Grad kojemu je nacrt postao sudbina

Porečka povijesna jezgra nije splet slučajno nastalih prolaza. Rimski Parentium bio je organiziran pravilnom mrežom ulica, a njezine glavne osi još su prisutne u životu grada. Decumanus vodi uzduž poluotoka, dok ga nekadašnji cardo presijeca. Kuće, trgovine i stoljeća mijenjali su pročelja, ali nisu uspjeli izbrisati osnovni red.

Zato šetnja Decumanusom nije tek prolazak kroz najpoznatiju porečku ulicu. To je kretanje po istoj liniji kojom su ljudi odlazili prema forumu dok se današnji grad još zvao Parentium. Iznad izloga pojavljuju se romanički prozori, venecijanska gotika i kasniji popravci. Svako je vrijeme dodalo vlastiti kat, vrata ili ukras, ali ulica je ostala.

Od Trga slobode do Marafora

Na početku stare jezgre Trg slobode još pripada ritmu suvremenoga grada. Ljudi dogovaraju susrete, terase se pune, a ulaz u Decumanus djeluje poput prijelaza iz širokoga prostora u dugu kamenu perspektivu.

Što se ide dublje prema vrhu poluotoka, grad postaje tiši u detaljima. Kamene fasade približavaju se ulici, prolazi vode prema moru, a palače podsjećaju na vrijeme kada je Poreč bio grad trgovaca, obrtnika, biskupa i mletačkih upravitelja. Peterokutna kula iz 1447. podignuta je na starijim srednjovjekovnim i antičkim temeljima — gotovo savršena slika načina na koji je Poreč rastao.

Na kraju Decumanusa nalazi se Marafor, nasljednik rimskoga foruma. Današnji trg nije rekonstrukcija antičkoga grada. On je preživjeli prostor iz kojega se još mogu čitati ostaci nekadašnjih hramova, ali i stoljeća stanovanja koja su se na njih naslonila.

Vrata iza kojih se mijenja svjetlo

Eufrazijeva bazilika nalazi se uz Decumanus, ali njezina se veličina ne nameće prolazniku odjednom. U kompleks se ulazi postupno. Ulica ostaje vani, zatim dolaze atrij, krstionica, biskupska palača i bazilika. Svaki prostor usporava korak prije nego što pogled stigne do apside.

Tamo se svjetlo mijenja. Zlatna pozadina mozaika ne djeluje kao ukras postavljen na zid, nego kao površina koja prima i vraća svaki tračak dana. Likovi na mozaicima pripadaju 6. stoljeću, vremenu biskupa Eufrazija i bizantskoga cara Justinijana, ali njihova prisutnost nije izblijedjela u arheološku daljinu.

UNESCO je kompleks Eufrazijeve bazilike 1997. upisao na Popis svjetske baštine. Razlog nije samo ljepota mozaika. Riječ je o iznimno cjelovito očuvanom ranokršćanskom biskupskom sklopu koji povezuje baziliku, atrij, krstionicu, memorijalnu kapelu, biskupsku rezidenciju i tragove ranijih građevnih faza.

Grad između oltara i rive

Iz tišine Eufrazijane dovoljno je nekoliko minuta da se ponovno čuju tanjuri s terasa, kotači kofera i glasovi s rive. Ta blizina nije nedostatak Poreča, nego njegova bit. Sakralni prostor, rimska ulica, gotička palača, stan i suvenirnica postoje u nekoliko stotina metara istoga grada.

Na zapadnoj strani poluotoka more se približava kućama. Pogled izlazi prema Svetom Nikoli, otoku koji štiti porečku luku. Predvečer se riva puni, ali iza prvoga reda ljudi ostaju vrata, stepenice i kameni pragovi koji podsjećaju da stara jezgra nije sagrađena samo za posjetitelje.

Najbolji trenutak za Poreč zato možda nije podnevna gužva, nego rano jutro. Dostavna kolica prelaze preko kamena, netko pere terasu, stanari otvaraju škure, a Decumanus na kratko ponovno postaje obična gradska ulica. Upravo tada monumentalna povijest dobiva ljudsku mjeru.

Turizam koji je promijenio mjerilo grada

Poreč nije ostao zatvoren unutar poluotoka. Hoteli, kampovi, marine i naselja proširili su njegovu obalu daleko prema sjeveru i jugu. Ljeti se ritam grada višestruko ubrzava, jezici se miješaju, a povijesna jezgra postaje pozornica kroz koju tijekom jednoga dana prođu tisuće ljudi.

To stvara napetost koju nije potrebno skrivati. Poreč živi od turizma, ali istodobno mora sačuvati prostor u kojemu se još uvijek stanuje, moli, radi i pamti. Njegova najveća vrijednost nije u tome što izgleda staro, nego što se antička struktura još nije pretvorila u mrtvu scenografiju.

Kako se odlazi iz grada koji traje

Na izlasku iz stare jezgre ponovno dolazimo do Trga slobode. Krug je zatvoren, ali Poreč nije iscrpljen. Ostaju pročelja koja nismo pogledali, prolazi kojima nismo skrenuli i dijelovi mozaika koje bismo pri drugom posjetu vidjeli drukčije.

Naše putovanje ipak mora nastaviti prema jugu. Iza grada obala će se proširiti u sustav uvala, hotela i zelenih poluotoka Plave i Zelene lagune. Ondje ćemo vidjeti kako se porečki turizam odmaknuo od stare jezgre i izgradio čitave nove svjetove uz more.