Prema logici FIFA-e, Svjetsko prvenstvo 2026. bilo je golemi uspjeh. Više utakmica, više televizijskog sadržaja, više sponzora, više prodanih paketa i prihodi kakve nogometni svijet dosad nije vidio. Prema logici navijača, priča izgleda znatno drukčije.

Nogomet je dobio najveću pozornicu u svojoj povijesti, ali je na toj pozornici često ostao u drugom planu. Igra je morala dijeliti pažnju s političarima u ložama, koncertima, reklamnim stankama, skupim ulaznicama i odlukama koje su pokazale koliko je granica između sporta, novca i političke moći postala tanka.

Više reprezentacija nije uništilo kvalitetu

Jedan od najvećih strahova prije početka prvenstva bio je da će proširenje na 48 momčadi razvodniti natjecanje. Dogodilo se suprotno.

Reprezentacije koje su unaprijed bile proglašene autsajderima pokazale su da nisu došle samo sudjelovati. Manje nogometne zemlje donijele su energiju, emociju i priče zbog kojih Svjetsko prvenstvo uopće ima smisla.

Upravo su takve utakmice podsjetile da nogomet još uvijek može ponuditi ono što se ne može unaprijed kupiti ni izrežirati: iznenađenje, ponos i trenutak u kojem mala reprezentacija postaje velika.

Ali cijena spektakla postala je previsoka

Ulaznice su tijekom turnira dosezale iznose koje prosječna obitelj teško može opravdati. Dinamički model cijena pretvorio je dolazak na stadion u privilegiju, a ne u iskustvo dostupno običnom navijaču.

FIFA nije zarađivala samo na prvoj prodaji. U pojedinim modelima prihod se stvarao i na preprodaji, dok su se navijači suočavali s putnim troškovima, smještajem i dugim udaljenostima između gradova domaćina.

Nogomet bez običnog navijača može ostati veliki posao, ali prestaje biti velika igra.

Politika je ušla izravno u natjecanje

Najteži trenutak prvenstva nije bila pogreška suca ni promašeni jedanaesterac. Bio je to dojam da politički utjecaj može mijenjati odluke koje bi morale pripadati isključivo nogometnim institucijama.

Kada se sportska kazna promijeni nakon intervencije političkog vrha, više se ne govori samo o lošem imidžu. Govori se o integritetu natjecanja.

FIFA se godinama približavala predsjednicima, kraljevskim obiteljima i autoritarnim vladarima. Na ovom prvenstvu ta bliskost više nije ostala izvan terena.

Za neke je granica bila otvorena, za druge nije

Svjetsko prvenstvo trebalo bi povezivati ljude. Ipak, dio navijača i službenih osoba iz Afrike, Azije i drugih dijelova svijeta suočio se s odbijenim ulascima, viznim problemima i pravilima koja nisu jednako pogađala sve sudionike.

Posebno je problematično kada osoba s valjanim dokumentima ne može doći na turnir na kojem ima službenu ulogu. U takvim slučajevima FIFA nije pokazala snagu kakvu pokazuje kada treba zaštititi vlastiti komercijalni interes.

Trinkpausen ili reklamni blokovi?

Pauze za hidrataciju trebale bi štititi zdravlje igrača. Kada se uvode gotovo rutinski, i u uvjetima u kojima nema ekstremne vrućine, postavlja se pitanje je li njihova glavna svrha medicinska ili televizijska.

Nogomet je tradicionalno igra dvaju poluvremena. Na ovom turniru često je izgledao kao američki prijenos podijeljen u četiri reklamno pogodna dijela.

Nitko razuman neće kritizirati pauzu kada su temperature opasne. Ali kada svaka stanka postane prostor za novu reklamu, sumnja postaje opravdana.

Finale je postalo kopija Super Bowla

Produženi show na poluvremenu, velika glazbena imena i prstenje za prvake predstavljeni su kao povijesne novosti.

Problem nije u glazbi ni u zabavi. Problem je u uvjerenju da najveća nogometna utakmica na svijetu nije dovoljno velika bez dodatnog televizijskog spektakla.

Finale Svjetskog prvenstva već ima zvijezde, napetost i globalnu publiku. Kada se oko njega gradi show koji prekida ritam utakmice i odvlači pozornost od igrača, nogomet postaje samo jedan segment programa.

Infantino će proglasiti još jednu najbolju smotru ikad

FIFA će isticati posjećenost, gledanost, prihod i globalni doseg. Prema tim mjerilima, prvenstvo je ostvarilo sve ciljeve.

Ali nogomet nije samo prihod po utakmici. Nogomet je povjerenje da svi igraju prema istim pravilima, mogućnost da običan čovjek vidi svoju reprezentaciju i osjećaj da sportski rezultat nije podređen političkoj ili komercijalnoj potrebi.

Upravo je na tim područjima prvenstvo ostavilo gorak okus.