Hrvatski sabor usvojio je Rezoluciju o osnaživanju političkog položaja Hrvata u Bosni i Hercegovini, a dokument je gotovo odmah izazvao suprotstavljene reakcije iz Sarajeva, Mostara i Banje Luke. Dok dio bošnjačkih političara tvrdi da se Hrvatska miješa u unutarnja pitanja susjedne države, čelnik SNSD-a i bivši predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik stao je iza prava Hrvatske da govori o položaju Hrvata u BiH.

Dodikova reakcija nije ostala samo na potpori Rezoluciji. Odgovarajući na kritike bošnjačkih političkih predstavnika, poručio je da Bosna i Hercegovina nije vlasništvo samo jednog naroda te da takva nikada neće ni postati. Njegova izjava, očekivano oštra i politički provokativna, ponovno je otvorila pitanje koje BiH prati od završetka rata: može li država opstati kao dogovor triju konstitutivnih naroda ili će se stalno vraćati pokušajima da jedan politički koncept nadvlada druga dva?

Što je zapravo usvojio Hrvatski sabor?

Rezolucija Hrvatskog sabora politički je dokument kojim se potvrđuje potpora ravnopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini. Ona sama po sebi ne mijenja Ustav niti Izborni zakon BiH, ali šalje jasnu poruku da službeni Zagreb položaj hrvatskog naroda u susjednoj državi više ne želi promatrati kao sporedno ili privremeno pitanje.

Dokument poziva Vladu Republike Hrvatske da nastavi pružati političku, diplomatsku i financijsku potporu institucijama hrvatskog naroda u BiH. Ujedno se naglašava potreba političke reforme koja bi omogućila da svaki konstitutivni narod bira svoje legitimne predstavnike.

Posebno osjetljiv dio odnosi se na prijedlog zasebne izborne jedinice za izbor hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Zagovornici tog rješenja smatraju da bi se njime spriječila mogućnost da brojčano dominantniji bošnjački birači odlučuju tko će formalno predstavljati Hrvate u državnom Predsjedništvu.

Rezolucija također osuđuje otvorene pozive na izborni inženjering i preglasavanje Hrvata pri izboru člana Predsjedništva, izaslanika u domovima naroda i predstavnika u drugim institucijama. Hrvatski državljani BiH pozvani su da sudjeluju na općim izborima 4. listopada i iskoriste biračko pravo.

Zašto je izbor hrvatskog člana Predsjedništva postao središte spora?

Već godinama najveći dio političkog sukoba vrti se oko načina izbora hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Željko Komšić više je puta izabran pretežno glasovima birača iz većinski bošnjačkih područja Federacije BiH, dok je među hrvatskim biračima dobivao znatno slabiju potporu.

Za bošnjačke i građanske stranke riječ je o zakonitom korištenju biračkog prava jer građani Federacije mogu glasati za bošnjačkog ili hrvatskog kandidata. Za većinu hrvatskih političkih stranaka i birača riječ je o očitom izbornom preglasavanju: formalno hrvatskog predstavnika bira drugi, brojniji narod.

Upravo tu prestaje pravna rasprava i počinje politička stvarnost. Nešto može biti omogućeno postojećim pravilima, a da istodobno proizvodi duboku političku neravnotežu i osjećaj da jedan konstitutivni narod nema mogućnost sam izabrati osobu koja ga treba predstavljati.

Problem nije samo u imenu jednog člana Predsjedništva. Riječ je o povjerenju u cijeli sustav. Ako Hrvati smatraju da im drugi biraju političke predstavnike, tada institucije formalno postoje, ali gube stvarni legitimitet među ljudima koje bi trebale predstavljati.

Reakcije iz Sarajeva: „Miješanje u unutarnja pitanja BiH“

Predsjedatelj Predsjedništva BiH Denis Bećirović ocijenio je usvajanje Rezolucije neprihvatljivim i ustvrdio da Hrvatska time zadire u unutarnje poslove Bosne i Hercegovine. Sličan stav iznijela je Stranka demokratske akcije, poručivši kako se o izmjenama ustavnog i izbornog poretka može odlučivati isključivo unutar institucija BiH.

Takvo polazište ima svoju pravnu logiku: Hrvatski sabor ne može mijenjati zakone druge države. Međutim, ni sama Rezolucija nema takvu pravnu snagu. Ona je politički dokument kojim Hrvatska zauzima stav o položaju naroda s kojim ima ustavne, povijesne i političke veze.

U obrazloženju Rezolucije izričito se navodi da se njome ne zadire u unutarnje uređenje Bosne i Hercegovine niti predlažu rješenja protivna njezinu suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Istodobno se zagovara legitimno predstavljanje, federalizam, nediskriminacija i europska budućnost države.

Zato nije dovoljno cijelu raspravu svesti na optužbu da se Hrvatska miješa u tuđe poslove. Ako postoji dugotrajan problem političke ravnopravnosti jednoga od triju konstitutivnih naroda, onda ignoriranje tog problema nije zaštita Bosne i Hercegovine. To je samo odgađanje krize.

Dodikova podrška Hrvatima nije bez vlastitog političkog interesa

Dodik već godinama podržava hrvatski zahtjev za legitimnim predstavljanjem i zasebnom izbornom jedinicom. Njegovo obrazloženje polazi od stava da je Bosna i Hercegovina država sastavljena od dvaju entiteta i triju konstitutivnih naroda te da nijedan od njih ne smije politički dominirati nad drugima.

Takav stav odgovara hrvatskim zahtjevima kada je riječ o izboru člana Predsjedništva. Međutim, Dodikova potpora nije samo izraz političke solidarnosti. Ona se uklapa u njegov širi koncept Bosne i Hercegovine s izrazito snažnim entitetima i ograničenim ovlastima zajedničkih institucija.

Zbog toga je važno ne promatrati njegove izjave izvan političkog konteksta. Dodik hrvatsko pitanje koristi i kao dokaz za vlastitu tvrdnju da centralizirana BiH ne može funkcionirati. Što su odnosi Hrvata i Bošnjaka lošiji, to je snažniji njegov argument da se država može održati samo uz vrlo široku autonomiju entiteta i konstitutivnih naroda.

To ipak ne znači da se pitanje hrvatske ravnopravnosti može odbaciti samo zato što ga podržava Dodik. Problem izbora hrvatskih predstavnika postojao bi i bez njega, kao što bi postojalo i nepovjerenje Hrvata prema sustavu u kojem brojčano veći narod može odlučujuće utjecati na izbor njihove političke reprezentacije.

Promijenjen Dodikov status mora se jasno navesti

Milorad Dodik više nije predsjednik Republike Srpske. Njegov mandat prestao je tijekom 2025. nakon pravosudnih i izbornih odluka, ali je ostao predsjednik SNSD-a i jedan od politički najutjecajnijih ljudi u Republici Srpskoj.

Upravo zato njegove izjave i dalje imaju veliku političku težinu. Dodik nema funkciju predsjednika entiteta, ali zadržava presudan utjecaj na politiku SNSD-a, odnose unutar vlasti Republike Srpske i suradnju sa strankama okupljenima oko HDZ-a BiH.

To je važna razlika koju mediji moraju jasno navesti. Politička moć i službena dužnost nisu isto, a čitatelj mora znati govori li netko kao nositelj državne funkcije, stranački čelnik ili bivši dužnosnik.

Hrvatsko pitanje ne može se svesti samo na jednu fotelju

Iako je izbor člana Predsjedništva najvidljiviji primjer, politički položaj Hrvata u BiH znatno je šire pitanje. Ono obuhvaća zastupljenost u domovima naroda, nadležnosti županija, obrazovanje, javne medije, službenu uporabu jezika, financiranje institucija i mogućnost donošenja odluka bez stalnog straha od preglasavanja.

Hrvati su najmanje brojan od triju konstitutivnih naroda. Zbog toga njihova formalna prava ne znače mnogo ako ih izborni i institucionalni sustav ne može zaštititi u praksi. Ravnopravnost ne znači da svi imaju jednak broj stanovnika, nego da nijedan narod ne može drugome određivati političke predstavnike i o njegovim pravima odlučivati bez dogovora.

Istodobno, legitimni zahtjevi Hrvata ne smiju postati opravdanje za zatvaranje političkog prostora građanima koji se ne identificiraju s jednim od triju konstitutivnih naroda. Bosna i Hercegovina mora pronaći model koji štiti i kolektivna prava naroda i individualna prava svakog građanina.

To je teži put od jednostavnih parola o građanskoj ili nacionalnoj državi. Ali jedino rješenje koje dugoročno može opstati mora sadržavati i jedno i drugo: zaštitu konstitutivnosti i zaštitu građanske jednakosti.

Rezolucija je poruka, ali nije konačno rješenje

Hrvatski sabor ovom Rezolucijom ne može riješiti izborni spor u Bosni i Hercegovini. Ne može donijeti novi izborni zakon, uspostaviti izbornu jedinicu niti nametnuti ustavnu reformu. Sve se to mora dogovoriti i usvojiti unutar institucija BiH.

Rezolucija ipak ima političku težinu. Njome je pitanje Hrvata u BiH podignuto na razinu službene politike Republike Hrvatske, neposredno uoči novih izbora. Zagreb time poručuje da će ravnopravnost Hrvata povezivati s europskim putem, diplomatskim odnosima i budućim reformama Bosne i Hercegovine.

Bošnjačke stranke mogu osporavati sadržaj dokumenta, ali teško mogu uvjerljivo tvrditi da hrvatsko pitanje ne postoji. Da je sustav pronašao prihvatljiv način legitimnog predstavljanja, ne bi se ista kriza ponavljala u gotovo svakom izbornom ciklusu.

S druge strane, hrvatski politički predstavnici moraju pokazati da ravnopravnost ne traže samo kao način očuvanja vlastitih pozicija. Ona mora značiti bolje institucije, veću odgovornost, manje korupcije i sigurniji život za ljude koji u Bosni i Hercegovini ostaju živjeti.

Pred BiH je još jedna izborna kampanja puna starih pitanja

Opći izbori zakazani su za 4. listopada 2026. godine. Zbog toga Rezolucija Hrvatskog sabora dolazi u trenutku kada se političke pozicije dodatno zaoštravaju, a pitanje hrvatskog člana Predsjedništva ponovno postaje jedna od središnjih tema.

Dodikova podrška dat će dodatnu snagu onima koji tvrde da se Hrvati i Srbi politički udružuju protiv bošnjačkog koncepta države. Istodobno će njegova oštra poruka poslužiti i bošnjačkim strankama za mobilizaciju vlastitih birača.

No ispod predizborne buke ostaje činjenica koju nijedna strana ne može trajno izbjeći: Bosna i Hercegovina može funkcionirati samo ako se njezini narodi i građani ne osjećaju prevarenima u samom izbornom procesu.

Pravila moraju biti dovoljno jasna da Bošnjaci ne strahuju od podjele države, da Srbi ne vide svaku zajedničku instituciju kao pokušaj centralizacije, a da Hrvati ne ulaze u svaki izborni ciklus sa spoznajom da im drugi mogu izabrati predstavnika.

Rezolucija Hrvatskog sabora nije završetak rasprave. Ona je još jedan dokaz da se hrvatsko pitanje više ne može gurati pod tepih. Hoće li postati početak ozbiljnog dogovora ili samo još jedan dokument u nizu, ovisit će prije svega o političkim akterima u Bosni i Hercegovini.

Jedno je, međutim, jasno: država u kojoj se ravnopravnost jednoga naroda doživljava kao prijetnja drugome nije pronašla stabilnu osnovu za svoju budućnost. A bez povjerenja, ni najbolji zakoni ni najglasnije rezolucije neće biti dovoljni.

Zoran / TV Wien