Svjetsko prvenstvo još traje, polufinala tek dolaze, ali iza kulisa se već vodi bitka koja bi mogla promijeniti budućnost nogometa. Bivši FIFA-in stručnjak za upravljanje Mark Pieth otvoreno je poručio da bi UEFA, ako želi zaštititi europski nogomet i vjerodostojnost velikih natjecanja, morala ozbiljno razmisliti o puno tvrđem odgovoru prema FIFA-i.

Piethova poruka ide izravno u srž sve većeg sukoba između FIFA-e i UEFA-e. Prema njegovoj ocjeni, europski savez mogao bi reći: organizirat ćemo se sami, napustiti FIFA-in okvir i napraviti veliko europsko natjecanje pod vlastitim pravilima. To nije mala izjava. To je nogometni ekvivalent političke prijetnje izlaskom iz sustava koji desetljećima drži svjetsku igru na okupu. Mark Pieth, bivši voditelj FIFA-ina odbora za reforme upravljanja, izjavio je da bi UEFA mogla reći kako će “sama to napraviti”, napustiti FIFA-u i organizirati veliko europsko prvenstvo.

Infantinov nogomet raste, ali pitanje je u što se pretvara

FIFA pod Giannijem Infantinom već je jednom snažno proširila Svjetsko prvenstvo. Turnir 2026. igra se s 48 reprezentacija i 104 utakmice, što je najveće izdanje u povijesti. No sada se sve glasnije govori o još većem skoku: Svjetsko prvenstvo 2030. s čak 64 reprezentacije. The Guardian navodi da FIFA razmatra proširenje turnira 2030. na 64 momčadi, što bi značilo dodatni rast nakon već uvedenog formata s 48 reprezentacija.

Na papiru, FIFA to može prodati kao globalnu uključivost. Više zemalja, više kontinenata, više snova, više zastava, više nacionalnih himni i više osjećaja da nogomet doista pripada svima. To zvuči lijepo, posebno za zemlje koje rijetko imaju priliku igrati na najvećoj sceni. No problem počinje kada se iza te priče sve jasnije vidi druga računica: više utakmica, više televizijskih prava, više sponzora, više ulaznica i veći politički utjecaj FIFA-e.

Tu se rađa ključna dilema. Je li FIFA širenjem Svjetskog prvenstva doista širi nogomet ili samo širi vlastiti poslovni model? Ako svako novo proširenje donosi više novca, ali manje jasnoće, više utakmica, ali više umora, više zemalja, ali i više neravnoteže, onda pitanje više nije tko smije igrati, nego koliko se daleko može ići prije nego što se turnir razvodni.

UEFA više nije samo nezadovoljna, sada je na rubu otvorenog sukoba

Odnosi FIFA-e i UEFA-e već su ozbiljno napeti. Nedavni spor oko FIFA-inih odluka na Svjetskom prvenstvu dodatno je pojačao dojam da svjetska organizacija sve češće sama mijenja pravila igre, dok europski nogomet gleda kako mu se prostor utjecaja smanjuje. The Guardian je ranije pisao da je UEFA optužila FIFA-u da je prešla “crvenu liniju” zbog odluke u slučaju Folarina Baloguna, a taj sukob opisao je kao stanje ratne pripravnosti između europskog i svjetskog nogometa.

To više nije obična administrativna prepirka. UEFA predstavlja najjači nogometni kontinent, najmoćnije klubove, najgledanije lige, najveće zvijezde i ogroman dio tržišne vrijednosti svjetskog nogometa. FIFA, s druge strane, ima globalni legitimitet, Svjetsko prvenstvo i političku većinu zemalja članica. Sukob između ta dva pola zato nije samo pitanje jednog pravila ili jedne odluke. To je borba za to tko određuje smjer nogometa.

UEFA je godinama znala gunđati, prigovarati i upozoravati, ali na kraju uglavnom ostajati u sustavu. Pieth sada zapravo govori da takva taktika više nema težinu. Ako UEFA stalno upozorava, ali nikada ne povlači ozbiljan potez, FIFA nema razloga stati. Upravo zato njegova poruka o mogućem “izlasku” zvuči brutalno: možda je došao trenutak kada Europa mora pokazati da nije samo bogati kontinent koji sve financira, nego i kontinent koji može reći ne.

Svjetsko prvenstvo ne smije postati nogometni sajam

Najveći problem ideje o 64 reprezentacije nije samo broj. Problem je osjećaj da FIFA više ne zna gdje je granica. Svjetsko prvenstvo je desetljećima bilo vrhunac nogometa upravo zato što je bilo teško doći do njega. Kvalifikacije su imale težinu, nastup na turniru bio je privilegij, a svaka utakmica nosila je ozbiljan pritisak.

Ako se turnir previše proširi, postoji opasnost da se taj osjećaj razvodni. Naravno, nogomet ne pripada samo Europi i Južnoj Americi. To je globalna igra. Ali globalnost ne znači da se natjecanje mora pretvoriti u beskrajni festival utakmica u kojem FIFA dodaje nove sudionike čim pronađe novi komercijalni razlog. TalkSport piše da kritičari Infantinove ideje o 64 reprezentacije upozoravaju kako se time ugrožava prestiž Svjetskog prvenstva, dodatno opterećuje kalendar i stavlja zaradu ispred integriteta natjecanja.

U tome je problem koji UEFA osjeća najjače. Europski klubovi već sada igraju previše. Reprezentativni kalendar je zgusnut, igrači dolaze na velika natjecanja nakon iscrpljujućih sezona, a dodatno širenje samo povećava opterećenje. FIFA govori o razvoju igre, ali netko mora pitati tko plaća cijenu tog razvoja. Najčešće su to igrači, klubovi i navijači koji na kraju dobiju sve više nogometa, ali ne nužno i bolji nogomet.

Može li UEFA stvarno napustiti FIFA-u?

Realno, izlazak UEFA-e iz FIFA-e bio bi nogometni potres kakav moderna igra nije vidjela. To bi otvorilo pitanja reprezentacija, kvalifikacija, klupskih odnosa, transfernog sustava, sudaca, kalendara i međunarodnog priznanja natjecanja. Europa bez FIFA-e i FIFA bez Europe bile bi dvije golemo oslabljene strukture, i zato je vjerojatnije da je Piethova izjava prije svega pritisak, a ne neposredan plan.

Ali u politici, pa i nogometnoj, prijetnja ponekad vrijedi samo ako se čini da iza nje postoji stvarna mogućnost. Ako UEFA nikada ne pokaže spremnost na ozbiljnu konfrontaciju, FIFA će nastaviti gurati vlastite projekte. A ako UEFA barem uvjerljivo zaprijeti, Infantino bi prvi put mogao shvatiti da europsko nezadovoljstvo nije samo komunikacijski problem, nego moguća kriza sustava.

Za sada, UEFA-in predsjednik Aleksander Čeferin javno se protivi daljnjem širenju. Prema TalkSportu, Čeferin je ideju o novom proširenju opisao kao loš potez, što pokazuje da otpor u Europi nije samo medijski šum, nego stav vrha europskog nogometa.

Nogomet je došao do granice pitanja: igra ili industrija?

Ova rasprava nije samo o formatu Svjetskog prvenstva. Ona je o tome što nogomet želi biti u sljedećih deset godina. Ako se svako natjecanje širi, ako se svaka praznina u kalendaru popunjava novim utakmicama, ako se svaka kritika objašnjava potrebom za “globalnim razvojem”, onda nogomet polako prestaje biti igra s ritmom i počinje izgledati kao industrija koja ne zna stati.

FIFA ima pravo razvijati nogomet izvan tradicionalnih centara moći. To je legitimna misija. Ali razvoj ne smije postati alibi za stalno povećanje broja utakmica i političko širenje utjecaja. UEFA, s druge strane, mora paziti da njezina kritika ne zvuči kao obrana privilegija bogate Europe. Ako želi biti uvjerljiva, mora jasno reći da se ne bori protiv manjih zemalja, nego protiv logike u kojoj Svjetsko prvenstvo postaje sve veći proizvod, a sve manje sportski vrhunac.

Upravo zato Piethova izjava zvuči toliko snažno. On ne govori samo da UEFA treba protestirati. On govori da mora razmisliti o najtvrđem mogućem odgovoru. Jer ako FIFA nastavi sama širiti turnire, mijenjati pravila i gurati nogomet prema sve većem spektaklu, pitanje je hoće li UEFA ostati samo nezadovoljni partner ili će jednom stvarno povući crtu.

Europa mora odlučiti koliko joj vrijedi vlastiti nogometni autoritet

FIFA bez Europe ne bi bila ista. UEFA bez FIFA-e također bi riskirala kaos. Zato će se obje strane vjerojatno još dugo držati u istom sustavu, svađati se, pregovarati i povremeno prijetiti. Ali razlika je u tome što se sada prvi put sve glasnije govori o mogućnosti da Europa ne mora zauvijek prihvaćati svaki Infantinov projekt kao gotovu stvar.

Svjetsko prvenstvo s 64 reprezentacije možda bi donijelo još veći spektakl, ali bi moglo dodatno otvoriti pitanje smisla. Ako sve postane veliko, ništa više nije posebno. Ako svi igraju, kvalifikacije gube težinu. Ako se turnir stalno širi, prestiž se ne povećava, nego troši.

Zato bi ova rasprava mogla biti puno važnija od jedne izjave bivšeg FIFA-inog čovjeka. Ona pokazuje da je nogomet stigao do trenutka u kojem se mora odlučiti što je granica. FIFA će reći da granice nema jer nogomet pripada svima. UEFA će reći da bez granice nema kvalitete. A navijači će, kao i uvijek, platiti ulaznicu, uključiti televizor i nadati se da netko u toj velikoj igri još uvijek misli na samu igru.

Zoran / TV Wien