U poeziji sjećanja postoji posebna vrsta magije. To nije glasno, zveckavo prisjećanje na određeni datum, izgubljeni predmet ili obvezu koju smo zaboravili zapisati. To je nešto tiše i dublje – odjek šume, miris cvijeta na hladnom vjetru i osjećaj da je jedan davni pogled još uvijek negdje u nama.

Pjesma Sjeti se nije zapovijed da obnovimo činjenice. Ona je poziv da ponovno osjetimo ono što je možda odavno prestalo postojati u stvarnom svijetu, ali nije nestalo iz prostora naše unutarnje tišine.

Zakoračimo na trenutak u njezin svijet.

Valovi i stijena

Sjeti se
Valovi šume
i razbijaju tišinu
o stijenama
koje ponosno stoje
kao da znaju
da sve prolazi

Pjesma počinje paradoksom. Valovi šume. Drveće najčešće zamišljamo kao tiho, ukorijenjeno i nepomično. Ovdje ono postaje plima koja prodire kroz dublju tišinu i razbija se o stijene.

Stijene stoje ponosno. Ne zato što su nesalomljive, nego zato što znaju. U njima je drevna, gotovo stoička mudrost: spoznaja da sve prolazi.

To je prva lekcija sjećanja. Nismo pozvani grčevito zadržati trenutak, nego priznati njegovu prolaznost. Ljepota vala leži u tome što se razbija. Snaga stijene nije u tome što nikada ne osjeti udarac, nego u tome što ga podnese, znajući da će se more ponovno povući.

Pravo sjećanje počinje upravo ondje – u prihvaćanju činjenice da ono čega se sjećamo više nije potpuno naše.

Plavi pogled i lavanda

Iz plavog pogleda
jednog bisera
širi se miris tišine
Lavanda leti
hladnim morem
u zaborav

Pjesma zatim prelazi iz velikog prostora šume, valova i stijena u nešto mnogo manje i intimnije – jedan pogled, jedan biser.

U tom plavom pogledu nalazi se čitav svemir. Iz njega se ne širi glas, nego miris tišine. To je trenutak toliko čist i toliko prisutan da nadilazi svaku riječ.

A zatim se pojavljuje lavanda. Cvijet smirenosti, uspomena, starih ormara, kamenih kuća i polja koja mirišu i dugo nakon što njima više nitko ne prolazi.

Ali ova lavanda ne miruje. Ona leti nad hladnim morem i polako nestaje u zaboravu.

Upravo je u tome srceparajuća stvarnost vremena. Čak i simboli sjećanja kreću prema zaboravu. Hladno more ne pita što nam je bilo važno. Ono jednostavno prolazi, odnosi mirise, boje, glasove i trenutke za koje smo vjerovali da će ostati zauvijek.

Latica koja tvrdoglavo traje

Sjeti se –
male latice
što uporno traje
Sjeti se dodira
pogleda
srodne duše
što cvjeta
i nestaje

Baš kada lavanda nestaje u hladnom moru, pjesma nas ponovno zaustavlja.

Sjeti se.

Ne velike geste. Ne povijesnog događaja. Ne epske ljubavi o kojoj bi drugi pisali knjige.

Sjeti se male latice koja uporno traje.

U toj sitnoj slici nalazi se velika snaga. Jedna latica koja ostaje nakon oluje. Kratak dodir koji se nije izgubio. Pogled koji je trajao samo nekoliko sekundi, ali je u nama ostao godinama.

Tu se pojavljuje i srodna duša. Ne kao trajno obećanje, nego kao nešto što cvjeta i nestaje.

Srodne duše možda nisu uvijek osobe koje ostaju s nama do kraja života. Ponekad su one jedno godišnje doba, jedan dah, jedan iznenadni pljusak sunca kroz oblake.

Najdublje veze nerijetko su najprolaznije upravo zato što su previše čiste da bi ih nespretni svijet mogao dugo zadržati.

Tuga koja nema obalu

Sjeti se tuge
što plovi
bez kraja
i opet –
sjeti se

Na kraju se pjesma okreće onome od čega najčešće pokušavamo pobjeći.

Tugi.

Ne tugi koja ima jasan početak i završetak, nego onoj koja plovi bez kraja. Tugi bez obale, bez odredišta i bez sigurnog odgovora na pitanje kada će konačno stati.

Ona je poput splavi na beskonačnom oceanu. Ponekad je mirna i gotovo neprimjetna, a ponekad se iznenada podigne zajedno s valovima i ponovno ispuni cijeli horizont.

Pjesma nam ne govori da je pobijedimo. Ne traži da je zaboravimo, nadvladamo ili „ostavimo iza sebe“.

Ona nas poziva da plutamo s njom.

Osjećati potpuno znači sjećati se boli jednako živo kao i radosti. Ne zato da bismo neprestano patili, nego zato što je i tuga dokaz da nam je nešto bilo istinski važno.

Umjetnost sjećanja

Ova pjesma nije nostalgičan pogled unatrag. Ona je radikalan čin prisutnosti.

Sjećati se ovdje znači odati počast valu koji se razbio, mirisu koji je nestao, srodnoj duši koja je otišla i tuzi koja je ostala.

To znači razumjeti da sjećanje nije skladište činjenica. Ono nije uredno posložena arhiva u kojoj svaki trenutak ima datum, naslov i objašnjenje.

Sjećanje je živo more.

Stojimo poput stijena, ponosni i svjesni da sve prolazi. Gledamo kako lavanda leti prema zaboravu. Držimo malu laticu koja se još uvijek bori protiv vjetra. Puštamo tugu da plovi svojim putem.

Jer istinski živjeti znači dopustiti sebi osjetiti sve.

A ponovno živjeti znači vratiti se onome što je prošlo – nježno, pažljivo i bez pokušaja da ga ponovno posjedujemo.