Austrijska vlada napravila je novi korak u reformi kaznenog sustava i predstavila model koji već sada izaziva snažne reakcije. Riječ je o konceptu “Haft in der Heimat”, odnosno mogućnosti da se strani osuđenici, protiv kojih postoji važeća zabrana ulaska ili boravka, nakon odsluženja minimalnog dijela kazne prebace u svoje matične zemlje. Ondje bi trebali nastaviti izdržavanje kazne ili biti pod režimom koji proizlazi iz dogovora s državom primateljicom.

Najosjetljiviji dio mjere jest mogućnost da se premještaj provede i bez pristanka osuđene osobe. Do sada su takvi postupci često zapinjali upravo zbog protivljenja zatvorenika. Prema novom modelu, taj bi veto u pravilu trebao nestati. Izuzeci bi se odnosili na najteža kaznena djela poput teškog nasilja, seksualnih delikata i terorističkih kaznenih djela.

Vlada mjeru predstavlja kao nužan odgovor na stanje u zatvorima. Austrijske kaznene ustanove rade pod velikim pritiskom, a prekapacitiranost se navodi kao jedan od glavnih razloga za ubrzavanje reforme. U sustavu u kojem nedostaje prostora, osoblja i stabilnih uvjeta, svaka mjera koja smanjuje broj zatvorenika postaje politički privlačna. No pitanje je koliko je ona pravno, praktično i društveno jednostavna.

Što znači “Haft in der Heimat”?

Ideja je relativno jasna: ako osoba nije austrijski državljanin, ako je osuđena za kazneno djelo i ako protiv nje postoji zabrana boravka ili ulaska, Austrija želi imati učinkovitiji mehanizam da je nakon određenog dijela kazne prebaci u zemlju podrijetla. Takav model trebao bi smanjiti broj zatvorenika u austrijskim ustanovama i rasteretiti sustav.

Prema navodima vlade, godišnje bi se tako moglo rasteretiti zatvorski sustav za oko 300 osoba. To na prvi pogled možda ne zvuči kao velika brojka, ali u preopterećenom sustavu i takvo rasterećenje može značiti razliku. Ako su zatvori stalno iznad kapaciteta, svako smanjenje pritiska utječe na sigurnost, rad čuvara, uvjete zatvorenika i mogućnost resocijalizacije.

No provedba ovisi o suradnji s drugim državama. Nije dovoljno politički odlučiti da se netko premjesti. Država primateljica mora prihvatiti osobu, pravni okvir mora biti jasan, dokumenti moraju biti riješeni, a sigurnosna pitanja zatvorena. U slučaju zemalja EU-a postoje okviri koji olakšavaju takve postupke, ali izvan EU-a proces može biti znatno složeniji.

Zatvori na 108 posto kapaciteta

Prema podacima koje navodi vlada, austrijske kaznene ustanove trenutno su popunjene oko 108 posto. To znači da sustav ne radi samo na rubu, nego iznad planiranog kapaciteta. U takvim uvjetima rastu napetosti, pogoršavaju se radni uvjeti osoblja, a programi resocijalizacije postaju teži za provedbu.

Preopterećeni zatvori nisu problem samo zatvorenika. To je problem države. Ako ustanove rade iznad kapaciteta, sigurnost se teže održava, osoblje je pod većim pritiskom, a rehabilitacija se često svodi na minimum. Zatvor koji samo čuva ljude bez stvarne mogućnosti rada na promjeni ponašanja dugoročno ne rješava problem kriminaliteta.

Ministarstvo pravosuđa zato mjeru predstavlja i kao dio šireg paketa koji bi trebao poboljšati stanje u zatvorskom sustavu. Spominje se i radna skupina stručnjaka koja bi trebala razviti alternative kratkim bezuvjetnim zatvorskim kaznama, posebno u području maloljetničkog pravosuđa. To pokazuje da problem nije samo broj stranih zatvorenika, nego i način na koji sustav koristi kaznu zatvora.

Politička poruka: deportacije, sigurnost i rasterećenje sustava

U političkom smislu, mjera nosi vrlo jasnu poruku. Vlada želi pokazati da kontrolira migraciju, sigurnost i zatvorski sustav. Ministar unutarnjih poslova Gerhard Karner naglašava da bi deportacija izravno iz zatvora rasteretila policijske vlasti i sustav pritvora za deportaciju. To znači da se mjera ne promatra samo kroz pravosuđe, nego i kroz migracijsku politiku.

U Austriji je pitanje migracije politički iznimno osjetljivo. Svaka mjera koja povezuje kriminal, zatvore i strane državljane odmah ulazi u šire političko polje. Jedni je vide kao nužnu sigurnosnu i organizacijsku mjeru. Drugi će upozoravati na ljudska prava, pravne garancije, mogućnost nejednakog tretmana i pitanje hoće li države primateljice doista osigurati odgovarajuće izdržavanje kazne.

Zato će ključno biti kako će se mjera provoditi. Ako bude jasna, pravno kontrolirana i usmjerena na slučajeve u kojima postoje uvjeti, mogla bi donijeti stvarno rasterećenje. Ako se bude koristila kao politički slogan bez snažne administrativne podloge, mogla bi proizvesti nove probleme i sporove.

Brojke pokazuju zašto vlada ubrzava reformu

Prema navodima vlade, više od polovice zatvorenika i osoba u forenzičko-terapijskim centrima nisu austrijski državljani. Dio njih dolazi iz zemalja Europske unije, gdje postoji okvir koji obvezuje države na prihvat vlastitih državljana u određenim okolnostima. Vlada navodi i da je prošle godine provedeno 208 takvih premještaja, što je bio povijesni maksimum, dok je 2026. do sada provedeno 80 premještaja.

Te brojke pokazuju da sustav već postoji, ali ga se sada želi proširiti i učiniti učinkovitijim. Posebna radna skupina trebala bi osigurati bolju suradnju s drugim državama, jer bez međunarodne koordinacije nema ni praktične provedbe. Deportacija iz zatvora nije jednostavan logistički čin, nego proces koji uključuje pravosuđe, policiju, diplomaciju i zatvorske uprave.

Istodobno, vlada naglašava da su mjere u migracijskoj politici već pokazale učinak. Spominje se smanjenje spajanja obitelji i pad ilegalne migracije. Takve poruke jasno pokazuju da se reforma zatvora ne promatra izolirano, nego kao dio šire politike kontrole migracija.

Austrija traži ravnotežu između sigurnosti i pravne države

Najvažnije pitanje bit će ravnoteža. Država ima pravo štititi svoj zatvorski sustav, javnu sigurnost i učinkovito provoditi kazne. Ali istodobno mora poštovati pravne standarde, postupovna prava i međunarodne obveze. Posebno osjetljivo bit će pitanje premještaja “protiv volje” zatvorenika, jer upravo tu može nastati najviše pravnih sporova.

Za građane je tema na prvi pogled jednostavna: ako netko nije državljanin Austrije i počinio je kazneno djelo, zašto bi austrijski porezni obveznici plaćali njegovo izdržavanje kazne? No pravni sustav ne može funkcionirati samo na osjećaju. Mora postojati postupak, odluka, mogućnost provjere i sigurnost da se premještaj ne provodi u zemlju u kojoj bi osoba bila izložena nezakonitom postupanju.

Upravo zato će ova reforma biti jedan od testova austrijske politike. Može li se zatvore rasteretiti, a da se ne naruše pravni standardi? Može li se ubrzati premještaj stranih osuđenika, a da se ne stvori dojam kolektivnog kažnjavanja? Može li se sigurnosna politika voditi odlučno, ali bez populističkog skraćivanja kompleksnih pitanja?

Austrija sada ulazi u novu fazu rasprave o zatvorima, migraciji i javnoj sigurnosti. “Haft in der Heimat” može biti tehničko rješenje za dio problema, ali neće samo po sebi riješiti preopterećenost sustava. Za to će trebati i bolja prevencija, više osoblja, drugačiji pristup kratkim kaznama i ozbiljna rasprava o tome što zatvor uopće treba postići.

Zoran / TV Wien