Pjesma koja je dugo čekala svoju priču

„Laži, Mare“ prepjev je tradicionalne makedonske pjesme „Laži, laži, Vere“. Škoro je melodiju prvi put čuo kada ju je zasvirao Ivica Plivelić i, kako objašnjava, odmah se zaljubio u njezinu glazbu i stihove.

Stara pjesma već je imala mnogo različitih izvedbi, ali Škoro joj nije želio dodati još samo jednu interpretaciju. Tražio je način da je približi vlastitom životu, obitelji i uspomenama koje su ga oblikovale.

Tako je Vere postala Mare. Promjena jednoga imena otvorila je vrata cijeloj obiteljskoj povijesti.

Ponekad je potrebno proživjeti pola života da bismo napokon razumjeli suzu koju smo kao djeca vidjeli u očima svojih roditelja.

Mara koju nikada nije upoznao, ali ju je cijeli život nosio u mislima

Škorina majka Nediljka, rođena Gabelica, potjecala je iz Podbablja Gornjeg u Imotskoj krajini. Njezina majka, Mara Gabelica, djevojački Patrlj, preminula je 1943. godine tijekom poroda.

Miroslav Škoro svoju baku Maru nikada nije upoznao. Nije imao vlastito sjećanje na njezin glas, dodir ili lice. Upoznavao ju je kroz obiteljske priče, majčine uzdahe i ljubav djeda Marka, koji se nakon Marine smrti više nije ženio.

Govorili su mu da je Mara bila lijepa, snažna i čestita žena. U dječakovoj mašti s vremenom je postala više od osobe s obiteljske fotografije. Postala je vila iz narodnih pjesama, žena čiji duh bdije nad obitelji i vraća se svaki put kada je netko spomene.

Njezina prisutnost živjela je u majci Nedi. U načinu na koji bi zastala, pogledala nekamo daleko i izgovorila ime žene koju je prerano izgubila.

Od imotskog kamena do slavonske ravnice

U toj jednoj obiteljskoj priči susreću se dva prostora koja su snažno obilježila Škorin život: kamen Imotske krajine i slavonska ravnica.

U majčinim očima, kako ih pamti, bilo je mjesta za oboje. Za kuću u Višnjevcu, ali i za malu kužinu u Gabelicama u kojoj je provodio neke od najljepših dana djetinjstva.

Ondje se kuhalo na kominu, rašćika se krčkala u bronzinu, a voda pila kacijolom iz sića pokraj ulaznih vrata. To nisu samo slikoviti detalji nekoga prošlog vremena. To su mirisi, zvukovi i pokreti od kojih čovjek poslije gradi osjećaj doma.

U takvim se prostorima nije imalo mnogo, ali se dugo sjedilo za stolom. Razgovaralo se, slušalo starije i pamtilo priče. Djeca su znala tko su im bili djedovi i bake čak i kada ih nisu stigla upoznati.

Upravo taj svijet živi u pjesmi „Laži, Mare“: vrijeme s manje tehnologije, a više blizine; vrijeme u kojem se tuga nije objavljivala, nego nosila tiho, često tijekom cijeloga života.

Kada sin napokon razumije majku

Kao mlad čovjek Škoro nije mogao razumjeti svu dubinu majčina uzdaha. Danas je i njegova majka dio sjećanja. Život je zatvorio krug i sinu dao odgovor koji u djetinjstvu nije mogao imati.

Sada i sam ponekad zastane i pomisli: „E, majko moja, pokojna Nede…“

Upravo je u tom trenutku nastala prava veza između stare makedonske pjesme i Škorine obiteljske priče. Melodija koja je desetljećima putovala među ljudima postala je prostor u kojem se susreću Mara, Neda i Miroslav.

Jedna žena zazivala je svoju majku. Mnogo godina kasnije njezin sin istim uzdahom zaziva nju. Ono što dijete nekada nije razumjelo postalo je osjećaj koji više nije trebalo objašnjavati.

„Laži, Mare“ nije samo pjesma o odsutnosti. To je pjesma o ljudima koji ostanu uz nas toliko dugo da njihovim riječima jednoga dana počnemo govoriti.

U pjesmu je uključio vlastitu djecu

Priča ne završava samo na prošlim generacijama. Škoro je u snimanje uključio i svoju djecu, pa se obiteljska nit nastavila prema budućnosti.

Kći Ivana Emily pjeva i pojavljuje se u glavnoj ulozi u videospotu. Odjevena u narodnu nošnju, u prostoru stare kamene kuće ne predstavlja samo jedan lik. U kontekstu priče ona u sebi nosi odjek žena prije nje – Mare i Nede – ali i novu generaciju koja obiteljsku uspomenu čuva na svoj način.

Sin Matija odsvirao je gitaru, čime je pjesma postala rijedak trenutak u kojem otac i njegova djeca zajednički ne izvode samo glazbu, nego pričaju priču vlastite obitelji.

Kamena kuća nije samo scenografija

Videospot je snimljen u Rašćanima kod Imotskog, u starom kamenom prostoru koji izgleda kao da u njegovim zidovima još žive glasovi prethodnih generacija.

Na stolu je veliki kruh, uz njega svijeća i čaša. Na zidovima su stari uporabni predmeti, a iznad ljudi stoje potamnjele grede i kamen koji je preživio mnogo više od jedne ljudske priče.

Takav prostor nije izabran samo zbog vizualnog dojma. On pjesmu vraća ondje gdje su nastajale priče poput ove – za stol, uz kruh, u kuću u kojoj su se radost i gubitak prenosili s generacije na generaciju.

Spot je snimio Zdravko Valentin, a kadar u kojem Škoro sjedi za stolom dok ga Ivana drži za ruku nosi najvažniju poruku pjesme. Vrijeme prolazi, ljudi odlaze, ali ruka koja nas dodirne ponekad u sebi nosi ruke svih onih kojih više nema.

Kruh kao znak života, doma i pamćenja

Veliki kruh u središtu stola jedan je od najsnažnijih motiva spota. On nije ukras. U tradicionalnom domu kruh je značio život, sigurnost, gostoprimstvo i obitelj.

Rezao se pred svima i dijelio. Koliko god ljudi sjedilo za stolom, svatko je dobivao svoj dio. Zbog toga kruh u ovoj priči djeluje kao simbol obitelji koja je prošla kroz gubitke, ali se nije prekinula.

Mara nije dočekala vidjeti unuka koji će jednoga dana o njoj pjevati. Neda nije mogla znati da će njezin uzdah postati središte pjesme koju će slušati tisuće ljudi. Ipak, obje su prisutne za tim stolom.

Ne kao osobe prikazane pred kamerom, nego kao korijen iz kojega je nastala cijela pjesma.

Obiteljski projekt bez estradne maske

„Laži, Mare“ ne pokušava biti moderna pod svaku cijenu niti se skriva iza velike produkcije. Njezina snaga nije u spektaklu, nego u osjećaju prepoznatljivom gotovo svakom čovjeku koji je izgubio roditelja ili nekoga čiji glas još čuje u vlastitim mislima.

Škoro je tijekom karijere često pjevao o domu, ravnici, odlascima, povratku i ljudima koji ostaju u nama. Ovdje je otišao korak bliže vlastitoj obitelji i otvorio prostor koji nije samo glazbeni.

Pridruživanjem Ivane i Matije pjesma je prestala biti isključivo pogled unatrag. Postala je obiteljski zapis. Nešto što će ostati djeci i jednoga ih dana podsjetiti na trenutak kada su s ocem pjesmom čuvali uspomenu na žene koje su došle prije njih.

Pjesma za sve naše Mare i Nede

Iako je nastala iz Škorine osobne obiteljske povijesti, „Laži, Mare“ lako prelazi granice jedne kuće i jednoga prezimena.

Gotovo svaka obitelj ima ime koje se izgovara drukčije od ostalih. Nekoga tko je otišao prerano, nekoga koga mlađe generacije nikada nisu upoznale, ali o njemu znaju iz priča. Nekoga čija fotografija stoji u starom albumu i čije se osobine prepoznaju na licima unuka i praunuka.

Zbog toga ova pjesma nije samo Škorina posveta baki Mari i majci Nedi. Ona može postati pjesma svih naših baka i majki čija se ljubav nastavila prenositi i nakon njihova odlaska.

Čovjek možda nikada ne upozna sve ljude kojima duguje svoje lice, karakter i osjećaj doma. Ali obitelj pronađe način da ih sačuva – u priči, uzdahu, fotografiji ili pjesmi.

Kada pjesma postane mjesto susreta

U „Laži, Mare“ susreću se Makedonija i Imotska krajina, biokovski kamen i slavonska ravnica, djed Marko i baka Mara, majka Neda, njezin sin Miroslav te njegovi Ivana i Matija.

Susreću se ljudi koji se nikada nisu mogli okupiti za istim stolom. Glazba je učinila ono što vrijeme nije moglo: barem na nekoliko minuta vratila ih je u isti prostor.

Zato ovu pjesmu ne treba slušati samo kao novi singl Miroslava Škore. Treba je slušati kao pismo koje je putovalo kroz nekoliko generacija prije nego što je pronašlo riječi.

Na početku toga pisma stoji jedno ime – Mara. Na njegovu kraju ostaje spoznaja da ljudi koje volimo ne nestaju potpuno dokle god netko pamti kako su se zvali i zašto su nam bili važni.