negira problem položaja Hrvata u BiH, niti odbacuje potrebu za reformom izbornog zakona. Ali jasno upozorava da se pomoć Hrvatima u BiH ne smije pretvoriti u retoričko nadmetanje u Zagrebu. Drugim riječima, ono što zvuči snažno u hrvatskoj unutarnjoj politici ne mora nužno biti korisno Hrvatima koji svakodnevno žive u Mostaru, Vitezu, Kiseljaku, Žepču, Orašju ili drugim krajevima BiH.

Domovinski pokret želi tvrđi pristup

Domovinski pokret ovom je inicijativom pokušao zauzeti tvrđu poziciju prema hrvatskom pitanju u BiH. U političkom smislu, to nije iznenađenje. Stranka već duže vrijeme gradi profil nacionalno naglašene političke opcije koja želi pokazati da HDZ-ova politika prema Hrvatima u BiH nije dovoljno odlučna. Za DP je pitanje izborne jedinice način da se tema legitimnog predstavljanja vrati u fokus, ali i da se pošalje poruka vlastitom biračkom tijelu.

Međutim, problem nastaje kada se politički zahtjev za izbornom reformom veže uz mogućnost povratka Herceg-Bosne. Time se rasprava iz tehničkog, ustavnog i izbornog okvira prebacuje na teren ratnog nasljeđa. A taj teren je u Bosni i Hercegovini uvijek sklizak. Umjesto da se govori o modelima predstavničke demokracije, ravnopravnosti konstitutivnih naroda i europskim standardima, fokus javnosti odmah se prebacuje na strahove, ratne interpretacije i optužbe.

Upravo zato dio hrvatskih političkih aktera smatra da takav pristup ne jača pregovaračku poziciju Hrvata u BiH, nego je može oslabiti. Ako se hrvatsko pitanje ponovno predstavi kroz prizmu Herceg-Bosne, protivnici izborne reforme lako će cijelu raspravu prikazati kao pokušaj teritorijalne podjele BiH, čak i onda kada se govori o legitimnom političkom predstavljanju.

Zovko traži ujedinjenje Hrvata, ne predizborno miniranje

Izjava Željane Zovko posebno je usmjerena na predizborni trenutak u BiH. Ona je poručila da Hrvatima sada treba ujedinjenje i potpora kandidatkinji koja ima realnu političku šansu. U tom kontekstu spomenula je Darijanu Filipović, koja se u hrvatskom političkom korpusu u BiH vidi kao kandidatkinja koja može okupiti značajnu potporu.

To je poruka koja ima dva sloja. Prvi je praktičan: ako se hrvatske stranke i birači rasprše, njihova politička snaga dodatno slabi. Drugi je strateški: radikalne izjave iz Hrvatske mogu mobilizirati protivnike hrvatskih zahtjeva u BiH i stvoriti atmosferu u kojoj će hrvatski kandidati i politički zahtjevi biti predstavljeni kao prijetnja stabilnosti države.

Drugim riječima, Zovko upozorava da se ne može pomoći Hrvatima u BiH tako da se njima oteža politički položaj na terenu. Za razliku od političara u Zagrebu, Hrvati u BiH ne odlaze nakon konferencije za medije iz problema o kojem govore. Oni ostaju živjeti u sustavu u kojem svaka velika riječ može imati vrlo konkretne posljedice.

Europski parlament raspravlja o napretku BiH

Sve se događa u trenutku kada se u Europskom parlamentu raspravlja o izvješću o napretku Bosne i Hercegovine u eurointegracijama. BiH je formalno na europskom putu, ali taj put je spor, težak i opterećen unutarnjim blokadama. Europska unija od Sarajeva očekuje reforme, funkcionalnije institucije, bolju vladavinu prava i stabilniji politički dijalog.

U kompromisne amandmane o kojima se raspravlja uvrštena je i formulacija prema kojoj bi novi visoki predstavnik u BiH trebao raditi na postupnom zatvaranju Ureda visokog predstavnika. To je vrlo važan detalj jer se pitanje OHR-a već godinama nalazi u središtu rasprave o suverenitetu BiH. Jedni smatraju da visoki predstavnik više ne bi trebao imati tako snažne ovlasti, dok drugi upozoravaju da bi njegovo naglo povlačenje moglo dodatno destabilizirati državu.

Za hrvatsku politiku u BiH to je posebno važno. Ako se međunarodni nadzor postupno smanjuje, onda se moraju pronaći domaća rješenja koja će biti dovoljno stabilna da ne proizvode nove blokade. Hrvatsko pitanje tu nije sporedno, nego jedno od ključnih. Bez dogovora o stvarnoj ravnopravnosti triju naroda, Bosna i Hercegovina teško može postati funkcionalna europska država.

Plenković i Grlić Radman već su pokazali oprez

Ni u hrvatskoj Vladi prijedlog Domovinskog pokreta nije dočekan bez rezerve. Premijer Andrej Plenković ranije je poručio da ima ozbiljne rezerve prema stilu kojim DP nastupa oko BiH, dok je ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman pozvao na suzdržanost u komentarima o povratku Herceg-Bosne. Takve reakcije pokazuju da se u vrhu hrvatske politike razumije koliko je ta tema osjetljiva.

Hrvatska Vlada već godinama zagovara legitimno predstavljanje Hrvata u BiH, ali nastoji to činiti kroz europske institucije, diplomatske kanale i razgovore s međunarodnim partnerima. To je sporiji i često frustrirajući put, ali je politički manje rizičan od velikih javnih poruka koje se lako mogu iskoristiti protiv hrvatskih interesa.

U tom smislu, sukob oko izjava Domovinskog pokreta nije samo sukob oko BiH. To je i sukob oko metode. Jedni smatraju da je potrebna tvrđa, glasnija i ultimativnija politika. Drugi drže da hrvatsko pitanje u BiH treba rješavati strpljivo, unutar međunarodnog okvira, bez izjava koje protivnicima daju dodatnu municiju.

Hrvati u BiH između principa i političke taktike

Nitko ozbiljan ne može negirati da hrvatsko pitanje u BiH postoji. Ono nije izmišljeno niti je samo predizborna tema. Problem legitimnog predstavljanja, demografsko slabljenje Hrvata, politička nadglasavanja, odlazak mladih i osjećaj nesigurnosti stvarni su problemi s kojima se hrvatska zajednica u BiH suočava već godinama.

Ali upravo zato ta tema ne smije biti potrošena u dnevnopolitičkom nadmetanju. Hrvati u BiH ne trebaju simboličke bitke koje završavaju naslovima. Trebaju im funkcionalna rješenja. Treba im izborni zakon koji će osigurati da ih ne mogu birati drugi. Treba im institucionalna sigurnost. Treba im gospodarska perspektiva. Treba im političko jedinstvo koje neće biti samo parola, nego stvarna sposobnost dogovora.

Povratak Herceg-Bosne kao retorička prijetnja možda može proizvesti politički efekt u Hrvatskoj, ali pitanje je može li proizvesti išta korisno u BiH. Ako takva izjava dodatno udalji međunarodne partnere, ojača bošnjačke strahove i mobilizira protivnike hrvatskih zahtjeva, onda se mora postaviti pitanje kome je takva “pomoć” doista pomogla.

Što ova poruka znači za Hrvatsku?

Poruka iz Europskog parlamenta nije poruka da Hrvatska treba šutjeti o Hrvatima u BiH. Naprotiv, Hrvatska o toj temi mora govoriti. Ali mora govoriti tako da pomaže onima u čije ime govori. To znači precizno, strateški, u koordinaciji s političkim predstavnicima Hrvata u BiH i u okviru koji može dobiti međunarodnu potporu.

Hrvatska kao članica Europske unije ima daleko veću moć kada problem Hrvata u BiH postavlja kao pitanje europskih standarda, demokratskog predstavljanja i institucionalne ravnopravnosti, nego kada se rasprava vrati na pojmove koji automatski izazivaju povijesne i pravne prijepore. Upravo tu leži razlika između političke poruke za domaću publiku i državničke strategije.

Ako Zagreb želi pomoći Hrvatima u BiH, mora graditi saveznike u Bruxellesu, Berlinu, Parizu, Washingtonu i među državama koje razumiju složenost BiH. Mora inzistirati na reformi izbornog zakona, ali i pokazati da takva reforma nije prijetnja BiH, nego uvjet njezine stabilnosti.

Najveća opasnost je da Hrvati u BiH ponovno postanu tema, a ne sugovornik

U cijeloj raspravi najvažnije je da Hrvati u BiH ne postanu samo tema o kojoj drugi govore. Prečesto se njihova sudbina koristi u političkim raspravama u Zagrebu, Sarajevu ili Bruxellesu, dok ljudi koji tamo žive ostaju između velikih riječi i svakodnevnih problema. Zovkina poruka upravo zato zvuči kao upozorenje: ne pomaže svaka izjava samo zato što se izgovara u ime pomoći.

Hrvatima u BiH danas treba politička snaga, ali i politička mudrost. Treba im podrška Hrvatske, ali ne takva koja će ih dodatno izložiti pritisku. Treba im europski okvir, ali ne prazan birokratski rječnik. Treba im izborna reforma, ali i strategija kako do nje doći bez dodatne destabilizacije zemlje u kojoj žive.

Zato ova rasprava nadilazi jedan prijedlog Domovinskog pokreta i jednu izjavu Željane Zovko. Ona ponovno otvara pitanje što Hrvatska zapravo želi postići u BiH i kojim putem. Ako je cilj stvarna ravnopravnost Hrvata, onda politički potezi moraju biti mjerljivi po tome pomažu li tom cilju ili ga čine udaljenijim.

Pomoć koja ne smije postati teret

Rečenica “Ne trebaju nam toliko pomagati” zvuči oštro, ali u sebi nosi vrlo jasnu poruku. Hrvati u BiH ne trebaju političko nadmetanje preko njihovih leđa. Ne trebaju im parole koje će sutra netko drugi koristiti kao dokaz da su hrvatski zahtjevi opasni. Ne trebaju im povratci u simbole koji dijele javnost prije nego što se uopće počne razgovarati o konkretnom rješenju.

Treba im ozbiljna politika. Ona koja zna kada govoriti glasno, a kada pregovarati tiho. Ona koja zna razlikovati princip od taktike. Ona koja razumije da se legitimno predstavljanje ne dobiva samo snažnim izjavama, nego dugim, upornim i često nevidljivim političkim radom.

Hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini ostaje otvoreno. Ali ako se želi riješiti, morat će se rješavati tamo gdje se donose odluke – u institucijama BiH, u Zagrebu, u Bruxellesu i uz međunarodne partnere. Povijesne rane ne smiju se gurati pod tepih, ali se ne smiju ni pretvarati u alat predizborne taktike. Jer oni koji od toga najviše ovise nisu političari koji daju izjave, nego ljudi koji u Bosni i Hercegovini žele ostati, živjeti i imati pravo da ih predstavljaju oni koje su sami izabrali.

Zoran / TV Wien