Politička rasprava o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini ponovno se vratila na isto mjesto na kojem stoji godinama: legitimno predstavljanje za jedne je minimum političke jednakopravnosti, dok ga drugi vide kao opasan korak prema novim podjelama. Povod je rezolucija Hrvatskog sabora o osnaživanju političkog položaja Hrvata u BiH, na koju su vodeće bošnjačke stranke reagirale izrazito negativno.

Prema izvješćima Hine koje prenose hrvatski mediji, reakcije su stigle i iz stranaka koje su dio vlasti i iz oporbe. Predsjednik SDP-a BiH i premijer Federacije BiH Nermin Nikšić poručio je da od trećeg entiteta ili nove izborne jedinice neće biti ništa. Sličan ton zauzela je i SDA, koja smatra da Hrvatska ne može rezolucijama uređivati ustavna pitanja i izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine.

Stara tema, novi politički krug

Na papiru, rasprava se vodi oko izborne jedinice, izbornog zakona i ustavnih aranžmana. U stvarnosti, riječ je o jednom od najdubljih političkih pitanja u BiH: mogu li Hrvati, kao jedan od tri konstitutivna naroda, stvarno izabrati svoje političke predstavnike ili će se i dalje događati da brojčano veći narod presudno utječe na izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH.

Hrvatske političke stranke i hrvatski predstavnici u BiH godinama upozoravaju da je postojeći model doveo do situacije u kojoj Željko Komšić više puta ulazi u Predsjedništvo BiH zahvaljujući glasovima bošnjačkih birača, što hrvatska strana smatra narušavanjem Daytona i političke jednakopravnosti. Taj argument podupire i hrvatski premijer Andrej Plenković, koji je u lipnju poručio da Hrvati moraju imati mogućnost izabrati legitimnog predstavnika u Predsjedništvu BiH.

Bošnjačke stranke vide opasnost od novih podjela

Bošnjačke stranke, međutim, u prijedlozima o posebnoj izbornoj jedinici ili bilo kakvom teritorijalnom modelu vide put prema novoj etničkoj podjeli zemlje. Zato se u njihovim reakcijama stalno ponavlja ista poruka: ne trećem entitetu, ne novoj izbornoj jedinici, ne rješenjima koja bi dodatno etnički strukturirala Bosnu i Hercegovinu.

SDA je otišla i korak dalje, tvrdeći da rezolucija Hrvatskog sabora predstavlja izravno miješanje u unutarnja pitanja BiH. Njihov stav je da se o izbornom zakonu i ustavnim pitanjima može odlučivati isključivo unutar institucija Bosne i Hercegovine i prema parlamentarnim procedurama te države.

Takav stav nije nov, ali pokazuje koliko je prostor za kompromis uzak. S jedne strane, hrvatska politička pozicija traži mehanizam koji bi spriječio preglasavanje i osigurao legitimno predstavljanje. S druge strane, bošnjačke stranke strahuju da bi takav mehanizam otvorio vrata trajnoj etničkoj podjeli Federacije BiH.

Hrvati u BiH nisu dijaspora ni manjina

U ovoj raspravi često se zaboravlja jedna ključna činjenica: Hrvati u BiH nisu dijaspora u klasičnom smislu i nisu nacionalna manjina. Oni su jedan od tri konstitutivna naroda Bosne i Hercegovine. Upravo zato se pitanje njihova političkog položaja ne može svesti na folklor, kulturna prava ili simboličnu podršku iz Zagreba.

Hrvatska, kao potpisnica i jamac Daytonskog mirovnog sporazuma, ima politički interes i obvezu govoriti o položaju Hrvata u BiH. Ali istodobno, svaka inicijativa iz Zagreba mora biti precizna, jer svaka nejasna formulacija u Sarajevu se odmah tumači kao pokušaj teritorijalnog preuređenja zemlje.

Tu je i glavni problem hrvatske politike prema BiH: ako se govori pretiho, ispada da se Hrvate prepušta političkom nestajanju. Ako se govori preglasno, optužuje se Hrvatsku za miješanje. Ako se govori općenito, ništa se ne mijenja. Ako se govori konkretno, odmah počinje strah od novih podjela.

Izborni zakon kao test europske BiH

Izmjene Izbornog zakona BiH već godinama su jedan od ključnih uvjeta političke stabilnosti, ali i europskog puta zemlje. Bez dogovora o legitimnom predstavljanju, svaka izborna godina ponovno otvara isti sukob. Hrvatska strana tvrdi da bez izmjena nema stvarne jednakopravnosti. Bošnjačka strana tvrdi da predloženi modeli vode u etničku segregaciju. Međunarodna zajednica uglavnom traži kompromis, ali ga ne uspijeva nametnuti bez novih kriza.

U takvom okviru rezolucija Hrvatskog sabora ne mijenja sama po sebi Izborni zakon BiH. Ali politički šalje poruku da Zagreb ovu temu ne smatra zatvorenom. Reakcije iz Sarajeva pokazuju da se ta poruka čula — i da je odmah odbijena.

To znači da se BiH ponovno nalazi u istom začaranom krugu: svi govore o europskom putu, ali se oko temeljnog unutarnjeg dogovora ne mogu pomaknuti ni za milimetar. A zemlja koja ne može riješiti pitanje kako biraju svoje predstavnike teško može uvjerljivo govoriti o stabilnoj europskoj budućnosti.

Pitanje koje neće nestati

Bošnjačke stranke mogu odbiti posebnu izbornu jedinicu. Hrvatska može donijeti rezoluciju. Međunarodna zajednica može pozivati na dijalog. Ali pitanje političkog položaja Hrvata u BiH neće nestati samo zato što je nekome neugodno.

Hrvati u BiH traže da ne budu preglasani u izboru vlastitih predstavnika. Bošnjačke stranke traže da se BiH ne dijeli novim etničkim linijama. Između ta dva zahtjeva mora postojati političko rješenje, jer alternativa je stalna kriza u kojoj svaka izborna godina ponovno proizvodi isti osjećaj nepravde, straha i blokade.

Za sada, nakon novih reakcija, jasno je samo jedno: rezolucija iz Zagreba otvorila je temu, ali nije otvorila dogovor. A bez dogovora u BiH, hrvatsko pitanje ostaje ono što je već godinama — najosjetljiviji test stvarne jednakopravnosti i funkcionalnosti države.

Zoran / TV Wien