Mali otok s velikom reputacijom

Koversada, lokalno Koveršada, najjužniji je otočić vrsarskoga arhipelaga. Pred ulazom u Limski zaljev leži dovoljno blizu kopna da danas djeluje kao njegov produžetak. Most koji ga povezuje s obalom izgrađen je krajem sedamdesetih godina; prije toga radnici, posjetitelji i potrebne stvari stizali su brodicama.

Na karti je malen. U povijesti jadranskoga turizma zauzima mnogo veće mjesto. Ovdje se početkom šezdesetih razvio naturistički centar koji službeni turistički izvori navode među najstarijima i najpoznatijima u Hrvatskoj. Koversada je privukla goste iz zemalja u kojima je naturistički pokret već imao razvijenu kulturu, ali i one koji su tek tražili prostor izvan tadašnjih društvenih konvencija.

Nije ih privlačila samo mogućnost boravka bez odjeće. Privlačila ih je zamisao da se u prirodi može živjeti neopterećenije, u zajednici u kojoj se tijelo ne promatra kao predstava.

Ime starije od turizma

Koversada se u povijesnim i kartografskim izvorima pojavljuje i kao Conversada. Turistička zajednica Vrsara navodi tumačenje prema kojemu je ime povezano s latinskim glagolom convertere i mogućim boravkom obraćenika koji su na izdvojenom otoku tražili život dalje od društvene osude.

To tumačenje nije razlog da od otoka stvaramo legendu sigurniju od dokumenata. Ali ono Koversadi daje zanimljiv kontinuitet: mnogo prije naturizma ovaj mali komad kopna već se povezivao s izdvajanjem, novim identitetom i potragom za mirnijim prostorom.

Šezdesete i nova kultura odmora

Europa nakon Drugoga svjetskog rata ubrzano je otkrivala masovni turizam. Automobili su obiteljima približili udaljene obale, radnička prava donijela su više vremena za odmor, a Jadran je postao prostor susreta istoka i zapada. U takvom vremenu Koversada nije nudila samo smještaj. Nudila je drukčiji društveni dogovor.

Naturizam je naglašavao boravak u prirodi, jednostavnost, sunce, more i prihvaćanje tijela bez nametnutoga srama. Za mnoge goste iz Njemačke, Austrije, Nizozemske i drugih europskih zemalja dolazak ovamo bio je godišnji povratak zajednici, a ne samo rezervacija parcele.

Kamp je rastao, širio sadržaje i dobivao vlastite rituale. Organizirali su se susreti, sportovi i fešte. Neki od programa pripadali su vremenu i danas bi se promatrali drukčije. Upravo zato povijest Koversade treba ispričati bez idealiziranja: kao živu kulturu koja se mijenjala zajedno s društvom.

Granica između slobode i pogleda drugih

Naturistički prostor uvijek postoji u odnosu prema granici. S jedne strane nalazi se zajednica koja dijeli pravila nenametljivosti, privatnosti i prirodnoga odnosa prema tijelu. S druge strane ostaje znatiželjan pogled izvana, često opterećen predrasudama ili senzacionalizmom.

Za Koversadu je ta razlika ključna. Fotografirati ljude bez jasnoga dopuštenja nije dokumentiranje mjesta, nego narušavanje prostora u koji su došli upravo zato da budu neopterećeni pogledom. Putopis zato mora pronaći druge motive: krajolik, most, staze, kamen, stabla, more i tragove povijesti turizma.

Kada se promijeni značenje slobode

Generacije koje danas putuju nemaju isti odnos prema naturizmu kao gosti šezdesetih i sedamdesetih. Nekada je skidanje odjeće moglo biti izraz otpora konzervativnim normama i povratka prirodi. Danas se sloboda često traži kroz individualnost, privatnost, održivost ili mogućnost izbora između različitih načina odmora.

Zato se mijenjaju i turistički prostori. Tradicionalna naturistička publika stari, nove generacije dolaze s drukčijim navikama, a kampovi pokušavaju pomiriti baštinu, tržište i suvremena očekivanja. Koversada nije zamrznuti muzej naturizma; ona je mjesto na kojemu se vidi kako jedna velika turistička ideja traži svoj novi jezik.

U toj promjeni treba izbjeći jednostavan sud da je nekada bilo autentično, a danas komercijalno. I nekadašnji kamp bio je dio turističke industrije. Razlika je u tome što je uz smještaj prodavao i snažan osjećaj pripadnosti.

Priroda koja je omogućila cijelu priču

Kamenite ploče, more, otočić i zelenilo nisu pozadina naturizma, nego njegov temelj. Bez dovoljno prostora, zaklona i osjećaja odvojenosti Koversada ne bi mogla postati ono što je bila. Priroda je davala slobodi fizički oblik.

Ali i taj je prostor osjetljiv. Velik broj ljudi, infrastruktura, voda, otpad, energija i promet ostavljaju trag čak i kada kamp na prvi pogled djeluje zeleno. Budućnost Koversade zato neće ovisiti samo o tome hoće li ostati naturistička, nego i o tome može li turistički život pomiriti s nosivošću obale.

Na južnom kraju pogled se već sužava prema Limskom zaljevu. Otvoreno more vrsarskoga arhipelaga ulazi u duboku, zelenu usjeklinu. Sljedeća postaja našega putovanja bit će prirodni prostor u kojemu se i zvuk počinje drukčije kretati.

Otok s kojega se ne odlazi istim pogledom

Koversada ne traži da svatko prihvati naturizam. Traži samo da razumijemo zašto je tisućama ljudi predstavljao slobodu, zajedništvo i povratak jednostavnijem životu. To je dovoljno velika priča za tako malen otok.

Kada prijeđemo most prema kopnu, odjeća ponovno postaje uobičajena društvena granica. Ali pitanje ostaje: koliko toga što svakodnevno nosimo doista pripada nama, a koliko očekivanjima drugih?