Hrvatska politika ponovno se vraća na jednu od najosjetljivijih tema u regiji: odnos prema Hrvatima u Bosni i Hercegovini, političkom nasljeđu Herceg-Bosne i granici između legitimne brige za položaj hrvatskog naroda u BiH i otvaranja povijesnih rana koje desetljećima opterećuju odnose Zagreba i Sarajeva.

Saborska zastupnica Dalija Orešković oštro je kritizirala najavljenu rezoluciju Domovinskog pokreta o Hrvatima u BiH, ocijenivši da takva inicijativa ne donosi konkretna rješenja za građane, nego stvara nove podjele. Njezina rečenica da “naš identitet nije Herceg-Bosna” odmah je postala politička poruka oko koje će se, sasvim izvjesno, lomiti novi krug ideoloških rasprava u Hrvatskoj.

Orešković tvrdi da najavljena rezolucija snažno asocira na ideju obnove političkog koncepta Herceg-Bosne. Prema njezinoj ocjeni, takav smjer ne pomaže ni Hrvatskoj ni Hrvatima u BiH, nego stvara razdor unutar Hrvatske i dodatno opterećuje odnose s Bosnom i Hercegovinom. Posebno je naglasila da se time ne rješavaju problemi plaća, škola, pravosuđa ili izbornih jedinica, nego se politička energija usmjerava prema novim sukobima.

Domovinski pokret želi otvoriti temu Hrvata u BiH, ali način izaziva otpor

Domovinski pokret najavom rezolucije želi otvoriti pitanje položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, teme koja u hrvatskoj politici nikada nije bila rubna. Hrvati u BiH jedan su od tri konstitutivna naroda, a politički Zagreb godinama ponavlja da njihova ravnopravnost mora biti zaštićena. U tom smislu sama rasprava o pravima Hrvata u BiH nije sporna. Sporno je kako se vodi, kojim rječnikom, s kojim simbolima i prema kojem političkom cilju.

Upravo tu nastaje sukob. Za dio desnice, tema Hrvata u BiH predstavlja pitanje nacionalne odgovornosti Hrvatske prema narodu koji je povijesno, politički i obiteljski duboko povezan s Hrvatskom. Za kritičare poput Orešković, problem počinje kada se ta briga veže uz pojmove i političke obrasce koji podsjećaju na ratno nasljeđe Herceg-Bosne i ideje koje u BiH bude strah od novih podjela.

Hrvatska može i mora govoriti o položaju Hrvata u BiH, ali svaka riječ iz Zagreba ima težinu. Ona se ne čuje samo u Saboru, nego i u Mostaru, Sarajevu, Banjoj Luci, Bruxellesu i među Hrvatima u iseljeništvu. Zato je razlika između odgovorne politike i unutarnjeg političkog nadmetanja iznimno važna.

Orešković upozorava na politiku simbola umjesto konkretnih rješenja

U svojem nastupu Orešković je pokušala pokazati da inicijativa Domovinskog pokreta, prema njezinu viđenju, ne nudi odgovor na stvarne probleme građana. Njezina poruka bila je da se politička pozornica ponovno puni velikim povijesnim i identitetskim temama, dok svakodnevna pitanja ostaju u drugom planu.

To je kritika koja pogađa širi obrazac hrvatske politike. Kada se otvore teme identiteta, rata, simbola, zastava i povijesnih interpretacija, javni prostor se brzo zapali. U takvoj atmosferi puno je lakše mobilizirati birače nego razgovarati o plaćama, zdravstvu, školama, pravosuđu, demografiji ili stvarnom položaju hrvatskih zajednica izvan Hrvatske.

No Oreškovićina izjava istodobno nosi i politički rizik. Rečenica “naš identitet nije Herceg-Bosna” za dio javnosti zvuči kao nužna distanca od sporne povijesne baštine. Za drugi dio javnosti može zvučati kao odbacivanje dijela hrvatskog iskustva u BiH. Upravo zato će se ova rasprava teško zadržati na mirnoj razini. Ona će vrlo brzo postati pitanje tko ima pravo definirati hrvatski identitet i gdje su granice nacionalne politike.

Hrvati u BiH između stvarnih problema i tuđih političkih bitaka

U cijeloj raspravi najlakše se izgube upravo oni o kojima bi se trebalo govoriti: Hrvati u Bosni i Hercegovini. Njihov položaj nije jednostavan i ne može se svesti ni na slogane ni na povijesne etikete. Demografsko iseljavanje, politička zastupljenost, ekonomska nesigurnost, odnosi s druga dva konstitutivna naroda i nepovjerenje prema institucijama samo su dio puno šire slike.

Ako Zagreb želi ozbiljno pomoći Hrvatima u BiH, tada politika mora biti precizna, dugoročna i institucionalna. To znači jačati obrazovanje, gospodarske veze, europski put BiH, zaštitu političke ravnopravnosti, lokalne projekte, kulturne institucije i mogućnost da ljudi ostanu živjeti tamo gdje su rođeni. Velike riječi same po sebi neće zaustaviti iseljavanje niti vratiti povjerenje u budućnost.

Upravo zato svaka inicijativa koja se predstavlja kao briga za Hrvate u BiH mora proći jednostavan test: pomaže li stvarnim ljudima ili samo otvara novu ideološku bitku u Zagrebu? Ako se Hrvati u BiH koriste kao kulisa za unutarnje političke obračune, tada se njihovi problemi ne rješavaju, nego dodatno troše.

Herceg-Bosna kao riječ koja odmah mijenja ton rasprave

Pojam Herceg-Bosne u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj javnosti nikada nije neutralan. Za jedne je vezan uz obranu hrvatskog naroda u ratu i političku organizaciju u izvanrednim okolnostima. Za druge je simbol ratnih podjela, teritorijalnih ambicija i politike koja je ostavila teške posljedice u odnosima između Hrvata i Bošnjaka. Upravo zato svako spominjanje tog pojma odmah mijenja temperaturu rasprave.

Orešković igra upravo na toj točki. Ona želi upozoriti da se pod novom rezolucijom može vratiti stara politička logika. Domovinski pokret, s druge strane, vjerojatno će tvrditi da se radi o legitimnoj brizi za Hrvate u BiH i da se svaka rasprava o hrvatskoj ravnopravnosti ne smije unaprijed proglašavati ekstremizmom.

Problem je što obje strane govore publici koja je već spremna čuti ono što želi. Jedni će u Orešković vidjeti glas razuma koji odbija opasne povijesne rehabilitacije. Drugi će u njezinoj izjavi vidjeti napad na Hrvate iz BiH i nerazumijevanje njihove stvarnosti. Tako se rasprava o konkretnom dokumentu pretvara u još jednu borbu identiteta.

Plenković i HDZ ponovno između Bruxellesa, Mostara i desnice

Ovakve inicijative posebno su neugodne za HDZ. S jedne strane, HDZ godinama gradi odnos s Hrvatima u BiH i politički se predstavlja kao njihov glavni zaštitnik. S druge strane, premijer Andrej Plenković pažljivo pazi da Hrvatska prema Bosni i Hercegovini nastupa kroz europski jezik stabilnosti, reformi i ravnopravnosti, a ne kroz retoriku koja bi se u Bruxellesu mogla čitati kao povratak starim projektima.

Domovinski pokret ovdje HDZ-u otvara prostor, ali i zamku. Ako HDZ prihvati tvrđi ton, riskira diplomatske posljedice i narušavanje slike umjerene europske politike. Ako se previše distancira, riskira napad s desna da je odustao od Hrvata u BiH. To je poznata hrvatska politička igra u kojoj se BiH često koristi kao ogledalo domaćih odnosa moći.

Za Hrvatsku bi najbolje bilo da o BiH govori ozbiljno, bez unutarnjeg nadvikivanja i bez povijesnih provokacija. Ali hrvatska politika rijetko odolijeva temama koje mogu brzo podići emocije. Upravo zato izjava Dalije Orešković neće ostati samo jedna saborska rečenica. Ona će postati dio šireg sukoba o tome gdje završava domoljublje, a gdje počinje opasna nostalgija za političkim konceptima koji više ne mogu donijeti mir.

Izjava koja će tek otvoriti nastavak rasprave

Dalija Orešković svojom je izjavom pogodila živac hrvatske politike. Za nju je najavljena rezolucija Domovinskog pokreta opasan pokušaj vraćanja simbola koji mogu proizvesti nove sukobe. Za DP će takva kritika vjerojatno biti dokaz da dio lijevo-liberalne politike, kako će tvrditi, nema razumijevanja za položaj Hrvata u BiH.

No iza tog sukoba stoji pitanje koje je važnije od dnevnog političkog prepucavanja: može li Hrvatska voditi ozbiljnu politiku prema Hrvatima u BiH bez povratka na retoriku koja odmah otvara rane? Može li se govoriti o ravnopravnosti, izbornom zakonu i opstanku hrvatskih zajednica, a da se ne proizvodi dodatni strah kod drugih naroda u BiH?

Ako odgovor bude da, Hrvatska može biti konstruktivan partner i stvarni oslonac Hrvatima u BiH. Ako odgovor bude ne, tada će se svaka nova rezolucija, izjava ili inicijativa pretvoriti u još jedan krug međusobnog optuživanja. A od toga, na kraju, najmanje koristi imaju upravo oni u čije se ime govori.

Hrvatska ima pravo brinuti o Hrvatima u BiH. Ali ta briga mora biti mudra, precizna i okrenuta budućnosti. Jer identitet koji se gradi samo na starim sukobima teško može donijeti sigurnost ljudima koji danas trebaju posao, školu, političku ravnopravnost i miran život.

Zoran / TV Wien