Predsjednik Vlade Republike Hrvatske Andrej Plenković ponovno se našao u središtu rasprave o Bosni i Hercegovini, Herceg-Bosni i položaju Hrvata u susjednoj državi. Iz Sarajeva je poslao poruku koja se može čitati na više razina: kao obrana politike HDZ-a prema Hrvatima u BiH, kao distanciranje od brzih i zapaljivih prijedloga Domovinskog pokreta, ali i kao podsjetnik da je pitanje hrvatske ravnopravnosti u BiH preozbiljno da bi se rješavalo političkim parolama.

Plenković je govoreći o temi Herceg-Bosne poručio da “HDZ nije od jučer”. Ta rečenica nije slučajna. Ona je politički odgovor svima koji posljednjih dana pokušavaju preuzeti temu Hrvata u BiH i pretvoriti je u vlastitu platformu za vidljivost. Rasprava je ponovno otvorena nakon inicijative Domovinskog pokreta o hrvatskoj izbornoj jedinici u BiH i mogućem povratku Herceg-Bosne, od čega se Plenković ranije jasno distancirao.

Premijer je pritom poslao i širu poruku: za bilo kakve promjene u Bosni i Hercegovini nisu dovoljni samo Hrvati i Hrvatska, nego i pristanak drugih aktera u BiH. Upravo u toj rečenici nalazi se hladna politička stvarnost. Zagreb može gurati temu ravnopravnosti Hrvata, može je internacionalizirati i može vršiti diplomatski pritisak, ali ne može sam preurediti Bosnu i Hercegovinu.

Herceg-Bosna kao riječ koja odmah pali politički alarm

U Bosni i Hercegovini malo je pojmova koji toliko brzo podignu političku temperaturu kao Herceg-Bosna. Za dio Hrvata u BiH ona je simbol ratne organizacije, političke samouprave i pokušaja očuvanja hrvatskog položaja u vremenu raspada Jugoslavije i rata. Za velik dio bošnjačke javnosti ona je sinonim za ratnu traumu, podjele i opasan teritorijalni projekt.

Upravo zato svako olako spominjanje Herceg-Bosne odmah proizvodi burne reakcije. Domovinski pokret je otvaranjem teme hrvatske izborne jedinice i mogućeg povratka Herceg-Bosne pokušao ući na politički teren koji je istodobno emotivan, nacionalno važan i izrazito opasan.

Pitanje Hrvata u BiH doista nije riješeno. Problem legitimnog predstavljanja hrvatskog naroda postoji godinama. No način na koji se o tome govori može pomoći rješenju ili dodatno zaključati sve strane u rovove. Plenković to zna. Zato njegova poruka iz Sarajeva nije samo komentar jedne inicijative, nego pokušaj vraćanja kontrole nad temom koju HDZ smatra svojim tradicionalnim političkim prostorom.

Kada kaže da “HDZ nije od jučer”, zapravo poručuje da se hrvatska politika prema BiH ne može svesti na jednu deklaraciju, jednu konferenciju za medije ili jednu provokativnu formulaciju. Ipak, iza te poruke ostaje veliko pitanje: ako HDZ nije od jučer, zašto problem političkog predstavljanja Hrvata u BiH traje toliko dugo?

Plenković želi pokazati da Zagreb nije odustao od Hrvata u BiH

Plenković godinama ponavlja da je položaj Hrvata u BiH jedno od ključnih vanjskopolitičkih pitanja Republike Hrvatske. Vlada u Zagrebu redovito ističe potporu europskom putu BiH, konstitutivnosti triju naroda i potrebi izmjene izbornog zakonodavstva kako bi Hrvati mogli birati svoje legitimne predstavnike.

To je Plenkovićev model: ne rušiti Dayton, ne otvarati priču o secesiji, ne zazivati povratak ratnih konstrukcija, nego kroz europski put BiH pokušati ugurati pitanje hrvatske ravnopravnosti u reformski paket. Drugim riječima, Zagreb želi da se pitanje Hrvata u BiH rješava kroz institucije, izborni zakon, europske uvjete i dogovor triju naroda, a ne kroz jednostrane poteze.

Taj pristup ima prednost jer je međunarodno prihvatljiviji. Europska unija, SAD i ključni zapadni akteri neće podržati retoriku koja zvuči kao teritorijalno preslagivanje BiH. No spremniji su razgovarati o funkcionalnosti države, legitimnom predstavljanju, izmjenama izbornog zakona i smanjenju političke diskriminacije.

Problem je što je taj put spor, frustrirajući i često bez vidljivog rezultata. Hrvati u BiH već godinama slušaju obećanja o izbornom zakonu, ravnopravnosti i europskoj reformi, dok se u praksi politička blokada stalno vraća. Zato radikalnije poruke, koliko god bile rizične, nalaze publiku među onima koji smatraju da je diplomatska strpljivost potrošena.

Domovinski pokret otvorio temu koju ne može sam zatvoriti

Inicijativa Domovinskog pokreta otvorila je temu na način koji je odmah privukao pažnju, ali i izazvao nervozu. Prijedlog o hrvatskoj izbornoj jedinici u BiH i mogućem povratku Herceg-Bosne ušao je u prostor u kojem svaka riječ ima težinu veću od dnevne politike.

Plenković je na to reagirao oprezno i jasno se ogradio od načina na koji je tema otvorena. Time je premijer zapravo napravio dvije stvari. Prvo, politički se distancirao od stila i trenutka u kojem je Domovinski pokret otvorio pitanje. Drugo, poslao je poruku da se vanjska i regionalna politika ne mogu voditi izvan koordiniranog državnog okvira.

Bosna i Hercegovina nije tema za politički freestyle, pogotovo ne u trenutku kada su odnosi u regiji krhki, a svaka izgovorena riječ može dobiti višestruko značenje. Domovinski pokret može tvrditi da želi snažnije zaštititi Hrvate u BiH, ali pitanje je ima li stvaran plan ili samo politički efekt.

Jer kada se izgovori Herceg-Bosna, nakon toga dolazi niz konkretnih pitanja: tko bi to prihvatio, kako bi se provelo, što bi rekla međunarodna zajednica, kako bi reagirali Bošnjaci, Srbi, Bruxelles, Washington i Sarajevo? Bez odgovora na ta pitanja, riječ ostaje samo politička detonacija.

Legitimno predstavljanje ostaje središnji problem

U središtu cijele rasprave nije samo Herceg-Bosna, nego pitanje legitimnog političkog predstavljanja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Hrvatska strana godinama upozorava da Hrvati kao jedan od tri konstitutivna naroda moraju imati stvarnu mogućnost birati svoje predstavnike, posebno člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.

To pitanje ne može se svesti samo na stranački interes HDZ-a BiH, iako ga se često tako pokušava prikazati. Ako jedan konstitutivni narod ima osjećaj da mu drugi brojniji narod može izabrati političkog predstavnika, tada se narušava sama logika daytonske Bosne i Hercegovine. Takav sustav proizvodi trajno nepovjerenje, a nepovjerenje je u BiH uvijek gorivo za novu blokadu.

Istodobno, bošnjačka politička scena strahuje da bi svaki zahtjev za “legitimnim predstavljanjem” mogao voditi prema dodatnoj etničkoj podjeli zemlje. To je strah koji se ne može ignorirati. BiH je država u kojoj gotovo svaka institucionalna promjena odmah dobiva i simboličko značenje: jedni je vide kao zaštitu ravnopravnosti, drugi kao uvod u daljnju fragmentaciju.

Upravo zato je potreban ozbiljan politički dogovor, a ne retorička utrka. Ako se hrvatsko pitanje bude guralo samo kroz jezik trećeg entiteta ili Herceg-Bosne, bošnjačka strana će se zatvoriti. Ako se bude ignoriralo, Hrvati će se dodatno udaljavati od BiH kao zajedničke države. Između ta dva zida mora se pronaći rješenje.

Sarajevo kao mjesto poruke, ali i političkog rizika

Nije nevažno što Plenković ovu poruku šalje iz Sarajeva. Sarajevo je političko središte BiH, ali i prostor u kojem svaka hrvatska poruka o Herceg-Bosni, legitimnom predstavljanju ili položaju Hrvata odmah dobiva posebnu težinu. Ondje se takve izjave ne čitaju samo kao hrvatska unutarnja politika, nego kao signal iz Zagreba.

Plenković stoga mora hodati po vrlo tankoj liniji. Ako bude previše tvrd, riskira optužbe da Hrvatska destabilizira BiH. Ako bude previše blag, riskira kritike da je Zagreb ponovno ostavio Hrvate u BiH da sami nose posljedice političkog preglasavanja. To je prostor u kojem svaka riječ mora biti odmjerena.

Njegova rečenica o HDZ-u koji “nije od jučer” očito je pokušaj da se pokaže iskustvo, kontinuitet i politička ozbiljnost. No ona je istodobno i obrambena. Jer kada netko mora naglasiti da nije od jučer, to znači da osjeća kako mu netko pokušava preoteti teren ili ga prikazati kao presporog, premekanog ili neodlučnog.

U tom smislu, cijela rasprava više nije samo o BiH. Ona je i o hrvatskoj unutarnjoj politici. Domovinski pokret pokušava pokazati da je tvrđi zaštitnik Hrvata u BiH. HDZ pokušava pokazati da je jedini koji tu temu zna voditi bez međunarodne štete. A Hrvati u BiH ponovno postaju predmet nadmetanja zagrebačkih stranaka, iako njima treba stvarno rješenje, a ne nova epizoda političkog pozicioniranja.

Hrvatska mora štititi Hrvate u BiH, ali bez zapaljivog jezika

Republika Hrvatska ima ustavnu, političku i moralnu obvezu brinuti o Hrvatima u Bosni i Hercegovini. To nije sporno. Hrvati u BiH nisu dijaspora u klasičnom smislu, nego konstitutivni narod u vlastitoj državi i povijesni dio hrvatskog nacionalnog korpusa. Njihov položaj nije vanjska tema koju Zagreb može promatrati hladno i iz daljine.

Ali upravo zato što je tema važna, ona ne smije biti vođena neozbiljno. Ako se hrvatska politika prema BiH svede na zapaljive izraze, povijesne okidače i političko nadvikivanje, tada će se hrvatsko pitanje lakše izolirati, a ne riješiti. Sarajevo će se zatvoriti, međunarodna zajednica će postati opreznija, a Hrvati u BiH neće dobiti ništa konkretno.

Plenkovićev pristup ima smisla ako iza njega stoji stvaran pritisak, kontinuitet i rezultat. Samo smirivanje retorike nije dovoljno. Hrvatska mora jasno, uporno i argumentirano tražiti izmjene koje Hrvatima jamče stvarnu političku ravnopravnost. Mora to raditi u Bruxellesu, Washingtonu, Sarajevu i Mostaru. I mora objasniti da ravnopravnost Hrvata nije prijetnja BiH, nego uvjet njezine stabilnosti.

Istodobno, hrvatska politika mora biti svjesna da svaka poruka o Herceg-Bosni nosi povijesni teret. Ako je cilj zaštititi Hrvate u BiH, onda cilj mora biti funkcionalna i pravedna BiH, a ne simbolička bitka koja unaprijed gura sve narode u obrambeni stav.

BiH se ne može mijenjati bez dogovora, ali ni bez pritiska

Plenkovićeva tvrdnja da za promjene u BiH nisu dovoljni samo Hrvati i Hrvatska potpuno je točna. Bosna i Hercegovina se ne može preurediti jednostranom odlukom Zagreba, Mostara ili bilo kojeg hrvatskog političkog aktera. Za promjene su potrebni unutarnji dogovor, međunarodna potpora i vrlo precizan ustavno-pravni okvir.

Ali ta rečenica ne smije postati izgovor za pasivnost. Ako se uvijek čeka da svi pristanu, a nitko nema interes popustiti, problem ostaje zacementiran. Zato Hrvatska mora kombinirati dvije stvari: smirenu diplomaciju i ozbiljan pritisak. Bez prvog nema međunarodne vjerodostojnosti. Bez drugog nema pomaka.

Europski put BiH mogao bi biti najvažniji okvir za taj pritisak. Ako Bosna i Hercegovina želi napredovati prema Europskoj uniji, pitanje funkcionalnosti institucija, jednakopravnosti konstitutivnih naroda i izbornog zakonodavstva ne može se stalno gurati pod tepih. To je prostor u kojem Hrvatska može djelovati snažno, a da ne zvuči destabilizirajuće.

No Hrvatska pritom mora biti dosljedna. Ne može se samo povremeno pojaviti u kampanji, na obljetnici, u Mostaru ili Sarajevu i ponoviti opće poruke. Hrvati u BiH trebaju trajnu strategiju, a ne povremeni politički refleks. Ako HDZ zaista “nije od jučer”, onda se od njega očekuje i više od iskustva: očekuje se rezultat.

Između povijesti i budućnosti: što ostaje nakon ove poruke?

Plenkovićeva poruka iz Sarajeva neće sama riješiti problem Hrvata u BiH. Ali pokazuje da je tema ponovno ušla u središte hrvatske politike i da će u idućem razdoblju postati još osjetljivija. Rasprava o Herceg-Bosni neće nestati samo zato što je Zagreb želi kontrolirati. Niti će pitanje legitimnog predstavljanja nestati zato što ga Sarajevo smatra neugodnim.

Ono što sada treba izbjeći jest pretvaranje ozbiljnog problema u natjecanje tko će izgovoriti tvrđu rečenicu. Hrvati u BiH nemaju luksuz političkog teatra. Njima treba izborni sustav koji ih neće pretvarati u ukras konstitutivnosti. Treba im institucionalna sigurnost, demografski opstanak, gospodarska perspektiva i osjećaj da ih Zagreb ne koristi samo kada tema postane korisna u domaćoj politici.

Plenković je iz Sarajeva poslao poruku da HDZ zna što radi. Domovinski pokret pokušava pokazati da HDZ nije učinio dovoljno. Sarajevo upozorava na opasnost povratka starih ideja. Mostar traži političku ravnopravnost. A Bosna i Hercegovina, kao i toliko puta do sada, ostaje država u kojoj se svi boje da će ih netko drugi prevariti.

Zato je jedini ozbiljan put onaj koji istodobno priznaje hrvatsku neravnopravnost i bošnjački strah od podjele. Sve drugo je samo ponavljanje starih rečenica u novom političkom ciklusu.

Ako je HDZ doista “nije od jučer”, onda sada mora pokazati da iskustvo ne služi samo za smirivanje rasprave, nego za stvaranje rješenja. Jer Hrvati u BiH više ne trebaju velike rečenice. Trebaju politički rezultat koji će preživjeti i izbore, i koalicije, i dnevne obračune u Zagrebu i Sarajevu.

Zoran / TV Wien