Majica, jakna ili par cipela koji nisu pronašli kupca više ne smiju završiti uništeni samo zato što su ostali iz prethodne kolekcije, vraćeni iz internetske trgovine ili zauzimaju prostor u skladištu. Od 19. srpnja 2026. u Europskoj uniji za velike kompanije vrijedi zabrana uništavanja neprodane odjeće, odjevnih dodataka i obuće.

Nova pravila ne znače da će svaki neprodani komad automatski završiti na velikom sniženju niti da trgovac svu robu mora darovati. Njihova je temeljna poruka drukčija: uporabljiv proizvod ne smije biti namjerno uništen samo zato što ga je poslovno jednostavnije ukloniti nego ponovno ponuditi, prenamijeniti ili donirati.

Europska komisija procjenjuje da se svake godine uništi između četiri i devet posto neprodanog i nikada nošenog tekstila u Europi. Takva praksa stvara približno 5,6 milijuna tona emisija ugljikova dioksida, iako su za proizvodnju robe već potrošeni voda, energija, sirovine, rad i prijevoz.

Što je od sada zabranjeno?

Zabrana se odnosi na namjerno uništavanje neprodanih odjevnih predmeta, odjevnih dodataka i obuće. Obuhvaća robu koja nikada nije pronašla kupca, ali i proizvode vraćene nakon internetske kupnje ako su i dalje uporabivi.

Pod uništavanjem se ne podrazumijeva samo spaljivanje ili fizičko rezanje proizvoda. Europska pravila pojam određuju znatno šire. Proizvod se smatra uništenim i kada se namjerno odbaci kao otpad, osim kada se predaje isključivo radi pripreme za ponovnu uporabu, obnove ili ponovne proizvodnje.

Posebno je važno da se, u pravnom smislu ove uredbe, ni recikliranje ne smatra automatskim dopuštenim izlazom. Ako se potpuno uporabljiv komad usitni i pretvori u tekstilno vlakno samo zato što nije prodan, njegova je prvotna namjena izgubljena. Europski cilj zato prvo daje prednost sprečavanju otpada i ponovnoj uporabi, a tek zatim obradi materijala.

Nova pravila ne traže samo bolje gospodarenje otpadom. Traže da uporabljiv proizvod uopće ne postane otpad bez opravdanog razloga.

Trgovci nisu zakonom prisiljeni sve staviti na popust

Za kupce je najzanimljivije pitanje hoće li zbog novih pravila biti više rasprodaja. To je moguće, ali nije zakonsko jamstvo.

Europska uredba ne propisuje da trgovac neprodanu jaknu mora sniziti za određeni postotak niti da je mora ponuditi u outletu. Kompanija sama bira kako će spriječiti uništavanje robe, pod uvjetom da poštuje pravila.

To može uključivati ranija i ciljanija sniženja, prodaju kroz outlet trgovine, prebacivanje robe na drugo tržište, prodaju putem posebnih internetskih kanala, doniranje, obnovu, prenamjenu ili ponovno stavljanje proizvoda u prodaju u sljedećoj sezoni.

Veliki trgovci mogli bi također proizvoditi manje početne količine i češće prilagođavati narudžbe stvarnoj potražnji. Dugoročno je upravo smanjenje viškova važnije od pronalaženja novog skladišta za robu koju nitko ne želi.

Što će se događati s neprodanom robom?

Velike modne kompanije morat će razviti sustave u kojima će se svaki veći višak moći pratiti i opravdati. Umjesto brzog slanja na uništavanje, roba će prolaziti kroz više mogućih koraka.

Doniranje ipak nije jednostavno rješenje za svaki višak. Humanitarne organizacije trebaju prostor, radnike, prijevoz i mogućnost raspodjele robe. Ako im se istodobno ponude goleme količine proizvoda koji nisu potrebni, one takvu donaciju mogu odbiti.

Upravo je zato neprihvaćena donacija u određenim okolnostima među mogućim iznimkama. Trgovac će, međutim, morati moći dokazati da su propisani uvjeti ispunjeni i da zabranu ne pokušava zaobići samo formalnom ponudom robe.

Postoje opravdane iznimke

Zabrana nije apsolutna. Europska komisija utvrdila je situacije u kojima se uništavanje može dopustiti jer proizvod više nije siguran, uporabljiv ili primjeren za ponovno stavljanje na tržište.

Među iznimkama su zdravstveni, higijenski i sigurnosni razlozi, kao i ozbiljna oštećenja nastala tijekom rukovanja ili nakon povrata kupca koja se ne mogu razumno popraviti.

Iznimka se može primijeniti i kada proizvod više nije prikladan za svoju namjenu, kada ga nitko nije prihvatio kao donaciju, kada nije moguć popravak ili ponovna proizvodnja te kod krivotvorene robe ili proizvoda kojima se krše prava intelektualnog vlasništva.

Uništavanje može biti dopušteno i ako se dokaže da u konkretnom slučaju predstavlja mogućnost s najmanjim negativnim utjecajem na okoliš. Ta odredba nije opće dopuštenje, nego iznimka koja mora biti opravdana.

Na koga se pravila trenutačno odnose?

Zabrana se od 19. srpnja 2026. primjenjuje na velike kompanije. Srednja poduzeća trebala bi joj se pridružiti od 19. srpnja 2030., dok su mikro i mala poduzeća izuzeta od ove konkretne zabrane.

To znači da se promjena prije svega odnosi na velike modne lance, proizvođače, internetske trgovine i druge velike poslovne sustave koji upravljaju značajnim količinama robe.

Ipak, nije dovoljno samo pogledati naziv poznatog brenda. Pravna obveza procjenjuje se prema poduzeću koje robu stavlja na tržište i njegovoj veličini prema europskim pravilima.

Mali butik zbog ove zabrane neće automatski morati uspostaviti jednak administrativni sustav kao međunarodni modni lanac. No opći smjer europske politike prema smanjenju tekstilnog otpada dugoročno će utjecati na cijeli sektor.

Kompanije će morati javno pokazati što odbacuju

Nova europska pravila ne zaustavljaju se na zabrani. Velike kompanije moraju objavljivati informacije o količinama neprodanih potrošačkih proizvoda koje odbacuju, razlozima zbog kojih to čine i načinu na koji je roba obrađena.

Od veljače 2027. primjenjivat će se standardizirani format objave tih podataka. Time bi se trebala olakšati usporedba između kompanija i spriječiti skrivanje viškova iza nejasnih izvješća o održivosti.

Javnost bi tako trebala dobiti jasniju sliku o tome koliko proizvoda kompanija nije uspjela prodati, koliko ih je pripremila za ponovnu uporabu, a koliko ih je ipak morala poslati na obradu ili uništavanje uz dopuštenu iznimku.

Tvrtke više neće biti odgovorne samo za ono što prodaju, nego i za ono što proizvedu, ne prodaju i pokušaju ukloniti iz sustava.

Zašto je internetska trgovina dio problema?

Povrat robe postao je sastavni dio internetske kupnje odjeće. Kupci često naručuju više veličina ili modela, zadrže jedan proizvod, a ostale vrate.

Za trgovca svaki povrat znači kontrolu, ponovno pakiranje, provjeru kvalitete, eventualno čišćenje i ponovno unošenje artikla u prodajni sustav. Kod vrlo jeftine odjeće ti troškovi ponekad mogu biti veći od vrijednosti samog proizvoda.

Europska komisija navodi procjenu prema kojoj se u Njemačkoj godišnje odbaci gotovo 20 milijuna vraćenih proizvoda. Nova pravila trebala bi ukloniti poslovnu logiku prema kojoj je uništavanje povrata najjeftinije rješenje.

To bi moglo utjecati i na ponašanje trgovaca prema besplatnim povratima. Kompanije bi mogle ulagati u preciznije tablice veličina, virtualno isprobavanje, kvalitetnije fotografije i opise kako bi smanjile broj pogrešnih narudžbi.

Hoće li kupci dobiti više rasprodaja ili manje kolekcija?

Kratkoročno se može očekivati da dio trgovaca poveća sniženja, outlet prodaju ili ponudu obnovljene i vraćene robe. Roba koju bi prije bilo lakše ukloniti morat će pronaći novi prodajni ili uporabni kanal.

Dugoročno bi rezultat mogao biti drukčiji: manje prekomjerne proizvodnje, manje vrlo kratkih kolekcija i opreznije naručivanje količina.

Veliki lanci raspolažu golemom količinom podataka o prodaji i mogu preciznije procijeniti koje će boje, veličine i modeli biti traženi. Nova zabrana povećava cijenu pogrešne procjene jer se višak više ne može jednostavno ukloniti.

Kupac zato možda neće uvijek vidjeti spektakularno snižavanje svega što je ostalo. Trgovina može odlučiti proizvesti manje, zadržati proizvod dulje u ponudi ili ga prenijeti u sljedeću sezonu.

Donacije moraju biti stvarna pomoć, a ne izvoz problema

Doniranje neprodane odjeće zvuči kao najjednostavnije i najhumanije rješenje, ali i ono nosi rizike.

Ako europske kompanije velike količine nekvalitetne robe šalju u zemlje koje ih ne mogu iskoristiti, tekstil se samo premješta iz jednog sustava otpada u drugi.

Mnoge države već se suočavaju s golemim uvozom rabljene odjeće, od koje dio završava na odlagalištima jer lokalno tržište nema potrebe za tolikim količinama.

Donacija zato ima smisla kada odgovara stvarnoj potrebi, kada je roba kvalitetna i kada organizacija ima kapacitet razvrstati je i raspodijeliti.

Pravi cilj europske politike nije prebaciti višak drugome, nego smanjiti količinu proizvoda koja se od početka proizvodi bez realne mogućnosti prodaje i uporabe.

Što pravila znače za Austriju i Hrvatsku?

Zabrana se izravno primjenjuje u svim državama članicama Europske unije. To znači da velike kompanije koje posluju u Austriji i Hrvatskoj moraju poštovati jednaka temeljna pravila.

Nacionalna tijela odgovorna su za nadzor i provjeru opravdanosti iznimaka. Trgovci će zato morati voditi evidencije koje mogu pokazati gdje je završila neprodana roba i zašto.

Za organizacije koje se bave prikupljanjem, sortiranjem, popravkom i ponovnom uporabom tekstila nova pravila mogu otvoriti više mogućnosti, ali i donijeti velik logistički pritisak.

Bez razvoja skladišta, sortirnica, popravaka, second-hand prodaje i domaćeg tržišta ponovne uporabe zabrana sama po sebi neće riješiti cijeli problem.

Odjevni predmet više nije bezvrijedan čim završi sezona

Modna industrija desetljećima je poticala osjećaj da odjeća brzo zastarijeva. Nova kolekcija zamjenjuje prethodnu, a proizvod koji nije prodan u nekoliko tjedana postaje poslovni teret.

Europska zabrana pokušava promijeniti upravo tu logiku. Komad odjeće ne gubi svoju uporabnu vrijednost samo zato što je prestao biti dio aktualne kampanje ili je na etiketi ostala prošlogodišnja sezona.

Za kupce to može značiti više prilika za kupnju proizvoda iz ranijih kolekcija, više outlet ponude i razvoj tržišta obnovljene robe. Za trgovce znači potrebu da o cijelom životnom ciklusu proizvoda razmišljaju prije nego što naruče prvu količinu.