Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ponovno je snažno branio velika ulaganja u vojsku i naoružanje, poručivši da Srbija bez takve politike ne bi mogla opstati ni dva dana. Govoreći na izbornoj skupštini PUPS-a, Vučić je izjavio da Srbija mora nastaviti ulagati u obrambeni sustav jer je to, prema njegovim riječima, ključno za očuvanje sigurnosti i stabilnosti države.

“Srbija ne bi postojala ni 48 sati kada ne bi ulagala novac u vojsku. Progutali bi nas i pregazili da nije tako”, poručio je Vučić, dodajući da se dovoljno pogledati okruženje, ali i velike sile, kako bi se razumjelo zašto Beograd inzistira na jačanju vojske.

Vučić je pritom naglasio da su ulaganja u obrambeni sustav, prema njegovu tumačenju, značajno ojačala vojne kapacitete Srbije. Poručio je da zemlja danas štiti “svoje nebo i svoju zemlju” te da se nitko ne bi usudio napasti Srbiju bez golemih gubitaka. Takva izjava uklapa se u dugogodišnju političku matricu u kojoj srbijanski predsjednik sigurnost države veže uz vlastiti politički model, snažnu vojsku i stalnu sliku vanjskih i unutarnjih pritisaka.

Vojska kao glavna politička poruka

Vučićeve izjave o vojsci nisu samo obrambena retorika. One su i politička poruka domaćoj javnosti. Kada predsjednik jedne države kaže da zemlja bez ulaganja u vojsku ne bi postojala ni 48 sati, on ne govori samo o tenkovima, zrakoplovima, raketama ili protuzračnoj obrani. On gradi osjećaj ugroženosti, a zatim sebe i svoj politički sustav postavlja kao jamce opstanka.

Takav govor ima jasnu funkciju. U trenucima gospodarskih problema, društvenih napetosti, prosvjeda, pritisaka oko Kosova i odnosa sa Zapadom, vojna tema prebacuje raspravu na teren nacionalne sigurnosti. A kada se politika prebaci na teren sigurnosti, svaka kritika vlasti lakše se prikazuje kao slabost, neodgovornost ili nerazumijevanje “velikih prijetnji”.

Srbija posljednjih godina doista ulaže značajna sredstva u vojsku, nabavu naoružanja, modernizaciju i javno pokazivanje vojne moći. Vojne parade, prikazi novih sustava, najave kupnje oružja i poruke o spremnosti postale su važan dio političke komunikacije vlasti u Beogradu. Vojska se ne koristi samo kao institucija obrane, nego i kao simbol državne snage.

Problem počinje onda kada se obrambena politika pretvori u stalni politički alarm. Svaka država ima pravo ulagati u sigurnost. Ali kada se javnosti stalno šalje poruka da je opstanak države pitanje sati, a ne stabilnih institucija, diplomacije i mira u regiji, tada vojska postaje više od obrambenog sustava. Postaje politička kulisa za trajnu mobilizaciju straha.

Srbija između neutralnosti, Rusije, Zapada i vlastitog okruženja

Vučićeva retorika ne može se odvojiti od položaja Srbije u regiji. Beograd formalno govori o vojnoj neutralnosti, održava veze s Rusijom, pokušava balansirati prema Europskoj uniji, istodobno gradi odnose s Kinom i održava sigurnosnu suradnju s različitim akterima. Takva politika stalnog balansiranja daje Vučiću prostor za manevar, ali i proizvodi trajnu napetost.

Srbija je okružena državama koje su članice NATO-a ili su jasno vezane uz zapadne sigurnosne strukture. Hrvatska, Mađarska, Rumunjska, Bugarska, Sjeverna Makedonija, Crna Gora i Albanija dio su NATO okvira, dok Bosna i Hercegovina i Kosovo ostaju sigurnosno najosjetljivije točke šireg prostora. U takvom okruženju svako veliko naoružavanje Srbije ne prolazi nezapaženo.

Vučić upravo to okruženje koristi kao argument. On tvrdi da Srbija mora biti snažna jer je nitko neće štititi ako sama ne bude spremna. No susjedi u takvoj retorici često čuju nešto drugo: poruku da Beograd vojnu snagu vidi kao ključni instrument političke težine u regiji.

To ne znači da Srbija nema pravo na obranu. Ima ga kao i svaka druga država. Ali u regiji s teškim ratnim nasljeđem, otvorenim pitanjem Kosova, političkim krizama u Bosni i Hercegovini i stalnim nacionalnim tenzijama, način na koji se govori o vojsci jednako je važan kao i ono što se kupuje.

“Nitko se neće usuditi napasti Srbiju” – poruka za birače i susjede

Vučićeva poruka da se nitko neće usuditi napasti Srbiju jer bi pretrpio goleme gubitke ima dvostruku funkciju. Prema unutra, ona stvara sliku snažne države koja se više ne mora bojati. Prema van, šalje signal odvraćanja. To je klasična logika vojne politike: pokazati da bi napad bio preskup.

No u političkom kontekstu Srbije ta se poruka ne čuje u vakuumu. Ona dolazi iz zemlje u kojoj vlast istodobno govori o miru, ali često koristi vrlo tvrdu retoriku prema Kosovu, regiji, opoziciji i međunarodnim pritiscima. Zato svaka izjava o vojnoj moći automatski dobiva i šire političko značenje.

Za Vučića je vojska jedna od rijetkih tema oko koje pokušava okupiti širok nacionalni konsenzus. Dok se društvo polarizira oko institucija, izbora, medija, prosvjeda i odnosa prema Europskoj uniji, ulaganje u vojsku predstavlja se kao pitanje iznad stranačkih podjela. Tko je protiv takvih ulaganja, lako se može prikazati kao netko tko ne razumije opasnosti.

Upravo zato treba razlikovati legitimnu obranu od političkog korištenja obrane. Država mora imati vojsku. Mora imati sigurnosnu strategiju. Mora štititi građane. Ali vlast koja svaku raspravu o trošenju javnog novca pretvara u pitanje opstanka države, zapravo sužava prostor za normalnu demokratsku kontrolu.

Velika ulaganja traže i velika pitanja

Svako veliko ulaganje u vojsku otvara i pitanje prioriteta. Koliko država ulaže u obranu, a koliko u zdravstvo, obrazovanje, infrastrukturu, demografiju, plaće, socijalnu sigurnost i razvoj? To pitanje ne vrijedi samo za Srbiju, nego za svaku zemlju. No u Srbiji ono ima posebnu težinu jer vlast često ulaganja u vojsku prikazuje kao nešto o čemu se ne raspravlja, nego se prihvaća kao nužnost.

Ako je prijetnja doista takva da država bez novih ulaganja ne bi opstala ni 48 sati, javnost ima pravo znati tko prijeti, kako prijeti, koliko su realne procjene i zašto su baš te nabave prioritet. Ako je riječ o političkoj metafori, onda ona može biti opasna jer nepotrebno dramatizira sigurnosnu sliku i dodatno militarizira javni prostor.

Modernizacija vojske može biti razumna politika. Ali razumna politika podrazumijeva transparentnost, strategiju, civilni nadzor i jasnu procjenu rizika. U protivnom se javni novac troši u atmosferi straha, a građani dobivaju poruku da je svako pitanje o troškovima gotovo nepatriotsko.

Upravo tu se vidi razlika između državničkog i populističkog pristupa sigurnosti. Državnik građanima objašnjava opasnosti bez proizvodnje panike. Populist opasnost koristi da bi učvrstio vlastiti položaj. Vučićeva izjava o “48 sati” zvuči više kao politički alarm nego kao hladna sigurnosna analiza.

Regionalna sigurnost ne gradi se samo oružjem

Balkan dobro zna da oružje samo po sebi ne donosi stabilnost. Povijest regije pokazala je da vojna moć, nacionalni strahovi i politička propaganda mogu vrlo brzo stvoriti atmosferu u kojoj se društva zatvaraju, a susjedi ponovno gledaju jedni druge kroz nišan prošlosti. Zato svako novo naoružavanje mora biti praćeno odgovornom diplomacijom.

Srbija ima otvorena pitanja s Kosovom, složene odnose s Bosnom i Hercegovinom, povremene napetosti s Hrvatskom i dugotrajno balansiranje između Moskve i Bruxellesa. U takvom položaju svaka poruka o vojnoj snazi čita se šire od dnevne politike u Beogradu. Ona postaje dio regionalnog raspoloženja.

Ako Vučić želi uvjeriti susjede da je jačanje vojske isključivo obrambeno, tada mora jednako snažno ulagati i u smirivanje političke retorike, poštovanje međunarodnih obveza, normalizaciju odnosa s Kosovom i stabilizaciju odnosa u regiji. Bez toga vojna ulaganja ne djeluju kao sigurnosna politika, nego kao dio šire strategije pritiska.

Stabilnost se ne gradi samo protuzračnom obranom, dronovima, tenkovima i raketama. Gradi se i povjerenjem, sporazumima, institucijama, ekonomskom suradnjom i političkom zrelošću. Oružje može odvratiti napad, ali ne može riješiti političke probleme koji proizvode nesigurnost.

Vučić istodobno govori o vanjskim i unutarnjim pritiscima

Vučić je u istom obraćanju govorio i o političkoj situaciji u zemlji, poručivši da njegova politička opcija, unatoč “golemim izazovima” i “pritiscima izvana i iznutra”, očekuje pobjedu i nastavak započetih promjena. Time se sigurnosna retorika izravno spaja s domaćom političkom borbom.

To je poznati obrazac. Kada se vanjski pritisci, unutarnja opozicija i sigurnost države stave u isti narativ, vlast dobiva moćan alat za političku mobilizaciju. Biračima se šalje poruka da se ne odlučuje samo o strankama i programu, nego o opstanku države pred neprijateljima izvana i protivnicima iznutra.

U takvom okviru vojska više nije samo institucija obrane, nego i simbol lojalnosti političkom projektu. Vučić se predstavlja kao čovjek koji je Srbiju učinio snažnijom, spremnijom i sigurnijom, dok se kritičari lako mogu prikazati kao oni koji bi zemlju vratili u slabost.

Zato njegove izjave o vojsci treba čitati i u predizbornom, odnosno unutarnjopolitičkom kontekstu. One nisu slučajne. One služe stvaranju slike lidera koji štiti državu u vremenu opasnosti. A kada se opasnost stalno naglašava, javnost se lakše okuplja oko tvrde vlasti.

Između stvarne obrane i političke dramatizacije

Srbija ima pravo razvijati svoju vojsku i štititi svoj teritorij. To nije sporno. Sporno je kada se obrambena politika predstavlja apokaliptičnim rečenicama koje sugeriraju da bi država nestala u roku od dva dana bez stalnog vojnog jačanja. Takva retorika možda mobilizira birače, ali ne smiruje regiju.

Vučić vrlo dobro zna snagu velikih rečenica. “Ne bi postojala ni 48 sati” izjava je koja se lako pamti, brzo prenosi i snažno djeluje na emocije. Ali upravo zato zahtijeva hladnu analizu. Je li to stvarna sigurnosna procjena ili političko preuveličavanje? Tko bi točno napao Srbiju? Koji scenarij se opisuje? I zašto se sigurnost zemlje ponovno komunicira kroz osjećaj neposredne ugroze?

Ako je cilj stabilnost, onda je regiji potreban manje zapaljiv jezik, a više ozbiljne diplomacije. Ako je cilj politička mobilizacija, onda će rečenice o vojsci i opstanku države i dalje biti korisne. Razlika između ta dva pristupa važna je ne samo za Srbiju, nego i za sve njezine susjede.

U konačnici, snažna vojska može biti dio sigurnosti jedne države. Ali sama po sebi nije jamstvo mira. Mir se gradi i riječima. A kada riječi zvuče kao da je opstanak države neprestano na rubu, tada se sigurnost pretvara u stalnu političku predstavu.

Vučić je ponovno poslao poruku da Srbija mora biti vojno snažna. Pitanje je hoće li Beograd jednako snažno poslati i poruku da želi regiju u kojoj se snaga ne mora stalno dokazivati oružjem.

Zoran / TV Wien