USKOK je uhitio, a potom isti dan pustio da se brane sa slobode Darija Šimića, Marina Mikšića i Nedu Livljanić, unatoč tomu što ih tereti za zlouporabu položaja i ovlasti te poticanje na to kazneno djelo. Upravo taj redoslijed — uhićenje, velika javna buka, pa obrana sa slobode jer istražni zatvor nije predložen — otvorio je pitanje koje se u Hrvatskoj uvijek pojavi kad procedura izgleda veća od samog predmeta: je li ovdje riječ samo o zakonu ili i o poruci?

Prema USKOK-ovu opisu, slučaj se odnosi na izdavanje rješenja kojim se Dariju Šimiću odobrava pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu na području Tisnog. U priopćenju se navodi sumnja da je Šimić, osobno i preko Marina Mikšića, zatražio od Nede Livljanić, tadašnje voditeljice nadležnog odsjeka u Šibensko-kninskoj županiji, izdavanje rješenja protivno uvjetima propisanima Zakonom o ugostiteljskoj djelatnosti.

USKOK sumnja da su svi uključeni znali kako se katastarske čestice za koje se tražilo rješenje nalaze izvan granica građevinskog područja, da se na njima ne može graditi kamp te da ondje ne postoji uređeni kamp koji ispunjava minimalne uvjete i uvjete za kategoriju. Ipak, prema sumnjama istražitelja, postupak je nastavljen, sastavljen je zapisnik o očevidu, a zatim je izdano rješenje kojim se objektu priznaje ispunjavanje uvjeta za dvije zvjezdice.

To je službeni okvir. A sada dolazi hrvatski prijevod.

Dobro došli u zemlju gdje je “znam čovjeka” institucija

Postoje države u kojima se dozvola dobiva tako da ispuniš uvjete. A postoje i sustavi u kojima se prvo provjeri koga znaš, pa se onda uvjeti nekako snađu. Hrvatska je, naravno, službeno uvijek u prvoj skupini. Neslužbeno, dovoljno je popiti dvije kave, nazvati pravog čovjeka i izgovoriti onu čarobnu rečenicu koja otvara vrata brže od svakog zakona: “Ma imam ja nekoga tamo.”

U službenom opisu piše da je Darijo Šimić, osobno i posredstvom Marina Mikšića, zatražio od Nede Livljanić izdavanje rješenja protivno uvjetima propisanima zakonom. To je pravni jezik. U prijevodu na svakodnevni hrvatski: jedan treba papir, drugi zna kako doći do osobe koja papir može pustiti, a treća osoba je dovoljno blizu pečata da se matematika počne čudno ponašati.

Kod nas se to ne zove odmah sustav. Prvo se zove snalažljivost. Onda se zove “pa svi tako rade”. Nakon toga se zove “nemoj biti lud, nećeš valjda čekati redovno”. Tek kad se pojavi USKOK, kamere i priopćenje, odjednom se svi sjete da postoji zakon, uvjeti, građevinsko područje, minimalni standardi, kategorija i dvije zvjezdice.

Ali dotad je već kasno. Papir je prošao. Pečat je legao. Rješenje je preuzeto. Kamp je dobio pravni život. I svi se ponašaju kao da je procedura rodila dijete, a ne da je kum bio važniji od babice.

Katastarske čestice izvan građevinskog područja? Ma gledaj širu sliku

Prema USKOK-ovu opisu, svi su znali da se katastarske čestice nalaze izvan granica građevinskog područja i da se na njima ne može graditi kamp, kao i da se ondje ne nalazi uređeni kamp koji ispunjava minimalne uvjete i uvjete za kategoriju. To je ozbiljan dio priče. To je dio koji više nije “mala pomoć prijatelju”, nego pitanje kako sustav uopće funkcionira ako nešto što ne može biti — na kraju ipak bude.

Ali Hrvatska ima dugu tradiciju kreativnog čitanja prostora. Izvan građevinskog područja? Možda. Nema uređenog kampa? Dobro, ali ima volje. Minimalni uvjeti? Minimalno ćemo ih zamisliti. Dvije zvjezdice? Pa nećeš valjda čovjeku dati jednu kad već postoji kemijska olovka.

U normalnom sustavu, granica građevinskog područja je granica. U našem sustavu, granica je početak razgovora. Tu se ne pita samo “smije li se”, nego “tko pita”, “za koga je”, “tko je posrednik”, “tko je bio na sastanku” i “može li se to nekako”. A kad se sve to nekako poveže, 1+1 više nije 2. Postane 4.  Ako je more blizu …….

Očevid koji je vidio ono što je trebalo vidjeti

Najljepši dio svake administrativne bajke uvijek je zapisnik. Jer zapisnik je čudo. On može zabilježiti stvarnost, ali može i proizvesti stvarnost. Ako u zapisniku piše da je očevid proveden, tko smo mi da kvarimo romantiku? Ako piše da objekt ispunjava uvjete, možda objekt još nije znao da ih ispunjava, ali papir ga je ohrabrio.

USKOK sumnja da je 21. rujna 2021. sačinjen zapisnik u kojem je neistinito navedeno da je proveden očevid u objektu, nakon čega je doneseno rješenje kojim se odobrava pružanje ugostiteljskih usluga u domaćinstvu i utvrđuje da objekt ispunjava propisane minimalne uvjete i uvjete za kategoriju s dvije zvjezdice.

To je trenutak u kojem hrvatska administracija postaje književnost. Ne piše se samo što jest, nego što bi bilo zgodno da jest. Ne opisuje se objekt, nego njegova bolja verzija. Ne utvrđuje se stvarno stanje, nego željeno stanje. A željeno stanje, znamo, u Hrvatskoj često ima najbolju dokumentaciju.

Svi znaju nekoga, ali nitko ne zna ništa

Najveća čar ovakvih predmeta nije u tome što netko nekoga poznaje. Pa naravno da poznaje. Hrvatska je mala zemlja, ali ima dovoljno rodbine za svaku dozvolu. Netko ima prijatelja u općini. Taj prijatelj ima šogora. Šogor ima sestru. Sestra radi na dozvolama. A kad se lanac zatvori, više ne znaš jesi li u upravnom postupku ili na obiteljskom ručku.

I onda nastaje ona najpoznatija rečenica domaće birokracije: “Ne znam ja ništa, samo sam proslijedio.” Jedan je samo pitao. Drugi je samo spojio. Treća je samo potpisala. Četvrti je samo preuzeo. Peti je samo znao. Šesti je samo šutio. I na kraju nitko nije ništa, ali papir je sve.

U tome je prava snaga sustava. Ne u velikoj uroti, nego u malim normalnostima. U uvjerenju da se tako radi. Da je redovna procedura za one koji nemaju broj telefona. Da se pravila čitaju doslovno samo kad nemaš nikoga. A kad imaš nekoga, pravila postanu preporuke.

A postoji i druga ladica: inspektorat, građevinske dozvole i postupci koji ne stanu u jedan naslov

Tu priča postaje još hrvatskija. Jer čim se pomisli da imamo jedan predmet, jedan papir i jednu dozvolu, iz sustava se pojavi druga ladica. Šimićev odvjetnik Ivan Stanić, prema medijskim navodima, upozorio je da nalazi Državnog inspektorata nisu obuhvaćeni ovom USKOK-ovom istragom, nego se odnose na druge postupke. Na pitanje o građevinskim dozvolama za dio objekata u kampu nije ulazio u detalje, uz objašnjenje da je riječ o drugom postupku.

I tu opet dolazimo do one domaće administrativne umjetnosti: jedan papir je za ugostiteljstvo, drugi za građevinu, treći za izvedeno stanje, četvrti za inspektorat, peti za kazneni predmet, šesti za žalbu, sedmi za tumačenje, a osmi se uvijek pojavi kad netko pita tko je što znao. Sve je odvojeno, ali je sve povezano. Svatko gleda svoju ladicu, a kamp, nekako, stoji u sredini kao dokaz da hrvatska birokracija ne gradi zidove nego labirinte.

Obrana, prema dostupnim informacijama, svoju poziciju gradi i na tvrdnji da se dio pitanja vezanih uz objekte, inspektorat i građevinske dozvole ne može jednostavno strpati u istu ladicu s USKOK-ovom istragom o rješenju za ugostiteljsku djelatnost. USKOK, s druge strane, tvrdi da se na spornim česticama nije mogao graditi kamp i da ondje nije postojao uređeni kamp koji ispunjava propisane uvjete.

I eto nas opet u zemlji u kojoj ista parcela, ovisno o tome tko je čita, može biti problem, rješenje, iznimka, propust ili “drugi postupak”. Najbolje od svega je što se javnosti sve to servira kao da bi običan čovjek trebao mirno razumjeti razliku između ugostiteljskog rješenja, građevinske zone, izvedenog stanja, nalaza inspektorata i USKOK-ove osnovane sumnje. A običan čovjek zna samo jedno: da njemu za nadstrešnicu često treba više papira nego nekima za cijeli mali kamp uz more.

Zašto onda lisice ako nema istražnog zatvora?

USKOK na kraju sucu istrage nije predložio određivanje istražnog zatvora jer za to nije bilo osnove. I tu dolazimo do drugog sloja apsurda. Dakle, sumnje su dovoljno ozbiljne za istragu, privođenje i medijski potres, ali ne i za pritvor. Pravno to može biti potpuno logično. Procesno to može biti sasvim u redu. Ali javno, slika je već odradila svoj posao.

Jer hrvatska javnost ne pamti fusnote. Pamti privođenje. Ne pamti razliku između osnovane sumnje i presude. Pamti lice. Ne pamti da istražni zatvor nije kazna. Pamti da je netko “pao”. A ako se kasnije pokaže da je sve bilo manje dramatično nego što je izgledalo, koga briga. Naslov je već odradio smjenu.

Upravo zato se u ovakvim slučajevima mora pitati i ono neugodnije pitanje: je li cilj bio samo istražiti papir ili i poslati poruku? Ne tvrdimo da jest. Ali pitamo. Jer kada se predmet koji miriše na klasičnu hrvatsku dozvola-matematiku digne na razinu velikog javnog događaja, onda nije čudno da se ljudi pitaju kome je to odgovaralo.

Kome je Darijo zasmetao?

I sada dolazimo do pitanja koje u Hrvatskoj nikada ne piše u službenom priopćenju, ali ga svi prvo pomisle: kome je Darijo Šimić zasmetao?

Ne zato što je Darijo iznad zakona. Nije. Ne zato što poznati nogometaš ne može biti predmet istrage. Može. Nego zato što način na koji je cijela priča odrađena otvara prostor za pitanje je li predmet samo pravni ili je netko u njemu vidio i zgodnu priliku za poruku. Jer kada se slučaj oko rješenja za mali kamp, nekoliko parcela i administrativnih uvjeta pretvori u nacionalnu sliku dana, onda se ne pita samo što piše u zakonu. Pita se i tko je imao interes da baš ta slika bude poslana.

Zato pitanje “kome je Darijo zasmetao?” nije obrana Darija Šimića, niti napad na USKOK. To je pitanje za sustav koji je isti dan pokazao dvije slike: prvo uhićenje, a zatim obranu sa slobode. Ako su Darijo Šimić, Marin Mikšić i Neda Livljanić toliko opasni za predmet da ih se mora privoditi pred kamerama javnosti, zašto onda nije bilo osnove ni za prijedlog istražnog zatvora? A ako osnove nije bilo, tko je točno trebao vidjeti sliku uhićenja?

Možda je sve jednostavno. Možda je sustav napokon odlučio reći: dosta je papira koji glume stvarnost. Ako je tako, odlično. Ali onda neka isti taj sustav otvori sve kampove, sve apartmane, sve objekte, sve “privremene” dozvole, sve legalizacije, sve očevidnike koji su očito imali bolji vid od ljudi na terenu. Jer ako je problem pravilo, onda se pravilo mora primijeniti na sve. Ako se primijeni samo na jednoga, onda pravilo počinje ličiti na poruku.

Tu se zato ne smije preskočiti najnezgodnija mogućnost: možda Darijo nije problem zato što je napravio nešto što drugi nisu radili. Možda je problem zato što je u nekom trenutku stao na put, odbio nešto, nekome postao smetnja ili se našao na prostoru koji je nekome drugome bio zanimljiv. To danas ne možemo tvrditi. Ali u zemlji u kojoj se more, parcele, dozvole i poznanstva rijetko kreću bez interesa, to pitanje nije teorija zavjere. To je političko-poslovna higijena.

Jer Hrvatska vrlo dobro poznaje razliku između zakona i selektivnog zakona. Zakon kaže da su svi jednaki. Selektivni zakon kaže da si jednak tek kad nekome više nisi potreban. Ili kad si nekome postao previše vidljiv. Ili kad je tvoj papir odjednom korisniji kao dokaz nego kao dozvola.

Zato pitanje “kome je Darijo zasmetao?” nije obrana Darija Šimića. To je pitanje za sustav. Ako je ovaj predmet početak ozbiljnog čišćenja, onda dobrodošli u novu Hrvatsku. Ako je ovo samo slučaj koji se uključio kad je trebalo nekome poslati signal, onda nismo gledali pravosuđe, nego upozorenje s pečatom.

Možda je kamp, a možda je karta za širu partiju

More u Hrvatskoj nikada nije samo more. Parcela uz more nije samo parcela. Dozvola nije samo dozvola. Kamp nije samo kamp. To su ulaznice u prostor gdje se preklapaju turizam, lokalna politika, privatni interes, stari odnosi, novi planovi i tihe borbe koje rijetko završe u priopćenju, ali često počnu na kavi.

Zato slučaj ne treba čitati samo kao priču o tome je li jedan kamp smio dobiti rješenje ili nije. Treba ga čitati i kao ogledalo sustava u kojem se godinama znalo što se može “srediti”, tko može nazvati, gdje se može pogurati i kako papir može doći prije stvarnosti. Ako je USKOK sada odlučio rezati takvu praksu, onda dobro. Ali onda neka reže svugdje, ne samo tamo gdje se ime zgodno uklapa u naslov.

Jer ako je ovo početak ozbiljnog čišćenja sustava, Hrvatska ima posla za desetljeće. Ako je ovo samo jedna epizoda s poznatim imenom, onda ćemo dobiti još jedan slučaj za televiziju, nekoliko dana komentara i nastavak iste matematike čim kamere odu.

Hrvatska formula: papir prije stvarnosti

U svakom uređenom sustavu papir potvrđuje stvarnost. Kod nas papir često pokušava stvarnost uvjeriti da se prilagodi. Ako na terenu nema uvjeta, papir ih pronađe. Ako kamp nije tamo gdje bi trebao biti, papir ga administrativno smjesti. Ako očevid nije proveden, zapisnik se ponaša kao da jest. Ako se uvjeti ne uklapaju u zakon, pronađe se netko tko zna kako zakon zvuči kad se čita tiše.

I onda se svi čude kada dođe priopćenje. A zapravo se ne čude. Svi znaju. Svi su čuli. Svi imaju barem jednu priču iz mjesta, općine, županije, katastra, ureda ili odjela gdje je netko nekome “samo pomogao”. Hrvatska je zemlja u kojoj se mito ne mora uvijek zvati mito, veza ne mora uvijek zvati veza, a usluga ne mora odmah izgledati kao kazneno djelo. Dovoljno je da se sve umota u pristojnu rečenicu: “Ma vidi može li se to riješiti.”

I često se riješi. Sve dok jednom ne dođe USKOK i napiše ono što svi znaju, ali rijetko tko želi čitati u službenom priopćenju.

A sada pitanje za odrasle

Je li u ovom slučaju bilo kaznenog djela, to nije posao INsajdera. To je posao institucija i suda. Je li USKOK u pravu, pokazat će postupak. Je li obrana u pravu, pokazat će dokazi. Ali je li ovaj slučaj savršeno pogodio hrvatski živac? Jest.

Jer svatko tko je ikada u Hrvatskoj pokušao nešto legalno ishoditi zna kako izgleda zid. A svatko tko je ikada imao “nekoga tamo” zna kako isti zid odjednom dobije vrata. To je ono što ovaj slučaj čini većim od jednog kampa, jednog rješenja i jednog poznatog imena.

Ovdje nije pitanje samo je li netko dobio papir koji nije trebao dobiti. Pitanje je koliko je takvih papira već godinama dio normalnog života. Koliko je “očevida” vidjelo ono što je trebalo vidjeti. Koliko je rješenja izdano zato što je netko znao nekoga. I zašto se sustav probudi tek onda kada se priča može zalijepiti na poznato prezime.

Za sada ostaje ono što je najopasnije za svaku državu: dojam da pravila postoje, ali da se bude tek onda kada nekome zatreba. Darijo Šimić možda jest predmet istrage. Ali pravo pitanje tek dolazi: je li on iznimka koju sustav čisti ili primjer kojim sustav nekome nešto poručuje?

Do tada ostaje hrvatska matematika. Jedan treba dozvolu. Jedan zna posrednika. Jedan zna službenicu. Jedan papir kaže da je sve u redu. I onda se netko čudi kad 1+1 ne ispadne 2.

INsajder …. / TV Wien