Austrijska vlada ponovno se našla pred jednim od onih problema koji na prvi pogled zvuče tehnički, ali u stvarnosti otkrivaju mnogo dublji politički sukob. U resoru ministrice Korinne Schumann nedostaje oko 200 milijuna eura, a upravo ta rupa sada otvara pitanje koliko je vlada spremna provoditi stvarne reforme, a koliko samo premještati novac iz jedne proračunske ladice u drugu.

U središtu priče nalazi se AMS i praksa koju kritičari nazivaju “Zwischenparken” radnika. Riječ je o situacijama u kojima tvrtke, osobito u sektorima poput građevine i turizma, tijekom slabijih razdoblja otpuštaju zaposlenike, šalju ih u nezaposlenost, a potom ih kasnije ponovno zapošljavaju. Trošak tog razdoblja u velikoj mjeri preuzima sustav, odnosno porezni obveznici.

Ideja da se toj praksi stane na kraj predstavljala se kao jedna od mjera koja bi mogla donijeti ozbiljnu uštedu. Prema procjenama iz resora, zaustavljanje takvog modela donijelo bi najmanje 200 milijuna eura. No budući da se koalicijski partneri nisu uspjeli dogovoriti oko prihvatljivog rješenja, novac se sada mora pronaći negdje drugdje.

“Parkiranje” radnika na AMS-u: rupa u sustavu ili nužna sezonska praksa?

Austrijsko tržište rada ima specifičnosti koje se posebno vide u sezonskim sektorima. U građevini se zimi često radi manje, u turizmu postoje razdoblja izvan sezone, a poslodavci traže načine kako preživjeti slabije mjesece. Problem nastaje kada se taj model pretvori u sustav u kojem tvrtke rizik poslovanja prebacuju na javni novac.

Za radnika takva situacija može izgledati kao privremeno rješenje. Danas je bez posla, sutra se možda vraća istom poslodavcu. Ali za državu to znači da se sustav nezaposlenosti koristi kao financijski amortizer za poduzeća. Ako se takav model ponavlja iz godine u godinu, pitanje više nije samo socijalno, nego i proračunsko.

U političkoj raspravi spominjala se mogućnost uvođenja čekanja ili određenog ograničenja i kod sporazumnih raskida radnog odnosa. Time bi se otežalo namjerno slanje zaposlenika na AMS u slabijim razdobljima. No taj prijedlog nije prošao bez otpora, prije svega zato što bi zahvatio osjetljivo područje između zaštite radnika, interesa poslodavaca i sezonske realnosti tržišta.

Koalicija pokazuje pukotine: jedni traže reforme, drugi upozoravaju na socijalni udar

Sukob oko 200 milijuna eura nije samo sukob oko jedne proračunske stavke. On pokazuje koliko je tročlanoj koaliciji teško uskladiti socijalnu politiku, reforme i štednju. Jedna strana tvrdi da se bez reformi ne može zatvoriti proračun. Druga upozorava da se ne smije rezati preko leđa radnika, nezaposlenih i socijalno osjetljivih skupina.

Iz resora ministrice Schumann poručuje se da novac ne nedostaje u smislu da se od njega odustalo, nego da se mora “drukčije postaviti”. Drugim riječima, ako planirana mjera ne donosi očekivanih 200 milijuna, taj se iznos mora pronaći kroz druge proračunske dogovore. Upravo tu počinje politička nervoza.

Koalicijski partneri s druge strane upozoravaju da se ne može proračunski plan temeljiti na mjeri koja nije dogovorena u programu vlade. Argument je jednostavan: ako nešto nije dio dogovorenog koalicijskog paketa, tada se ne može kriviti partnere što se time ne zatvara proračunska rupa. Ta logika sada stvara otvorenu napetost unutar vlade.

U pozadini svega je šire pitanje: koliko je austrijska vlada stvarno spremna dirati u sustave koji su politički osjetljivi? AMS, zdravstvo, socijalna pomoć, mirovine i njega nisu male tehničke teme. To su sustavi koji dodiruju milijune ljudi, sindikate, poslodavce, pokrajine, socijalna osiguranja i stranačke interese.

Zdravstvena reforma ponovno kao velika riječ bez jasnog reza

Kritike prema ministrici ne zaustavljaju se na AMS-u. U političkim krugovima sve se glasnije čuje prigovor da ključne reforme zdravstva i socijalne pomoći nisu provedene. To je stara austrijska boljka: svi znaju da su sustavi skupi, složeni i opterećeni preklapanjima, ali čim treba odlučiti tko gubi ovlasti, novac ili utjecaj, reforma postaje mnogo teža.

Austrijsko zdravstvo ima snažne strukture, od socijalnog osiguranja do pokrajina i profesionalnih interesa. Svaka reforma mora proći kroz mrežu institucija koje imaju svoje proračune, svoje ljude i svoje političke zaštitnike. Zato se o reformi često govori dugo, ali se stvarne promjene odgađaju.

Ako se sada proračunska rupa pokušava zatvoriti bez dubinskih promjena, problem se samo odgađa. Danas 200 milijuna, sutra nova stavka, prekosutra novi pritisak. Austrijski sustav još uvijek ima veliku financijsku snagu, ali i on sve teže podnosi rast troškova bez jasnijih reformi.

Mirovine i njega dodatno pojačavaju pritisak

Uz AMS i zdravstvo, u političkoj pozadini spominju se i mirovine te sustav njege. To su dvije teme koje će Austriju u godinama koje dolaze sve snažnije opterećivati. Stanovništvo stari, potrebe za njegom rastu, a mirovinski sustav traži sve više novca. Svaka vlada zna da će se o tome morati otvoreno razgovarati, ali malo koja želi biti prva koja će građanima reći neugodnu istinu.

Ako se sredstva iz jednog područja preusmjeravaju u drugo, bez promjene strukture troškova, to može kratkoročno spasiti situaciju, ali ne rješava ništa. Posebno je osjetljivo ako se novac iz proračuna za tržište rada koristi za pokrivanje mirovinskih ili drugih potreba u trenutku kada nezaposlenost raste. Tada se otvara pitanje prioriteta.

Sustav njege također traži dugoročan odgovor. Nije dovoljno samo prebaciti novac pokrajinama ako se pritom ne mijenja organizacija, dostupnost i kvaliteta skrbi. Austriji će trebati više radnika u njezi, bolje planiranje, jasnija odgovornost i sustav koji neće ovisiti samo o hitnim financijskim injekcijama.

AMS kao simbol šireg problema austrijske politike

Ova priča zato nadilazi jednu ministricu i jednu proračunsku rupu. AMS je postao simbol načina na koji Austrija često rješava probleme: kroz kompromis, odgodu, prebacivanje odgovornosti i pokušaj da nitko ne bude previše nezadovoljan. Taj model je dugo funkcionirao jer je novca bilo dovoljno. Ali kada proračun postane tijesan, svaka odgoda postaje skuplja.

“Zwischenparken” radnika na AMS-u možda je samo jedan dio priče, ali otvara važno pitanje pravednosti. Ako poduzeća koriste javni sustav kao sezonski parking za radnike, tko to plaća? Ako se ta praksa ograniči, tko snosi posljedice? Ako se ništa ne promijeni, gdje se pronalazi 200 milijuna eura? To su pitanja koja se više ne mogu sakriti iza političkih fraza.

Za građane u Austriji, posebno one s nižim prihodima, nezaposlene, radnike u sezonskim sektorima i obitelji koje ovise o stabilnom zaposlenju, ova tema nije apstraktna. Ona se tiče sigurnosti posla, visine naknada, pravednosti sustava i povjerenja da politika zna što radi.

Austrija ulazi u fazu u kojoj se reforme više ne mogu samo najavljivati

Proračunska rupa od 200 milijuna eura možda se može zatvoriti pregovorima. Novac će se vjerojatno pronaći, kao što se u politici često pronađe kada pritisak postane dovoljno velik. Ali pravo pitanje ostaje: hoće li se istodobno riješiti uzrok ili samo posljedica?

Ako se ne riješi praksa sezonskog prebacivanja radnika na AMS, problem će se vratiti. Ako se ne provedu reforme zdravstva, troškovi će rasti. Ako se o mirovinama i njezi bude govorilo samo u kriznim trenucima, sustav će svake godine trebati nova krpanja. A ako koalicijski partneri ne uspiju dogovoriti jasne prioritete, svaka proračunska rasprava pretvorit će se u novu političku dramu.

Austrija je dovoljno bogata država da još uvijek može amortizirati mnoge udarce. Ali nijedna država nije dovoljno bogata da trajno izbjegava reforme. AMS, zdravstvo, mirovine i njega nisu odvojene priče. To su dijelovi istog pitanja: može li austrijski socijalni model ostati snažan ako politika ne želi otvoreno priznati koliko ga treba promijeniti?

U ovom trenutku ministrici Schumann nedostaje oko 200 milijuna eura. No Austriji možda više od tog novca nedostaje nešto drugo: politička hrabrost da se prestane krpati i počne popravljati.

Zoran / TV Wien