Ulazak bez vrata

Zlatni rt ne dočekuje posjetitelja monumentalnim ulazom. U njega se ulazi gotovo neprimjetno, šetnicom uz uvalu Lone, dok se gradska obala postupno pretvara u park. S jedne strane još osjećamo blizinu hotela i uređene rive, a s druge već počinje prostor u kojemu se smjer bira prema sjeni, svjetlu i moru.

Ujutro stazama prolaze trkači, biciklisti i ljudi koji šeću bez posebnog cilja. Poslijepodne ista mjesta postaju put prema uvalama, stijenama i kupanju. Zlatni rt nije odvojen od života grada; upravo je njegova najtiša vanjska soba.

Službeni turistički portal Rovinja navodi da park-šuma obuhvaća približno 120 hektara. Ali površina sama ne objašnjava njezin karakter. Važniji je osjećaj da se na nekoliko minuta hoda od stare jezgre može ući u krajolik koji istodobno djeluje prirodno i pažljivo komponirano.

Priroda koju je netko zamislio

Današnji izgled Zlatnog rta snažno je povezan s krajem 19. stoljeća i obitelji Hütterott. Na području tadašnjega posjeda počelo je oblikovanje velikoga parkovnog krajolika: sadile su se domaće i unesene vrste, otvarale livade, stvarale aleje i povezivale šetnice.

Ta povijest mijenja način na koji gledamo šumu. Ravni nizovi stabala, iznenadne čistine i smišljeni pogledi prema moru nisu slučajni. Oni pripadaju ideji prostora u kojemu se priroda nije trebala pokoriti arhitekturi, nego postati njezin najveći dio.

Projekt nije dovršen u opsegu u kojem je bio zamišljen, ali je krajolik nastavio živjeti. Ono što je počelo kao privatna vizija s vremenom je postalo javno dobro i jedno od mjesta s kojima se Rovinj najlakše poistovjećuje.

Staze koje uvijek završavaju morem

Na Zlatnom rtu lako je izgubiti osjećaj pravca, ali teško je doista zalutati. Putovi se granaju kroz borove i čemprese, prolaze uz livade i stare kamenolome, a more se neprestano vraća između debala kao orijentir.

Na jednom dijelu obala je blaga i pristupačna, na drugom se kamen naglo lomi prema vodi. U nekadašnjem kamenolomu danas se penjači kreću po vertikalnoj stijeni. Taj prizor podsjeća da se značenje prostora mijenja: mjesto iz kojega se nekada vadio kamen postalo je mjesto rekreacije i susreta.

Najljepše je što park ne pripada samo jednoj vrsti posjetitelja. Netko dolazi plivati, netko voziti bicikl, netko trenirati, a netko sjesti na rub hlada i gledati prema otocima koje smo upravo napustili.

Park nije kulisa bez pravila

Popularnost Zlatnog rta donosi i pritisak. Zaštićena park-šuma ne može ostati očuvana ako je promatramo samo kao slobodnu površinu za vlastite potrebe. Službena pravila ne dopuštaju oštećivanje vegetacije i opreme, paljenje vatre, bacanje otpada ni kretanje motornim vozilima, osim u opravdanim interventnim slučajevima.

Ta ograničenja nisu administrativna smetnja. Ona čuvaju upravo ono zbog čega ljudi dolaze: mir bez automobila, hlad zrelih stabala i obalu koja još nije pretvorena u neprekinuti niz sadržaja.

Najjednostavniji oblik poštovanja jest ostaviti prostor bez traga vlastitoga boravka. Ne odnositi biljke, ne stvarati nove prečace i ne pretvarati tišinu u buku znači prihvatiti da ovaj krajolik pripada i ljudima koji tek dolaze.

Posljednji pogled prema rovinjskim otocima

Na južnom rubu parka grad je već daleko, premda nije nestao. Preko vode ostaju Katarina, Sveti Andrija, Maškin i sitnije točke arhipelaga. S kopna izgledaju drukčije nego s broda: sada zatvaraju horizont kroz granje i podsjećaju nas na prethodno poglavlje putovanja.

Iza Škarabe obala se ponovno mijenja. Uređeni parkovni krajolik postupno će ustupiti mjesto mirnijem području prema Balama, Colonama i San Polu. Ondje ćemo tražiti tragove drukčijega odnosa kopna i mora — manje gradskoga, više raspršenoga između šume, polja, uvala i kamenih ostataka.