Preminuo je Sam Neill, jedan od onih glumaca čije lice ne morate dugo objašnjavati. Dovoljno je reći “dr. Alan Grant iz Jurskog parka” i pred očima se odmah pojavi čovjek s šeširom, pogledom punim nevjerice i onom tihom, gotovo staromodnom ozbiljnošću koja je Spielbergovom spektaklu dala ljudsku težinu.

No Sam Neill nikada nije bio samo glumac iz jednog velikog filma. Bio je glumac dugog daha, čovjek koji je jednako uvjerljivo mogao nositi hollywoodski blockbuster, psihološki triler, povijesnu dramu, televizijsku seriju ili malu intimnu priču u kojoj se sve događa u pogledu i pauzi između dvije rečenice.

Uloga koja ga je zauvijek povezala s dinosaurima

Za najširu publiku Sam Neill ostat će prije svega dr. Alan Grant iz filma Jurassic Park. Film iz 1993. godine nije bio samo veliki kino-hit, nego trenutak koji je promijenio način na koji je publika gledala filmske spektakle.

U svijetu digitalnih čuda, animatronike i prizora koji su tada izgledali kao budućnost filma, Neill je bio sidro. Njegov Alan Grant nije bio superjunak, nego znanstvenik, čovjek koji razumije prirodu dovoljno dobro da je se boji. Upravo zato publika mu je vjerovala.

Vratio se toj ulozi i kasnije, u nastavcima franšize, ali prvi susret s dinosaurima ostao je filmski trenutak koji se urezao u kolektivno pamćenje. Mnogima je upravo Sam Neill bio lice dječjeg straha, čuđenja i fascinacije pred velikim ekranom.

Karijera puno šira od jedne franšize

Neillova karijera nije počela niti završila s Jurskim parkom. Rođen u Sjevernoj Irskoj, a odrastao na Novom Zelandu, izgradio je međunarodnu karijeru koja je povezivala britanski, australski, novozelandski i američki filmski prostor.

Glumio je u filmovima kao što su My Brilliant Career, Dead Calm, The Hunt for Red October, The Piano, Event Horizon i In the Mouth of Madness. Svaki od tih naslova pokazivao je drugu stranu njegova glumačkog raspona.

U Dead Calm nosio je napetost izoliranog trilera. U The Piano bio je dio filma koji je ostao duboko upisan u povijest svjetske kinematografije. U In the Mouth of Madness Johna Carpentera pokazao je koliko uvjerljivo može kliziti prema psihološkom i horor ludilu, a da pritom nikada ne izgubi ozbiljnost lika.

Glumac koji nije morao vikati da bi bio snažan

Ono što je Sama Neilla činilo posebnim nije bila samo filmografija. Bio je to način na koji je igrao. Nije bio glumac velikih gesti i stalnog nametanja. Njegova snaga često je dolazila iz suzdržanosti.

Neill je znao stajati u kadru tako da se oko njega osjeti priča. Njegovi likovi često su nosili umor, inteligenciju, ironiju i neku vrstu unutarnjeg nemira koji nije morao biti objašnjen. Takvi glumci ne kradu scenu na silu. Oni je drže.

Zato je mogao biti jednako uvjerljiv kao znanstvenik, agent, otac, negativac, istraživač, čovjek pod pritiskom ili lik koji se bori s nečim što ni sam do kraja ne razumije.

Od velikog platna do “Peaky Blindersa”

Mlađa publika pamti ga i po ulozi inspektora Chestera Campbella u seriji Peaky Blinders. Ondje je pokazao drugu vrstu hladnoće: autoritet, represiju, opsesiju i moralnu sivu zonu čovjeka koji vjeruje da ima pravo kontrolirati druge.

Ta uloga ponovno je pokazala koliko je Neill znao biti neugodan na ekranu, ali nikada plitak. Njegovi negativniji likovi nisu bili karikature. U njima je uvijek postojala neka napuklina, nešto ljudsko, čak i kada ih publika nije voljela.

Borba s bolešću i dostojanstvo do kraja

Posljednjih godina Sam Neill javno je govorio o svojoj borbi s rakom krvi. I u tome je ostao prepoznatljivo smiren, otvoren i ljudski. Nije od toga radio predstavu, ali nije ni skrivao stvarnost bolesti.

U memoarima i intervjuima govorio je o životu, karijeri, vinogradu na Novom Zelandu, obitelji i prolaznosti s onom mješavinom humora i melankolije koja ga je pratila i izvan filmskog platna.

Takva otvorenost učinila ga je još bližim publici. Ne kao nedodirljivu zvijezdu, nego kao čovjeka koji je znao da je život kratak, čudan, lijep i ponekad nemilosrdan.

Ostaje filmsko lice jedne generacije

Smrt Sama Neilla nije samo vijest iz svijeta filma. Za mnoge gledatelje to je odlazak dijela vlastitog filmskog odrastanja. Generacije su ga prvi put upoznale dok je stajao pred čudom koje se zvalo Jurski park, a zatim ga pronalazile u ozbiljnijim, mračnijim i složenijim ulogama.

Takvi glumci ne nestaju s odjavnom špicom. Oni ostaju u scenama koje se vraćaju, u filmovima koje ponovno gledamo, u rečenicama koje citiramo i u osjećaju da smo ih, na neki način, poznavali.

Sam Neill bio je glumac koji je znao biti velik bez buke. I možda je upravo zato ostavio tako dubok trag.

Od “Jurskog parka” do “Peaky Blindersa”, od velikih kino-dvorana do tihih večernjih repriza, ostaje jedno od onih lica koje će publika još dugo dočekivati s istim osjećajem: poznato, drago i nezamjenjivo.

Zoran / TV Wien

Foto : By New Zealand Government, Office of the Governor-General (Photo by Mark Tantrum/ http://marktantrum.com)