Dobrodošli u ljeto, gdje račun ima veću dramaturgiju od sapunice

Priča je poznata. Turist sjedne negdje na obali, naruči nešto sasvim obično, u ovom slučaju pizzu i dvije kave, a onda račun postane događaj. Ne račun kao račun, nego moralna drama. Je li preskupo? Je li turist naivan? Je li ugostitelj pohlepan? Je li obala otišla k vragu? Je li pizza možda pečena u vulkanu, na maslinovom drvu koje su još stari Rimljani posadili dok su usput naplaćivali ulaz u terme?

Svako ljeto ima isti ritual. Prvo se najavljuje dobra sezona. Onda se upozorava da treba biti razuman s cijenama. Onda se cijene, naravno, formiraju kako se formiraju. Onda dođu turisti. Onda se turisti zgroze. Onda se domaćini uvrijede jer netko javno kaže ono što svi vide. I onda se pola regije dva dana svađa oko jedne pizze, kao da je u njoj zakopano pitanje budućnosti turizma.

Nitko ovdje nije nevinašce s ručnikom preko ramena

Turisti vole glumiti iznenađenje. Kao da su slučajno završili na obali, kao da nisu vidjeli jelovnik, kao da su mislili da će u prvom redu do mora dobiti cijene iz studentske menze. S druge strane, ugostitelji vole glumiti mučenike. Kao da baš svaki račun mora nositi teret najma, struje, radnika, poreza, ležaljki, leda, inflacije, globalne krize, rimske kanalizacije i duševne boli vlasnika lokala.

Iznajmljivači? Oni su posebna kategorija. Kod njih je sve “skromno”, “obiteljski”, “blizu plaže”, “idealno za odmor”. U prijevodu: blizu je ako imaš kondicije, obiteljski je ako obitelj pristaje spavati u dnevnom boravku, a pogled na more postoji ako se nagneš dovoljno daleko da ti život prođe pred očima. Ali cijena je, naravno, tržišna. Jer tržište je divna riječ kad treba naplatiti, a strašno nepravedna kad gost pita zašto je ormar stariji od Europske unije.

Još su stari Rimljani znali: voda je besplatna dok netko ne stavi ulaznicu

Nemojmo se praviti da je naplata odmora izum modernog doba. Još su stari Rimljani shvatili da tamo gdje ima vode, topline, kamena i ljudi koji žele odmoriti kosti, netko može staviti cijenu. Toplice, kupališta, terme, ulazi, usluge, posebne prostorije, bolji tretman za one s više novca. Ništa novo pod suncem. Samo se danas umjesto tunike nosi lanena košulja, a umjesto ulja za masažu dobiješ račun za cappuccino.

Razlika je samo u tome što su Rimljani barem bili iskreni: carstvo košta. Danas se sve pakira u riječi “doživljaj”, “autentičnost”, “lokalno iskustvo” i “mediteranski način života”. A iza toga često stoji vrlo jednostavna matematika: uhvati sezonu, digni cijenu, objasni da je sve poskupjelo i nadaj se da gost neće pitati previše dok je još omamljen pogledom na more.

Ugostitelji bi najradije da se račun plati šutke i s osmijehom

Vlasnici restorana i kafića imaju pravo naplatiti svoju uslugu. Nitko im ne treba određivati koliko vrijedi njihova pizza, kava, terasa, pogled i rad. Ali onda neka prestanu glumiti šok kada gost kaže da je skupo. Ako je tržište slobodno za formiranje cijene, onda je isto tako slobodno i za komentar. Ne može blagajna biti kapitalistička, a kritika socijalistički napad na poštenog poduzetnika.

Problem nije u tome da pizza uz more košta više nego pizza iza kolodvora. Naravno da košta. Problem je kada se pod “lokaciju” pokuša prodati sve: prosječna usluga, nervozan konobar, stol koji se ljulja, tijesto koje pamti bolja vremena i kava koja bi se i sama ispričala da može govoriti. Ako je cijena visoka, očekivanje je visoko. To nije bezobrazluk gosta, to je logika.

Turisti bi, naravno, htjeli pogled na more po cijeni kioska

Ali ni turisti nisu mala djeca. Ima ih koji bi sjedili na najljepšoj terasi, slikali more, zauzeli stol sat vremena, naručili najmanje što mogu i poslije vodili međunarodnu konferenciju o nepravdi. Ima ih koji očekuju da obala bude lijepa, sigurna, čista, dostupna, ljubazna i jeftina. Po mogućnosti da parking bude besplatan, konobar nasmijan, more kristalno, pizza velika, kava odlična, a račun simboličan.

E pa neće. Ni turizam ne radi na dobru volju, ni radnici ne žive od komplimenata, ni restoran ne plaća struju razglednicama. Ali isto tako ni gost ne mora šutjeti ako osjeti da ga netko tretira kao hodajući bankomat u sandalama. Tu se susreću dvije pohlepe: jedna koja želi zaraditi što više, i druga koja želi dobiti što više za što manje. A onda se svi čude kad pukne.

Pekare, kafići, restorani: mali hramovi sezonske matematike

Posebno su zanimljive pekare. Nekada su bile spas za običnog čovjeka. Danas u sezoni i pecivo zna imati samopouzdanje glavnog jela. Burek se prodaje kao da je ručno motan na jahti, sendvič kao da sadrži povijesni komad Dalmacije, a boca vode na rivi dobije karakter luksuznog proizvoda čim ju netko izvadi iz hladnjaka.

Kafići su posebna filozofija. Kava je mala, račun je velik, a objašnjenje uvijek veliko kao Biokovo. Lokacija, najam, radnik, sezona, pogled, terasa, nabava, led, šalica, stolica, suncobran. Sve to stoji. Ali nekad se čovjek zapita pije li kavu ili sudjeluje u otplati koncesije na mediteranski san.

Iznajmljivači su otkrili alkemiju: krevet pretvoriti u zlato

U ovoj turističkoj igri iznajmljivači često sjede najmirnije, a igraju najjače. Dok se svi svađaju oko računa iz restorana, apartmani tiho odrade svoje. Krevet, klima, mali frižider, terasa, fotografija iz dobrog kuta i rečenica “pet minuta do mora”. Pet minuta, naravno, ako si galeb. Ako si čovjek s djecom, ručnicima, luftićem i živcima, onda je to mali hodočasnički put.

Najam je sezonski, cijena europska, standard često balkanski, a objašnjenje poznato: “sve je poskupjelo”. I jest. Ali nije baš sve poskupjelo toliko da bi stara sofa odjednom dobila cijenu dizajnerskog namještaja. Neki su od turizma napravili posao, neki preživljavanje, a neki otvoreno natezanje granice do koje gost još uvijek pristaje biti pristojno opljačkan.

A država? Ona poziva na razum. Predivno.

Najljepši dio priče je kada se država pojavi i pozove na razumno formiranje cijena. To zvuči pristojno, ozbiljno i potpuno nemoćno. Vlada je i ove godine upozoravala da je konkurentnost cijene i kvalitete važno pitanje uoči turističke sezone, uz poruku da treba razumno formirati cijene.

Ali “razumno” je u turizmu rastezljiva riječ. Za gosta je razumno ono što može platiti bez osjećaja da je opljačkan. Za ugostitelja je razumno ono što može naplatiti prije nego gost više ne dođe. Za iznajmljivača je razumno ono što booking algoritam još uvijek proguta. Za državu je razumno ono što ne pokvari statistiku.

Na kraju svi kukaju, a sezona ide dalje

I tu dolazimo do vrhunca turističkog kazališta. Turist kuka jer je platio. Ugostitelj kuka jer ga kritiziraju. Iznajmljivač kuka jer su troškovi visoki. Radnik kuka jer radi previše. Domaći čovjek kuka jer više ne može živjeti normalno. Država kuka da cijene moraju biti konkurentne. A sezona ide dalje, stolovi su puni, apartmani se pune, računi se izdaju, komentari gore.

Možda je najiskrenije reći ovako: turizam nije propao, ali je često postao bezobrazno samouvjeren. Previše se naviknuo na to da će ljudi doći jer je more lijepo. A more jest lijepo. Samo more ne može zauvijek prati lošu uslugu, previsoke cijene, apartmansku pohlepu i taj vječni običaj da se svaki problem proglasi napadom na sezonu.

INsajder ….