Putujmo zajedno · 02
Zambratija: more koje je tri tisuće godina čuvalo jednu barku
Nekoliko kilometara nakon savudrijskog svjetionika obala se stišava. Ispod naizgled obične uvale stoljećima je ležao trag ljudi koji su drvene dijelove broda doslovno spojili šavovima.
Uvala koja ne otkriva sve na prvi pogled
Iz Savudrije se prema Zambratiji ne putuje dugo. Svjetionik još nije sasvim nestao iz misli, a krajolik se već mijenja. Obala postaje niža i pristupačnija, kuće se približavaju moru, a male uvale stvaraju dojam da je ovdje sve pregledno i poznato.
Zambratija ne pokušava nadjačati susjedna mjesta velikom arhitekturom ni monumentalnim prizorom. Njezin je prvi dojam svakodnevan: prilazi plaži, barke, terase, vrtovi i ljudi koji more koriste bez ceremonije. Ljeti se plićak napuni kupačima; izvan sezone voda ponovno postane tiha površina pod kojom se skriva mnogo duže pamćenje.

Upravo je ta običnost važna. Velika arheološka otkrića ne moraju čekati pod ruševinama palača. Ponekad leže u plićaku, nedaleko od obale kojom ljudi prolaze svakoga dana, prekrivena slojem pijeska i morske trave.
U Zambratiji more nije samo put prema drugim obalama; ono je arhiv koji se otvara tek kada ga netko nauči čitati.
Brod čiji su dijelovi bili sašiveni
Lokalni ribar Christian Petretich prepoznao je da drvo u plitkoj vodi nije običan ostatak. Nalaz je 2008. prijavljen Arheološkom muzeju Istre. Sustavno istraživanje uslijedilo je 2013., a stručnjaci su postupno shvatili koliko je brod iz Zambratije rijedak.
Njegovi drveni elementi nisu bili spojeni suvremenim čavlima ili metalnim zakovicama. Graditelji su dijelove trupa povezivali šivanjem, koristeći savitljiva biljna vlakna. To nije bila improvizacija, nego promišljena brodograđevna tehnika. Svaki otvor, vez i komad drveta morao je raditi zajedno kako bi brod mogao nositi ljude i teret preko mora.
Sačuvana polovica trupa duga je gotovo 6,7 metara i široka oko 1,6 metara. Procjenjuje se da je cijela brodica izvorno bila duga približno 12 metara. Brojke pomažu zamisliti njezinu veličinu, ali ne mogu prenijeti najvažnije: pred nama je rad ljudi čija imena ne znamo, a čije su ruke ostavile prepoznatljiv trag nakon više od tri tisućljeća.
Možemo zamišljati jutro u kojemu se brod spuštao u vodu, zvuk vlakana koja se zatežu i provjeru svakoga spoja prije isplovljavanja. Ne znamo razgovore graditelja ni put kojim je posljednji put plovio. Znamo, međutim, da njihovo znanje nije bilo primitivno. Bilo je prilagođeno materijalu, moru i potrebama zajednice.
Najosjetljivije putovanje drevnoga broda
Pronaći brod pod morem nije značilo da ga se odmah može izvaditi. Voda koja ga je stoljećima skrivala istodobno je postala dio uvjeta njegova očuvanja. Drvo natopljeno morem izrazito je osjetljivo; naglo izlaganje zraku može uništiti ono što je preživjelo tisućama godina.
Zato je oporavak ostataka između lipnja i srpnja 2023. bio precizan posao hrvatskih i francuskih stručnjaka. Dijelovi su podizani na posebno izrađenim nosačima, dokumentirani i pripremljeni za dugotrajan proces zaštite. U rujnu 2025. drveni elementi prevezeni su u Grenoble na konzervatorski tretman.

Time je brod započeo novo putovanje, ovoga puta kopnom i pod nadzorom konzervatora. Njegova budućnost više ne pripada samo arheolozima. Jednoga dana trebao bi javnosti pomoći razumjeti da je Jadran bio prostor znanja, razmjene i plovidbe mnogo prije gradova čije zidine danas prepoznajemo.
Mjesto između kupanja i dubokoga vremena
Današnja Zambratija nastavlja svoj uobičajeni život. Djeca ulaze u plićak, netko ispire sol s nogu, iz dvorišta dolaze glasovi, a male barke mijenjaju položaj s vjetrom. Arheologija nije stalno vidljiva, i možda je upravo zato njezina prisutnost toliko snažna kada je postanemo svjesni.
More kao svakodnevica
Uvala je današnjim stanovnicima i gostima prostor kupanja, ribarenja i odmora. Njezina mirnoća ne briše prošlost, nego joj daje suvremeni sloj.
More kao nalazište
Ispod iste površine arheolozi čitaju drvo, spojeve i sedimente. Ono što je za jedne plićak, za druge je osjetljiv dokument ljudske povijesti.
Zambratija nas zato uči skromnosti. Obala nije počela s našim hotelima, cestama ni fotografijama. Ljudi su ovdje gradili brodove i izlazili na more u vremenu koje je teško obuhvatiti maštom. Njihova tehnologija nije nestala bez traga; jedan njezin dio čekao je pod vodom da ga ponovno prepoznamo.
Prema gradu čiji se zvonik već nazire
Kada napuštamo Zambratiju, uvala ponovno izgleda mirno i jednostavno. To više nije ista slika koju smo zatekli pri dolasku. Sada znamo da se ispod njezine površine može nalaziti cijelo poglavlje povijesti plovidbe.
Naš put nastavlja se prema Umagu, prvom gradu na ruti. Ondje će se more susresti s trgovima, zidinama, lukom i današnjim ritmom sjeverozapadne Istre. Ali u njega ulazimo s jednom važnom spoznajom iz Zambratije: prije svakoga grada postojao je netko tko je morao znati sagraditi brod.
Discover more from TV Wien / TV Beč
Subscribe to get the latest posts sent to your email.