Večeras cijela Vela Luka postaje jedna velika pozornica

Središnji koncert „Trag u beskraju“ počinje večeras, 29. srpnja, u 21 sat na pontonu u središtu Vele Luke. Pozornica postavljena na moru ponovno će spojiti Oliverove pjesme s mjestom kojem se uvijek vraćao i koje je ostalo trajno upisano u njegov život i glazbu.

Oliverov bogati opus izvodit će Petar Grašo, Zorica Kondža, Nina Badrić, Matija Cvek, Ivica Sikirić Ićo, Jakov Jozinović, Marko Tolja, Iva Ajduković, Ines Tričković i Klapa Ošjak.

Glazbeni program osmislio je Ante Gelo, dok orkestrom ravna Alan Bjelinski. Nakon završetka televizijskog prijenosa program će se nastaviti uz Ante Gelo Band.

Koncert će izravno prenositi Prvi program Hrvatske radiotelevizije, a prijenos će biti dostupan i preko platforme HRTi. Oliverove pjesme tako se neće čuti samo na velolučkoj rivi. Ući će u domove diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Austrije i cijeloga svijeta – svugdje gdje žive ljudi kojima je njegov glas obilježio neki važan dio života.

Bio je mnogo više od velikog pjevača

Za Olivera Dragojevića često se govori da je bio jedan od najvećih hrvatskih pjevača. To je točno, ali nije dovoljno. Velikih glasova bilo je i prije njega, a bit će ih i poslije. Ono što je Oliver imao nije se moglo objasniti samo tehnikom, rasponom glasa, prodanim pločama ili brojem održanih koncerata.

Imao je rijetku sposobnost da pjesmu ne otpjeva publici, nego svakom čovjeku pojedinačno. U velikoj dvorani s tisućama ljudi znao je stvoriti osjećaj kao da pjeva samo jednoj osobi. Kao da zna njezinu ljubav, njezin poraz, njezino čekanje i ono ime koje još uvijek zaboli kada ga netko slučajno izgovori.

Njegov glas nije bio savršeno uglađen. U njemu je bilo soli, dima, umora, grubosti i života. Mogao je zazvučati snažno, gotovo prkosno, a već u sljedećem trenutku postati krhak i nježan. Upravo zato mu se vjerovalo. Oliver nije zvučao kao netko tko glumi osjećaj. Zvučao je kao čovjek koji je ono o čemu pjeva doista proživio.

Od usne harmonike do najvećih svjetskih pozornica

Oliver Dragojević rođen je 7. prosinca 1947. u Splitu, ali su njegovi obiteljski korijeni, djetinjstvo i gotovo cijeli njegov unutarnji svijet bili vezani uz Velu Luku. Kada je imao pet godina, otac mu je darovao usnu harmoniku. Bio je to mali instrument iz kojeg će započeti jedna od najvećih priča hrvatske popularne glazbe.

Kasnije je učio svirati glasovir, klarinet, gitaru i druge instrumente. Glazbu nije poznavao samo kao pjevač. Razumio ju je iznutra, kao instrumentalist koji zna slušati druge glazbenike, ostaviti prostor tišini i prepoznati trenutak kada je manje zapravo više.

Prvi put nastupio je 1961. godine na splitskom dječjem festivalu s pjesmom „Baloni“. Na Splitskom festivalu pojavio se 1967. s pjesmom „Picaferaj“ Zdenka Runjića. Pjesma tada nije ušla u finale, ali početni neuspjeh nije zaustavio ni Olivera ni suradnju koja će poslije promijeniti hrvatsku glazbu.

Nakon razdoblja nastupa po klubovima u Njemačkoj, Švedskoj i drugim zemljama, na splitske Prokurative vratio se 1974. s pjesmom „Ča će mi Copacabana“. Godinu poslije stigla je pjesma „Galeb i ja“ – skladba koja je postala jedan od njegovih zaštitnih znakova i trenutak nakon kojeg Oliver više nije bio samo talentirani splitski glazbenik.

Postao je glas koji se prepoznaje nakon prve riječi.

Oliver i Zdenko Runjić – susret koji je obilježio hrvatsku glazbu

Suradnja Olivera Dragojevića i skladatelja Zdenka Runjića jedna je od najvažnijih stvaralačkih veza u povijesti hrvatske popularne glazbe. Runjić je znao pisati melodije koje kao da su čekale upravo Oliverov glas, dok je Oliver njegovim pjesmama davao osobnost, dubinu i trajnost.

Iz te suradnje nastale su pjesme poput „Galeb i ja“, „Skalinada“, „Oprosti mi, pape“, „Malinkonija“, „Romanca“, „Vjeruj u ljubav“, „Nadalina“, „Karoca“ i brojni drugi naslovi koji su odavno prerasli vrijeme u kojem su objavljeni.

Te pjesme nisu postale velike zato što su bile nametane publici. Postale su velike jer su ih ljudi uzimali kao dio vlastitih života. Pjevale su se na vjenčanjima, obiteljskim okupljanjima, putovanjima i koncertima, ali i onda kada je čovjek ostajao sam i tražio pjesmu koja će umjesto njega izgovoriti ono što sam nije mogao.

„Cesarica“ i nova glazbena poglavlja

Oliverova karijera nije ostala zatvorena unutar jednoga autorskog kruga. Surađivao je s nizom velikih skladatelja, tekstopisaca, aranžera i glazbenika. Posebno mjesto pripada Zlatanu Stipišiću Gibonniju, čija je „Cesarica“ u Oliverovoj izvedbi postala jedna od najpoznatijih hrvatskih pjesama.

Objavljena početkom devedesetih, „Cesarica“ je 1994. osvojila Porin za pjesmu godine. I ona je pokazala Oliverovu posebnost: znao je novu pjesmu otpjevati tako da odmah zvuči kao da postoji oduvijek.

Njegov repertoar nije se mogao svesti samo na dalmatinsku šansonu. U njemu su se susretali mediteranska melodija, klapsko nasljeđe, jazz, blues, pop i snažna kantautorska tradicija. Oliver je mogao pjevati uz veliki orkestar, klapu, gudače, jazz sastav ili samo uz glasovir. U svakoj je varijanti ostajao prepoznatljiv.

Od Prokurativa do Carnegie Halla

Oliver je nastupao na pozornicama o kojima većina glazbenika može samo sanjati. Pjevao je u pariškoj Olympiji, londonskom Royal Albert Hallu, njujorškom Carnegie Hallu i Operi u Sydneyju.

Međutim, veličina njegove karijere nije bila samo u imenima tih dvorana. Važnije je bilo to što je na najveće svjetske pozornice donio vlastiti jezik, vlastiti izgovor i zvuk Dalmacije. Nije se morao pretvarati u nešto drugo da bi bio međunarodno vrijedan. Upravo suprotno – bio je najveći onda kada je bio potpuno svoj.

Bez obzira na veličinu dvorane, u njegovu ponašanju nije bilo zvjezdane udaljenosti. Na pozornicu je često izlazio jednostavno, sjedao za glasovir, okruživao se glazbenicima kojima vjeruje i radio ono zbog čega je došao – pjevao.

Čovjek koji se nakon svijeta vraćao svojoj Luci

Mogao je nastupati u New Yorku, Londonu, Parizu ili Sydneyju, ali njegova prava mjera svijeta ostala je Vela Luka. Ondje nije bio nedodirljiva glazbena legenda. Bio je Oliver, susjed, prijatelj, ribar i čovjek koji je volio brod, more i običan razgovor.

Ta jednostavnost nije bila marketinški izgrađena slika. Bila je dio njegove osobnosti. Oliver je pripadao generaciji glazbenika koja je poštovanje tražila pjesmom i radom, a ne stalnom prisutnošću u javnosti.

Nije morao objašnjavati koliko je velik. To su umjesto njega govorile pune dvorane, desetljeća trajanja i tišina koja bi nastala u publici kada bi započeo prve taktove neke od svojih velikih balada.

Posljednja borba i oproštaj kakav Hrvatska nije zaboravila

U kolovozu 2017. javnost je doznala da je Oliver teško bolestan. S bolešću se borio daleko od senzacionalizma, okružen obitelji i ljudima kojima je vjerovao. Preminuo je 29. srpnja 2018. u Splitu, u 71. godini.

Hrvatska vlada proglasila je 31. srpnja 2018. Danom nacionalne sućuti. Split se tada oprostio od Olivera prizorom koji je ostao duboko u kolektivnom sjećanju. Tisuće ljudi ispunile su rivu, brodice su pratile katamaran, a baklje, pjesma i brodske sirene ispratile su ga prema njegovoj Veloj Luci.

Pokopan je 1. kolovoza 2018. na groblju svetog Roka. Bio je to oproštaj od čovjeka, ali ne i od njegova glasa.

Zašto Oliver nije ostao zarobljen u prošlosti

Osam godina nakon njegove smrti Oliverove pjesme ne žive samo kao uspomena starijih generacija. Pjevaju ih mladi izvođači, otkrivaju ih ljudi koji se Oliverovih koncerata ne mogu ni sjećati, a njegove snimke nastavljaju pronalaziti novu publiku.

Godine 2025. objavljen je album „Dolaziš“ s dvanaest dotad neobjavljenih pjesama. I taj je album pokazao koliko je Oliver ozbiljno pristupao glazbi. Njegovi suradnici morali su pažljivo dovršiti materijal, svjesni da svaka nova objava mora biti dostojna standarda koji je sam postavio.

Ali Oliverova najveća ostavština ipak se ne može izmjeriti albumima, nagradama, pregledima ili rasprodanim koncertima. Ona se vidi u trenutku kada nekoliko generacija zapjeva istu pjesmu i kada među njima nestanu sve razlike.

Njegove pjesme poznaju ljudi koji su odrasli uz vinilne ploče, oni koji su ga slušali na kazetama i CD-ovima, kao i generacije koje su ga pronašle preko interneta. Malo je umjetnika koji su uspjeli tako prirodno prijeći iz jednog vremena u drugo.

Večeras se ne obilježava samo godišnjica smrti

Koncert u Veloj Luci nije samo komemoracija niti pokušaj da se ponovi nešto što više nije moguće ponoviti. Nitko ne može postati novi Oliver, niti njegov glas treba oponašati.

„Trag u beskraju“ ima drugi smisao. On pokazuje da pjesma može nadživjeti čovjeka, ali i da ljudi zajedničkim pjevanjem mogu na trenutak vratiti osjećaj njegove prisutnosti.

Večeras će Oliverove pjesme pjevati drugi glasovi. Neki će ih izvesti snažno, neki nježno, neki na svoj način. A ipak će u svakoj od njih ostati nešto što pripada samo njemu – način na koji je prvi put udahnuo život tim riječima i melodijama.

Kada se nad Velom Lukom večeras začuju „Galeb i ja“, „Cesarica“, „Trag u beskraju“, „Moj lipi anđele“, „Vjeruj u ljubav“ i druge bezvremenske pjesme, neće se slaviti smrt. Slavit će se život koji je glazbom postao veći od vremena koje mu je bilo dano.

Oliver Dragojević bio je fantastičan glazbenik, ali bio je i nešto više: glas kojem su ljudi vjerovali. Glas uz koji su voljeli, tugovali, opraštali se i ponovno nalazili snagu.

Osam godina poslije njegova mjesta za glasovirom ostaju prazna. Ali ondje gdje započinje pjesma, Oliver još uvijek nije otišao.

Zoran / TV Wien