Beč: Kada zabranjeni prosvjed ipak dođe na ulicu

Subotnje poslijepodne u središtu Beča nije izgledalo kao uobičajen ljetni dan u jednoj od najposjećenijih gradskih zona Europe. Na Stephansplatzu i u okolnim ulicama bio je raspoređen velik broj policijskih službenika, dok su se na istom području nalazile politički suprotstavljene skupine.

Povod je bio najavljeni skup Identitarne skupine, koji je bečka policija prethodno zabranila. Kao razlog zabrane navedeno je preklapanje planirane rute s ranije prijavljenim okupljanjem. Organizacija je unatoč tome putem društvenih mreža poručila da će se njezino okupljanje održati.

Na Stephansplatzu se okupilo nekoliko stotina sudionika protuprosvjeda saveza „Offensive gegen Rechts“. Na rubu okupljanja pojavila se i skupina desnih aktivista. Policija je razdvajala skupine, nadzirala prilaze trgu i pokušavala spriječiti izravan sukob.

Upravo je taj dio priče važniji od slogana koje su izvikivale različite strane. Policijska zabrana nije značila da je sigurnosni problem nestao. Samo ga je preselila iz pravnog dokumenta na gradske ulice.

Granica između sigurnosti i političke pozornice

Demokratsko društvo mora štititi pravo na mirno okupljanje, čak i kada su stavovi sudionika nepopularni, provokativni ili politički radikalni. Međutim, pravo na okupljanje nije neograničeno. Ono ne uključuje pravo na nasilje, zastrašivanje, ugrožavanje prolaznika ili ignoriranje odluka nadležnih tijela.

Problem nastaje kada svaka zabrana postane dodatno gorivo organizacijama koje se žele prikazati kao žrtve sustava. Tada policijska odluka, donesena zbog sigurnosti, postaje dio njihove političke kampanje. Društvene mreže dodatno pojačavaju taj učinak jer se nekoliko sekundi videa može predstaviti kao dokaz pobjede, represije ili navodnog masovnog otpora.

Zbog toga su profesionalni mediji dužni biti posebno oprezni. Snimka s jedne strane policijskog kordona nije cijela priča. Slogan nije činjenica, a broj pregleda nije dokaz političke važnosti.

Ukrajina: Prosvjedi koji se više ne mogu objasniti samo ratom

U Ukrajini su tijekom tjedna nastavljeni rijetki i politički osjetljivi prosvjedi izazvani smjenom ministra obrane Mihajla Fedorova. Fedorov je među dijelom ukrajinske javnosti stekao ugled reformatora koji je pokušavao modernizirati vojsku, ojačati korištenje dronova i uvesti više tehnoloških rješenja u obrambeni sustav.

Njegova smjena otvorila je mnogo šire pitanje od toga tko će voditi jedno ministarstvo. Prosvjednici su poručili da u ratnim okolnostima nije dovoljno tražiti jedinstvo i poslušnost, nego vlast mora objasniti svoje odluke i preuzeti odgovornost za njihove posljedice.

Predsjednik Volodimir Zelenski u međuvremenu je promijenio i vrh vojske. Oleksandra Sirskog zamijenio je Mihajlo Drapatij, general mlađe generacije od kojeg se očekuju modernizacija zapovijedanja, veća prilagodljivost i snažnije oslanjanje na novu tehnologiju.

Za Zelenskog je ovo iznimno osjetljiv trenutak. Rat mu daje golemu političku odgovornost, ali mu ne daje neograničeno pravo da svaku kritiku proglasi opasnošću za državu. Upravo suprotno – što rat duže traje, to je važnije sačuvati povjerenje građana.

Najveći problem nije samo jedna smjena

Politički problem za ukrajinsko vodstvo nije nastao isključivo zbog odlaska popularnog ministra. Nastao je zbog dojma da se važne odluke donose iza zatvorenih vrata, bez dovoljno objašnjenja i u trenutku kada vojnici i njihove obitelji već plaćaju najvišu cijenu rata.

Ukrajinski prosvjedi zato nisu dokaz slabosti društva, nego upozorenje vlasti da rat ne briše demokraciju. Građani mogu istodobno podržavati obranu zemlje i kritizirati način na koji se njome upravlja.

Bruxelles protiv Googlea: Europa je pronašla jezik koji tehnološki divovi razumiju

Europska komisija izrekla je Googleu dvije kazne u ukupnom iznosu od 890 milijuna eura zbog kršenja Zakona o digitalnim tržištima. Prva kazna, u iznosu od 460 milijuna eura, odnosi se na davanje prednosti vlastitim Googleovim uslugama u rezultatima pretraživanja.

Druga kazna od 430 milijuna eura povezana je s ograničenjima u trgovini Google Play. Prema odluci Komisije, programerima je bilo otežano usmjeravanje korisnika prema drugim, često povoljnijim mogućnostima plaćanja izvan Googleova sustava.

Na prvi pogled radi se o poslovnom i regulatornom sporu. Međutim, posljedice se tiču gotovo svakog korisnika interneta. Kada platforma određuje što ćemo prvo vidjeti, kome možemo platiti i kojim putem možemo kupiti neku uslugu, ona više nije samo posrednik. Postaje privatni regulator tržišta.

Kazna je velika, ali pitanje moći još je veće

Za prosječnu europsku tvrtku kazna od 890 milijuna eura značila bi kraj poslovanja. Za Google je to ozbiljan udarac, ali ne i egzistencijalna prijetnja. Zato prava važnost odluke nije samo u iznosu, nego u zahtjevu da kompanija promijeni način poslovanja.

Europska unija godinama pokušava dokazati da digitalni prostor nije teritorij bez zakona. To čini sporije nego što građani očekuju, često nakon što se šteta već dogodila, ali ovaj put poruka je jasna: veličina kompanije ne smije biti dozvola za pisanje vlastitih pravila.

Francuska povlači granicu: Društvene mreže tek nakon 15. godine

Francuski parlament podržao je zabranu pristupa društvenim mrežama djeci mlađoj od 15 godina. Platforme će morati uvesti provjeru dobi, a postojeći računi korisnika koji ne zadovoljavaju dobnu granicu trebali bi biti zatvoreni.

Zagovornici zabrane tvrde da su društvene mreže postale prostor ovisnosti, internetskog nasilja, seksualnog uznemiravanja, manipulacije i stalnog pritiska na djecu. Protivnici upozoravaju da će tehničke provjere biti moguće zaobići i da zabrana neće riješiti problem digitalne pismenosti.

Obje strane imaju dio istine. Djeca nisu pripremljena za algoritme čiji je jedini cilj zadržati ih pred ekranom što je moguće duže. Ali ni zakon sam po sebi neće roditeljima vratiti vrijeme, školama dati dovoljno stručnjaka niti platforme pretvoriti u sigurna mjesta.

Država ulazi u prostor u kojem su roditelji često ostali sami

Francuski potez pokazuje da europske države više ne smatraju kako je dovoljno upozoriti roditelje i očekivati da sami riješe problem. Platforme su desetljećima gradile sustave koji poznaju dječje navike, slabosti i interese bolje nego njihove obitelji.

Pravo pitanje zato nije samo treba li djeci nešto zabraniti. Pitanje je zašto je društvo dopustilo da nekoliko globalnih kompanija određuje kako djeca razgovaraju, što gledaju, čega se boje i prema čemu mjere vlastitu vrijednost.

Što povezuje Beč, Ukrajinu, Google i francusku djecu?

Na prvi pogled gotovo ništa. Jedna je priča o uličnim prosvjedima, druga o ratnoj politici, treća o tržišnom natjecanju, a četvrta o zaštiti maloljetnika. Ipak, sve četiri govore o istom problemu: granici moći.

Koliko daleko politička skupina može ići nakon što joj je skup zabranjen? Koliko daleko predsjednik može mijenjati vojni i politički vrh bez jasnog objašnjenja građanima? Koliko daleko tehnološka kompanija može uređivati tržište u svoju korist? I koliko dugo društvo može očekivati da djeca sama izdrže pritisak algoritama?

Institucije se u svim tim slučajevima pojavljuju tek kada problem postane dovoljno velik da ga više nije moguće ignorirati. Policija dolazi kada su skupine već na ulicama. Prosvjedi počinju kada povjerenje već pukne. Kazne stižu nakon godina poslovnih praksi, a zabrane nakon što je cijela generacija odrasla uz ekran.

Upravo je to glavna priča tjedna. Sustavi još uvijek djeluju, ali sve češće kasne.

Austrija između otvorenog grada i straha od ulice

Za Beč su politička okupljanja sastavni dio života velikog europskog grada. Problem nastaje kada se svaki prosvjed unaprijed promatra kao mogući sigurnosni incident, a svaka policijska zabrana kao politička pobjeda jedne ili druge strane.

Grad ne može ostati otvoren tako da se ignoriraju rizici. Ali ne može ostati slobodan ni ako se građani naviknu da su policijski kordoni normalna kulisa svake političke rasprave.

Beču zato ne treba manje politike na ulici, nego više odgovornosti onih koji na ulicu izlaze. Pravo na prosvjed mora uključivati svijest da u istom gradu žive i ljudi koji ne pripadaju nijednoj strani, ali imaju pravo sigurno doći kući, na posao ili u centar grada.

Fotografija tjedna: Policijski kordon u srcu Beča

Fotografija ili video policijskih službenika između suprotstavljenih skupina najbolje opisuje ovaj tjedan. Ne zato što je riječ o najdramatičnijem događaju na svijetu, nego zato što u jednoj slici pokazuje društvo podijeljeno između prava, straha, bijesa i odgovornosti.

S jedne strane nalaze se oni koji tvrde da ih sustav pokušava ušutkati. S druge su oni koji smatraju da sustav previše tolerira krajnju desnicu. Između njih stoji policija, dok turisti, obitelji i građani pokušavaju proći kroz jedan od najprometnijih trgova u gradu.

Što pratimo idući tjedan?

U Beču će biti važno konačno policijsko izvješće o subotnjem okupljanju: broj prijava, eventualna privođenja i procjena postupanja sudionika. Tek službeni podaci mogu dati potpuniju sliku događaja koju kratki videozapisi ne mogu pružiti.

U Ukrajini će se pratiti može li novi vojni vrh vratiti povjerenje javnosti i hoće li Mihajlo Fedorov dobiti novu funkciju ili ostati politički simbol nezadovoljstva Zelenskim.

Bruxelles će morati pokazati može li prisiliti Google na stvarne promjene, a ne samo naplatiti kaznu. Francuska će se suočiti s najtežim dijelom svoje zabrane društvenih mreža – praktičnom provedbom i provjerom dobi bez pretvaranja interneta u prostor potpunog nadzora.

U svim tim pričama sljedeći tjedan neće donijeti konačne odgovore. Ali mogao bi pokazati jesu li odluke ovoga tjedna bile početak promjene ili samo još jedan pokušaj institucija da sustignu probleme koji su im već pobjegli.

INsajder ….