Saborski Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske podržao je prijedlog rezolucije o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini. Time je dokument, koji dolazi iz političkog prostora Domovinskog pokreta i vladajuće većine, dobio potporu nadležnog saborskog tijela i nastavlja svoj put prema široj saborskoj raspravi.

Na prvi pogled, riječ je o još jednoj političkoj inicijativi vezanoj uz položaj Hrvata u BiH, temi koja se u hrvatskoj politici vraća godinama. U središtu rezolucije nalazi se pitanje jednakopravnosti, legitimnog političkog predstavljanja i izbornog sustava u Bosni i Hercegovini, posebno u kontekstu hrvatskog člana Predsjedništva BiH i političkog položaja Hrvata kao jednog od tri konstitutivna naroda.

Prema dostupnim informacijama, prijedlog rezolucije naglašava potrebu nastavka potpore političkoj ravnopravnosti Hrvata u BiH, uključujući reformu izbornog sustava i mogućnost zasebne izborne jedinice za izbor predstavnika hrvatskog naroda u Federaciji BiH. U javnosti se posljednjih dana govorilo i o tome da je tekst usuglašavan između Domovinskog pokreta i HDZ-a, nakon čega je prijedlog upućen u saborsku proceduru.

Zašto je rezolucija politički važna?

Položaj Hrvata u BiH jedno je od najosjetljivijih pitanja hrvatske politike prema susjednoj državi. Hrvati u Bosni i Hercegovini nisu hrvatska manjina u klasičnom smislu, niti su dijaspora kakvu poznajemo u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Kanadi ili Australiji. Oni su konstitutivan narod u državi u kojoj žive, a upravo ta činjenica mijenja cijeli politički okvir rasprave.

To je ključna razlika koja se u javnom prostoru često izgubi. Kada se govori o Hrvatima izvan Republike Hrvatske, pod isti se pojam stavljaju vrlo različite zajednice: hrvatske manjine u drugim državama, iseljeništvo diljem svijeta i Hrvati u Bosni i Hercegovini. Sve te zajednice imaju vezu s Hrvatskom, ali nemaju isti status, iste probleme ni iste političke potrebe.

Hrvatska manjina u Austriji, primjerice Gradišćanski Hrvati, ima pitanja jezika, školstva, dvojezičnosti, kulturne baštine i manjinskih prava. Iseljeništvo u Njemačkoj, Austriji ili Švicarskoj ima drugačije teme: rad, konzulati, državljanstvo, povratak, dopunska nastava, obiteljske veze i političko sudjelovanje izvan Hrvatske. Hrvati u BiH, međutim, imaju pitanje političke jednakopravnosti unutar vlastite države. To nije isto pitanje, čak ni kada se formalno nalazi pod širokim nazivom “Hrvati izvan RH”.

Odbor ima pravo otvoriti temu, ali okvir nije nevažan

Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske formalno je saborsko tijelo koje se bavi Hrvatima koji žive izvan granica Republike Hrvatske. U tom smislu, rasprava o Hrvatima u BiH može se naći pred tim Odborom. No političko pitanje koje se pritom otvara jest je li taj okvir dovoljno precizan za temu koja nije samo dijasporska, kulturna ili manjinska, nego ustavno-politička.

Upravo tu počinje šira rasprava. Ako Hrvatski sabor govori o Hrvatima u BiH, onda to ne može biti samo još jedna točka dnevnog reda u paketu “Hrvati izvan RH”. Položaj Hrvata u BiH vezan je uz ustavni poredak Bosne i Hercegovine, Daytonski mirovni sporazum, odnose između tri konstitutivna naroda, izborni zakon i europski put BiH. To je pitanje koje nadilazi klasičnu politiku prema iseljeništvu.

To ne znači da Odbor ne smije raspravljati o toj temi. Naprotiv, dobro je da se pitanje Hrvata u BiH drži u političkom fokusu. Ali važno je jasno razlikovati o čemu se govori. Jedno je zaštita hrvatske manjine u drugoj državi, drugo je odnos prema iseljeništvu, a treće je ustavna jednakopravnost Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ta tri pitanja imaju zajednički nacionalni i emocionalni okvir, ali nemaju isti politički sadržaj.

Pitanje jednakopravnosti ne smije ostati samo politička parola

Rezolucija o Hrvatima u BiH zato može biti važan politički dokument, ali samo ako ne ostane na razini općih rečenica. Hrvatska politika već godinama ponavlja da podržava jednakopravnost Hrvata u BiH, no za ljude koji tamo žive ključno pitanje nije koliko se puta ta riječ izgovori, nego hoće li se pretvoriti u stvarni politički učinak.

Hrvati u BiH već dugo upozoravaju na problem legitimnog predstavljanja, posebno kada je riječ o izboru hrvatskog člana Predsjedništva BiH. U hrvatskom političkom prostoru taj se problem često opisuje kao preglasavanje Hrvata. Za hrvatske predstavnike u BiH to nije samo tehničko pitanje izbornog zakona, nego pitanje političke ravnopravnosti naroda koji je ustavno prepoznat kao konstitutivan.

No svaka rasprava o BiH mora biti pažljiva. Bosna i Hercegovina je složena država, s dubokim političkim nepovjerenjem i različitim pogledima na budućnost zemlje. Zbog toga svaka inicijativa iz Zagreba mora biti jasno obrazložena, diplomatski ozbiljna i usmjerena prema stabilnosti, a ne prema dodatnom produbljivanju podjela. Hrvatska ima pravo i obvezu govoriti o položaju Hrvata u BiH, ali to mora činiti s preciznim argumentima i jasnim razumijevanjem razlike između političkog predstavljanja i dnevnopolitičkog nadmetanja.

Tko se stvarno pita kada se govori o Hrvatima izvan RH?

Ova rasprava otvara još jedno važno pitanje: koliko su sami Hrvati izvan Hrvatske uključeni u procese u kojima se o njima govori? Kada se u Zagrebu raspravlja o Hrvatima izvan RH, često se stvara dojam da postoji jedinstvena skupina s jedinstvenim interesima. U stvarnosti, hrvatske zajednice izvan Hrvatske vrlo su različite. Hrvat u Beču, Hrvat u Münchenu, Hrvat u Subotici, Hrvat u Željeznom, Hrvat u Mostaru i Hrvat u Buenos Airesu ne žive isti politički, društveni ni pravni položaj.

Zato bi svaka ozbiljna politika prema Hrvatima izvan Hrvatske trebala imati više stvarnog uključivanja zajednica o kojima se govori. Nije dovoljno da se Hrvate izvan RH spominje u svečanim govorima ili koristi u političkim dokumentima. Ako se govori o njihovim pravima, potrebama i položaju, onda mora postojati jasniji kanal kroz koji se njihov glas čuje. To se posebno odnosi na Hrvate u BiH, čiji položaj ne može biti sveden samo na jednu širu kategoriju “dijaspore”.

Drugim riječima, nije sporno da Hrvatski sabor raspravlja o Hrvatima u BiH. Sporno bi bilo ako se pritom izgubi svijest da se radi o konstitutivnom narodu, a ne o manjinskoj zajednici ili iseljeničkoj udruzi. Upravo ta razlika mora biti temelj svake ozbiljne rasprave.

Rezolucija kao početak, ne kao završetak priče

Podrška Odbora za Hrvate izvan RH prijedlogu rezolucije znači da tema dobiva institucionalnu vidljivost. To je politički važno, posebno u trenutku kada se u BiH ponovno otvaraju pitanja izbornog zakona, europskog puta i odnosa među konstitutivnim narodima. No rezolucija sama po sebi neće riješiti problem. Ona može poslati poruku, može otvoriti raspravu i može dati politički okvir, ali pravi test dolazi nakon nje.

Hoće li Hrvatska tu temu voditi dosljedno, diplomatski i argumentirano? Hoće li se razlikovati stvarni interesi Hrvata u BiH od dnevnopolitičkih potreba stranaka u Zagrebu? Hoće li se o Hrvatima izvan RH govoriti preciznije, uz jasnu razliku između manjina, iseljeništva i konstitutivnog naroda u BiH? To su pitanja koja ostaju otvorena i nakon što Odbor podrži rezoluciju.

Hrvatska ima pravo govoriti o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ima i obvezu to činiti. Ali ako želi biti ozbiljna, onda mora paziti da se iza velikih pojmova ne izgube stvarni ljudi i njihove stvarne političke pozicije. Hrvati u BiH nisu samo “Hrvati izvan RH” u administrativnom smislu. Oni su konstitutivan narod u Bosni i Hercegovini, i upravo zato njihovo pitanje traži precizniji, ozbiljniji i politički odgovorniji okvir.

Zoran / TV Wien