Boris Kastel: „Sa Mediteranom sam jedino živ i talasam, o Nobelu ne razmišljam“
U razgovoru koji je vodio književnik Ramiz Hadžibegović, Boris Kastel govori o Mediteranu kao sudbini, poeziji kao posljednjem prostoru slobode, Predragu Matvejeviću, umjetnoj inteligenciji, nagradama i novoj knjizi „Jedrenje sa boginjom slobode“.
Postoje pisci koji žive na kopnu i o moru sanjaju, a postoje i oni kod kojih je more postalo unutarnji krajolik. Boris Kastel pripada ovoj drugoj skupini. U njegovoj poeziji Mediteran nije razglednica, pozadina ni turistički motiv, nego osobna konfesija, prostor slobode i trajna mjera svijeta.
Kastel je pjesnik koji od mora ne preuzima samo boju, miris i ritam, nego i njegovu otvorenost. Njegovi stihovi plove između crnogorskog krša, antičkih mitova, podgoričkih kiša, izgubljenih civilizacija i suvremenog čovjeka zatvorenog među ekrane, algoritme i nove oblike samoće.
U razgovoru koji je vodio Ramiz Hadžibegović, poznati književnik iz Beograda, porijeklom iz Rožaja, pred čitateljem se otvara mnogo više od književnog intervjua. Ovo je razgovor o identitetu, jeziku, slobodi, sjećanju, Mediteranu i pravu čovjeka da ostane svoj u vremenu koje ga svakodnevno pokušava svesti na korisnika, potrošača i broj.
Kastel ne nudi jednostavne odgovore. On govori u slikama, valovima, jedrenjacima, lanternama, amforama, galebovima i horizontima. Njegov Mediteran nije prostor bijega, nego prostor suočavanja sa svijetom.
Intervju objavljujemo u izvornom jezičnom obliku sugovornika, uz minimalne pravopisne i tehničke intervencije radi preglednosti. Time čuvamo autentičnost pitanja, odgovora i književnog izraza.
More kao most, a ne prepreka
U vremenu kada se širom Evrope, pa i sveta, podižu zidovi i ponovo vode ratovi koji prete globalnoj kataklizmi, a identiteti postaju sredstvo isključivosti, kako Tvoja poezija uspeva da ostane imuna na te „kopnene“ bolesti i šta bi poručio onima koji u moru vide samo prepreku ili opasnost, a ne most ka Drugome?
Poslije Hladnog rata i pada Berlinskog zida, Evropa i civilizacija, uopšte, doživjela je procvat demokratije na Istoku i zemljama postsovjetske sfere uticaja. No, taj period trajao je svega nekoliko decenija da bi se početkom Trećeg milenija pretvorio u svoju suprotnost – demokraturu, kako to slikovito reče Predrag Matvejević.
Na takvoj pomodarskoj sceni čovjek je izdao čovjeka u sebi i postao dehumanizovana karikatura lojalna konzumersko-potrošačkom načinu razmišljanja.
Svjesna tih aporija i iskušenja, moja poezija još više i dublje zaplovila je ka obzorjima slobode, humanosti i vječnosti kao Neptunovog trozupca, ne osvrćući se, sem koliko joj treba, ka pošastima totalitarnog, klerikalnog i hegemonog vatrometa na obalama Evrope.
Tu vrstu Danajskih darova ona je kooptirala sasvim svjesno u svoj panoptikum u želji da slobodarstvo, pustolovni bunt i duhovnost čovjeka što više izoštri, podižući zastavu sunca na jarbolu brigantina Mediteran.
Dakle, ova poezija nije suvoparna potraga za Zlatnim runom materijalnog i glorifikacija mitova i epova, već jedrenje u ime časti, solidarnosti i slobodoumlja.
Na dalekim horizontima, nevidljivim bolestima prozaičnog, ovaj jedrenjak je kopno za sebe, plutajuće ostrvo stvoreno od jedrenjaka naših potonulih nada i iluzija koji plovi u beskraj slobode i neslućenosti.
Nad njim, kao supervizor, uvijek grakće neki novi galeb Džonatan Livingston, dozivajući slobodne ljude, a ne pastvu.
Mediteran kao sudbina
Često kažeš da nisi rođen na obali, već da si Mediteran „izabrao“ kao svoju sudbinu. Koliko je hrabrosti bilo potrebno da u sredini koja je istorijski okrenuta brdima i epici, svoj čitav životni i stvaralački ulog staviš na kartu mora, i da li je ta potraga za „plavom slobodom“ ikada zahtevala od Tebe neku ličnu žrtvu?
U eri informacionog progresa, posebno vještačke inteligencije, na svim poljima, nužno se postavlja pitanje – je li baš more kao materica čovječanstva, vrtlog, kolovrat i horizont vjerovanja u vječno, klepsidra iz koje curi naša krv i ciklično se vraća u nas – spasilac?
Izgubljeni i često distancirani od savremenih izazova, sve više sumnjičavi prema sakralnim postulatima monoteizma, lak smo plijen svima. I Melvil nas vidi takvima: „Stojiš sam izgubljen na neizmjernoj morskoj pučini.“
Kad smo kod rodoslova, nijesam rođen tik uz more, niti lupio čelom o njegove hridi, ali je ono, svojevoljno i čarobno, pod moje ponistre u Staroj varoši i tadašnjem Bulevaru Lenjina u Titogradu uvijek dolazilo, poput bure, rodivši u meni svoje modre potomke – kapilare i učinivši me svojim sudbenikom i sabesjednikom.
Nije mi dalo da se bavim profesurom fizike zbog ugleda i sigurnog posla, željom mog dobrog i mudrog oca Janka, koji potkraj nebeskih kovitlaca plovi na Titovom brodu Galeb.
I tokom zimskih mjeseci u Titogradu, poznatom po stravičnim udarima sjevernog vjetra, u svojoj sobici ispunjenoj buđi i lektirama, zebnjom kako doći do titogradske Gimnazije u platnenim patikama za sve namjene, osluškivao sam zov beskrajnih mora i osjećao agrumski miris ljeta koje je isušivalo svaku baruštinu kopna u mojoj svijesti.
Ljeta kao Kamijeve pasije: „Usred mržnje, otkrio sam da u meni postoji nepobjediva ljubav.“
Dakle, ta ljubav je Mediteran, a pjesnici Mediterana ne biraju svoju sudbinu, već, kako mi se čini, Mediteran bira njih, što je privilegija, a ne žrtva.
Poezija u vremenu umjetne inteligencije
U eri veštačke inteligencije i instant informacija, gde se poezija često smatra arhaičnim hobijem, veruješ li da će knjiga budućnosti opstati kao „poslednje ostrvo“ ljudske intime? Da li će pesnik sutrašnjice biti čuvar vatre koji nas podseća na miris soli i dodir kamena, ili će se i sam utopiti u digitalnom okeanu bez sećanja?
Brojni pjesnici su tumačili pojam ostrva kao čovjekovog dvojnika. Marinković je smatrao da čovjek može biti ostrvo za sebe, Hemingvej tvrdio sasvim suprotno, a Crnjanski od svoje Sumatre sagradio ostrvo bezvremena, nirvane i meditacije.
Moje ostrvo pluta poput jedrenjaka sa nagom pulenom svih civilizacija na provi – egipatske, sumersko-vavilonske, hetitske, feničanske, grčko-rimske, baroka, renesanse, postindustrijske, postmoderne i algoritamske.
Ona me grli i zna da moderni pjesnik ne zavisi od religijskih nadahnuća, vradžbina, muza ili trenutnih političkih trendova, jer takvi igraju samo jedno ljeto, već da je posljednji svjetionik slobode u tami globalizovanog čovječanstva koje drhti pred jurišnicima apokalipse.
Čovjek je jedino biće na svijetu koje svoju apsurdnu sudbinu nosi sa ponosom – znao je to Kami – i čija besmislena sudbina vrijedi ljubavi – znao je to Niče.
U mom slučaju, Mediteran i sudbina su sinonimi, pa ako more presuši od supersoničnih raketa ili ga nadjača algoritamska apokalipsa, onda će i moji jedrenjaci potonuti.
Ovako, mediteranska buktinja spletena od valova piše i riše moje knjige.
Nagrade, granice i mali jezici
Dobitnik si više prestižnih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja. Kako doživljavaš granice i koliko ovakva priznanja potvrđuju Tvoju tezu o jedinstvenom mediteranskom kulturnom prostoru koji ne poznaje granice? Kako se nosiš sa bremenom očekivanja koje svaka nova nagrada donosi? Da li Te svako sledeće priznanje dodatno obavezuje da u narednim knjigama, poput onih koje su Ti donele slavu, lestvicu podigneš još više?
Antun G. Matoš je znao reći da bilo koja nacionalna književnost, da bi bila odomaćena u nacionalnim okvirima, prvo mora naći svoje mjesto na međunarodnoj sceni, pa onda na ognjištu.
Dijelim njegov stav jer svaka istinska poezija, da bi bila respektovana van nacionalnih okvira, prvenstveno mora biti predmet pažnje prevodilaca na velike svjetske jezike.
Imao sam sreću da moji jedrenjaci plove Mediteranom i Evropom pod dvadesetak stranih zastava, lišeni pasoša i viza, zahvaljujući prvenstveno pjesnicima-prevodiocima.
Drugi rukopis međunarodnoj verifikaciji poezije daju regionalne nagrade ili priznanja evropskog profila, a vrlo rijetko nacionalne, s obzirom na naš mentalitet i subjektivnu percepciju savremene književnosti.
Nagrade od mene neće stvoriti manjeg ili većeg pjesnika, ali u svakom slučaju će, kao lanterne u tami smisla, osvijetliti moje jedrenjake, pokazujući da poezija malih jezika živi uprkos brojnim izazovima.
Mali jezik ovdje se ogleda u broju žitelja koji govore njime. Bezbroj svjetskih tema osvijetljeno je njegovim grafemama i fonemama, što mu daje karakter velikog.
Podgorica kao mediteranska agora
Čest si gost elektronskih i štampanih medija, kako na nacionalnom tako i na lokalnom nivou, a nedavno je u Podgorici održana tribina „Podgoričke priče“ posvećena Tvom stvaralaštvu. O čemu danas najradije govoriš publici – o onome što je more bilo ili o onome što tek treba da izroni iz talasa?
Elektronski mediji dali su veliki doprinos popularizaciji poezije u posljednjim desetljećima, a promocije su zadržale kultni status predstavljanja poetike autora pred izabranom publikom kao u antičkim agorama, što mene kao autora uvijek obraduje.
Najsloženija priprema književne promocije, a gostovao sam i promovisao sredozemnu poetiku diljem regiona i Evrope, uvijek je pred svojom podgoričkom publikom.
Jedna od takvih manifestacija je tribina „Podgoričke priče“ na kojoj gostuju ugledne i znamenite ličnosti Podgorice.
Najradije sam tom prigodom govorio o mediteranstvu Podgorice u svakom smislu, djetinjstvu, gimnazijskim danima, studijama, prvim ljubavima, zelenom „kabinetu“ na Ljuboviću, đe se ispod čempresa pripremam za međunarodne konferencije ili promocije.
Svih ovih trideset godina književne karijere, u svakom momentu, na dlanu sam donosio more mojim Podgoričanima, čak i onima koji ga nikada nijesu vidjeli, govoreći:
„Podgoričani, vi koji more slobode i beskraja nikada nijeste viđeli, evo darujem vam ga sa dlanova kao amajliju i putokaz za beskraj!“
Koliko će se to i da li će se vremenom vrjednovati, apsolutno me ne interesuje, jer knjige-jedrenjaci plove i traju van naše biologije, zaboravivši i autora.
Predrag Matvejević i bratstvo Mediterana
Evo i jednog pitanja na koje si minulih godina često odgovarao. Predrag Matvejević, kojeg Ti posebno ceniš, prepoznao je u Tvojoj poeziji srodnu dušu. U čemu se vaša viđenja Mediterana kao „brevijara“ razlikuju, a u čemu su identična?
Predrag mi nedostaje zbog dugih razgovora o Mediteranu i, prije svega, prijateljstva.
Davno, kada je dobio na poklon nekoliko mojih knjiga, napisao mi je:
„Dragi Borise, uzeh ovih dana u ruke tvoj izbor iz poezije ‘Mediteranski indigo’. Uvjerih se ponovno da smo braća. Bi mi drago. Hvala, brate Borise. (…) Dao sam se na čitanje zanimljive poezije koju pišeš. Da sam prije imao u ruci tvoje knjige, neke bi stranice moga ‘Brevijara’ bile drukčije, bolje. Rado te čitam već otprije i mislim – evo prvaka onih koji će poslije mene, bolje od mene, reći sve što treba o Jadranu i Mediteranu.“
Poslije ovih rečenica, zaplakao sam. I danas je tako.
Bilo je pokušaja u inostranstvu da pojedinci ili institucije otkupe njegova pisma i razglednice koje mi je slao, ali to za mene, kao ateistu, ima vrijednost svetinje. Takvi dragulji nijesu na prodaju. I tačka.
U njemu, kao mediteranskom pobratimu, uvijek je talasalo mediteranstvo detalja, filozofije, antropologije, ontologije, raskršća, trgovine, običaja, razlika i povijesti, dok se moje mediteranstvo svodi više na identitetski profil i poetiku potrage za slobodom i vječnim.
Žene, mladi i plavi barok
Omiljen si kod ženske i mlađe publike. Kako portali i društvene mreže menjaju percepciju Tvog „indiga“ i „plavog baroka“?
Svaki pjesnik, posebno sa poetikom ili etikom Mediterana u opusu, ima lijep prijem kod najljepše publike: žena i studentske populacije.
Žena je od mojih početaka karijatida ovog poetskog hrama, bilo da je mater, supruga, kći, mitološko biće, muza ili prostitutka. To me čini sretnim i ponosnim.
Uvijek među publikom prepoznam neku novu harpiju, furiju, Penelopu, Kirku, snahu bana Milonjića i sestru Batrićevu, partizansku bolničarku sa Neretve ili rimsku vestalku koja čuva vječnu vatru, i ukrcam ih na jedrenjak „Mediteran“.
Neka plove jer, za razliku od mornarskog sujevjerja da žene donose nesreću na brodu, priča, harizma, poj i miris žene na brigantinu Mediteran donose ovoj poeziji čudesne i nježne, dionizijske i apolonijske spektre, univerzalnost i pustolovnost kao sinonime kosmopolitizma.
Mediteranski glas u drugim kulturama
Tvoja poezija je prepoznata i izvan Crne Gore. Kako doživljavaš taj „mediteranski glas“ koji dopire do drugih zemalja i kultura?
Nikada se u svojoj književnoj karijeri ili, bolje reći, krstarenju nijesam nudio prevodiocima i izdavačkim kućama iz regiona i Evrope kako bi otvorile svoje luke mojim jedrenjacima, jer to nije moj životni moto.
Prosto, poezija Mediterana nađe svoje akvatorije i recepciju čitalaca. Sama po sebi, ona je preobražaj simfonija mora i kovitlaca u zbirke stihova, prevod plima i oseka civilizacije u leksikon poezije.
Moj glas o Mediteranu sudbina je i drugih, tako da su moji poetski jedrenjaci dobrodošli u brojne luke i usidreni kao domaći.
Crna Gora kao polis Mediterana
Pesnici često traže „glas zavičaja“ ili nekog posebnog prostora. Postoji li mesto, ostrvo, zaliv ili grad koji je posebno oblikovao Tvoju poetsku autentičnost i percepciju Mediterana?
Mjesto rođenja pjesnik ne može birati, kao ni Grad poetske sudbine. Grad života može.
Zbog svojih civilizacijskih kontrasta, neprekidnog trajanja, povijesnih suza, slobodarske krvi i kola zagrljenih galebova i orlova krstaša, Crna Gora je najljepši polis Mediterana.
Poj sirena iz Boke Kotorske i simfonija durmitorskih vila jedna su od najljepših himni poezije Mediterana.
Ja sam tu samo da prevedem solfeđo bonace i uzdahe marete na jezik poezije i ništa više.
Mediteran i svjetski meridijani
Kako uspevaš da Mediteran učiniš globalno razumljivijim u poeziji i na koji način on danas korespondira sa drugim meridijanima?
Ne činim to ja kao autor, niti sam marketinški osposobljen da budem menadžer ili reklamer.
Poezija Mediterana plovi sama samcita i nijedna marina na planeti neće joj uskratiti boravak, jer sav Zapadni svijet, posebno Amerika, otkriće je Starog svijeta, Mediteranca Kolumba.
Ko bi onda sopstvenom ocu zatvorio vrata pred nosom?
Doduše, danas je Mediteran bačen na margine svjetskih zbivanja i postoji samo u strahu da ga ne zaboravimo usljed brojnih geopolitičkih turbulencija i geopoetičke prevlasti engleskog jezika nad manjim kulturama, pa me ne bi čudilo da potomci zalupe vrata ocu i ostave ga na vjetrometini.
Stiglo neko moderno vrijeme, izgleda.
Ako zaboravimo Mediteran, kao so našeg bića, onda će naša lična karta, ako već to nije, biti bezvrijedni papir ili tabula rasa.
Sa Mediteranom kao vodenim žigom na našem pasošu svaki meridijan biće nam susjed kako bi od svih meridijana ispleli mrežu migavicu za izlov svog zaboravljenog identiteta.
Najljepši alat za takvu vrstu pletenja je poezija kao najsuptilnija komunikacija čovječanstva, od „Pjesme nad pjesmama“ do danas.
Nobel, slava i male luke
Postoji li neko priznanje i nagrada koju priželjkuješ, a koja bi na neki način zaokružila Tvoju stvaralačku misiju u crnogorskoj, regionalnoj, pa i široj književnosti? S tim u vezi, da budem potpuno otvoren, u književnim krugovima regiona sve su glasnija šuškanja o Tvojoj nominaciji za Nobelovu nagradu. Dok svet u tim priznanjima vidi vrhunac slave i moći, zanima me – šta bi ta nominacija značila za Tvoj Mediteran? Da li bi je doživeo kao lični trijumf ili kao konačno priznanje onom „rubu sveta“ i onoj plavoj slobodi koju decenijama braniš od zaborava, dokazujući da se iz jedne male luke mogu slati poruke koje razume čitava planeta?
Nijednu nagradu niti sam priželjkivao, niti očekivao u svijetu đe je sve manje poezije, a sve više autorskih djela vještačke inteligencije.
Međutim, neke međunarodne nagrade iz regiona iznimno su me obradovale jer dolaze iz kruga ozbiljnih strukovnih udruženja, a neke sam prihvatio zbog knjiga i izdavača.
Nijednu književnu nagradu u svojoj domovini nijesam dobio, što je sjajno i dobar znak da moji jedrenjaci plove bez pomoći lobističkih, klijentelističkih, populističkih, političkih i esnafskih struktura.
Moja mediteranska sloboda je sve i svja.
Kroz tri decenije književne plovidbe klešem svoj opus polako i strpljivo i, kao kalafat, gradim nove jedrenjake kada mi to dozvoli izdavački momenat i finansijska konstrukcija, ostajući svoj, pa na kakvo god more isplovim.
Moj trijumf je, dragi Ramize, regata od trideset mediteranskih jedrenjaka usidrenih u Crnoj Gori, bivšoj Jugoslaviji i Mediteranu, postrojenih čitaocima i antologijama u čast sa činovima estetike, etike i erudicije.
Ima li sudbine ljepše? Mislim da ne.
Mediteran je kao kolijevka civilizacije svakako zaslužio Nobela, a veliko je pitanje da li je Nobel zaslužio takvu veličinu kao što je Mediteran.
Konačno, ja sam samo crnogorski pjesnik malog jezika i još manjih ambicija o slavi i moći, za razliku od većine mojih Crnogoraca, koji iz malih luka šalje u svijet svoje korablje sa zastavom Mediterana.
Neka to jedan ili jato galebova pročita i eto spektakla.
Stoga nijesam ni u primislima predodređen za takvo laskavo priznanje kao što je Nobel, ali zato mi je draže što mi je Mediteran – konfesija.
„Jedrenje sa boginjom slobode“
I na kraju, Borise dragi, dozvoli još jedno poduže pitanje: U novoj knjizi „Jedrenje sa boginjom slobode“ Ti „jedriš“ sa tom boginjom, dok svetom na kopnu sve više dominiraju digitalni algoritmi i nova duhovna ograđivanja. Da li je ovo Tvoj poetski manifest protiv modernog ropstva komfora i ekrana – i veruješ li da Mediteran, kao večni simbol otvorenog horizonta, danas ostaje jedino utočište gde čovek još uvek može sresti samog sebe, nefiltriranog i slobodnog?
U ovoj zbirci Mediteran oživljava kao palimpsest – prostor gde se antički mitovi, vizantijski indigo i moderne sudbine preklapaju na istoj talasnoj dužini. Da li Tvoja „boginja slobode“ zapravo predstavlja onaj iskonski, precivilizacijski krik koji nas opominje da smo, pre nego što smo postali građani, nacije ili korisnici tehnologije, bili deca mora i sunca, i da li je povratak tim mitovima jedini način da izlečimo savremenu amneziju?
Divno si to posložio, dragi Ramize, sagovorniče i erudito za ponos. Nema se tu što dodati.
U „Jedrenju sa boginjom slobode“ sloboda je baklja kojom nadmašujemo sve pošasti savremene civilizacije koje si nabrojao i izlazimo iz onog mitološkog lavirinta tame, a more beskraj čije dubine govore o našim iskonima u drevnim amforama punim naših želja, mitova i sudbine.
Zato i ova knjiga nosi u sebi jedan poklič nalik onom Kamijevom iz priče „More izbliza“:
„Za očajnika nema domovine, a ja, ja znam da mi more prethodi i da me prati, moja je ludost već spremna.“
„Na more! Na more!“, uzvikivali su divni dječaci iz jedne knjige mog djetinjstva. Sve sam iz te knjige zaboravio, osim tog uzvika.
„Na more!“
I ja i poezija bez mitskog i sadašnjeg Mediterana smo kao bez krvi.
Sa Mediteranom jedino sam živ i talasam.
U ovom razgovoru Mediteran nije zemljopisni pojam, nego način mišljenja. On je za Borisa Kastela istodobno zavičaj, sloboda, jezik, sudbina i mjera ljudskosti.
Kastelova poezija ne pokušava pobjeći od suvremenog svijeta. Ona mu se suprotstavlja slikom otvorenog horizonta, čovjeka koji još može misliti svojom glavom i broda koji plovi bez dopuštenja centara moći.
Ramiz Hadžibegović svojim pitanjima ne ostaje na površini biografije i nagrada. On ulazi u samu unutarnju arhitekturu Kastelove poetike, otvarajući teme koje sežu od antike i Matvejevića do umjetne inteligencije, digitalne samoće i pitanja može li poezija ostati posljednji prostor u kojem čovjek još nije filtriran.
Najsnažniji dojam ipak ostavlja Kastelovo odbijanje da slavu postavi iznad slobode. U njegovoj slici svijeta Nobel nije vrhunac puta. Vrhunac je jedrenjak koji je napustio malu luku, pronašao čitatelja i nastavio ploviti.
Zato završna rečenica nije samo poetski zaključak jednoga razgovora. Ona je sažetak cijelog stvaralačkog identiteta: bez Mediterana nema krvi, a bez slobode nema poezije.
Discover more from TV Wien / TV Beč
Subscribe to get the latest posts sent to your email.
