Dolazak na otok koji izgleda previše mirno

U luci nema dramatičnoga ulaza. Dočekuju nas uređena obala, stabla, nekadašnji hotelski sklopovi i ceste koje se gotovo nečujno odvajaju u unutrašnjost. Prvi dojam nije divljina, iako se nalazimo u nacionalnom parku. Veliki Brijun izgleda poput golema perivoja u kojemu su trava, šuma i građevine dugo učili stajati jedni uz druge.

Upravo je taj sklad istodobno stvaran i napravljen. Priroda je temelj otoka, ali današnji krajolik nije nastao bez ljudske ruke. Makija je krčena, kamen uklanjan, travnjaci uređivani, drveće sađeno, močvarna područja isušivana, ceste i šetnice trasirane. Ono što danas doživljavamo kao gotovo bezvremensku ljepotu rezultat je mnogih razdoblja, interesa i odluka.

Nacionalni park Brijuni obuhvaća 14 otoka i otočića, a zaštićen je 1983. godine. Veliki Brijun njihov je najveći i najposjećeniji dio, ali njegova veličina nije ono što ga čini složenim. Složenost dolazi iz činjenice da se ovdje na malom prostoru mogu pratiti tragovi života od duboke geološke prošlosti do suvremenoga turizma.

Prije čovjeka, korak u kamenu

Najstariji tragovi na Brijunima nisu zidovi ni alati. Na nekoliko lokaliteta sačuvani su otisci stopala dinosaura, utisnuti u stijenu mnogo prije nego što je Jadran dobio današnji oblik. Čovjek koji im danas prilazi stoji pred nečim što ne može prevesti u ljudsku mjeru vremena.

Otisak nije kostur izložen u muzejskoj vitrini. On ostaje na površini po kojoj je životinja prošla, pa stijena postaje trenutak. Korak se dogodio jednom, a trag je preživio promjene mora, klime i krajolika. U serijalu koji prati ljudska naselja uz obalu takav susret podsjeća da obala nije počela s nama.

Geološka i paleontološka baština Brijuna dio je zaštićene cjeline. Zato tragove ne treba promatrati kao rekvizit za fotografiju, nego kao osjetljiv zapis koji pripada mjestu. Najvažnije što možemo ponijeti nije komad kamena, nego svijest o vremenu koje je prethodilo svakoj našoj priči.

Verige: rimski luksuz koji je slijedio obalu

Na zapadnoj obali Velikoga Brijuna uvala Verige otvara jednu od najvažnijih antičkih priča na hrvatskome Jadranu. Gradnja raskošne ladanjske vile počela je u 1. stoljeću prije Krista, najveći je sjaj doživjela u 1. stoljeću poslije Krista, a pojedini dijelovi kompleksa koristili su se sve do 6. stoljeća.

Vila nije bila jedna zgrada. Na južnoj strani uvale nalazio se rezidencijalno-gospodarski sklop s peristilima, dok su se u dnu uvale nalazili hramovi posvećeni Neptunu, kapitolijskoj trijadi i Veneri. Na sjevernoj strani bili su prostori za gozbe i vježbanje, terme, ribnjak te gospodarski sadržaji.

Najvažniji arhitektonski element možda nije bio pojedinačni hram ili dvorana, nego sustav otvorenih i zatvorenih šetnica. Građevine su bile povezane uz more na duljini približno jednoga kilometra. Kompleks se nije samo nalazio u lijepoj uvali; bio je projektiran tako da krajolik postane njegov sastavni dio.

Danas su ostali temelji, zidovi i odnosi prostora. Mramor, freske, mozaici i život koji ih je ispunjavao više nisu cjeloviti. Ipak, krivulja uvale još objašnjava zašto je mjesto izabrano. More je bilo pogled, put, zaštita, izvor hrane i znak statusa.

Kastrum i bazilika: život nakon vile

Veliki Brijun nije prestao biti naseljen kada je rimski luksuz izgubio svoju prvotnu funkciju. Na području poznatom kao Kastrum razvijao se utvrđeni sklop koji je kroz kasnu antiku i bizantsko razdoblje mijenjao oblik i namjenu. Kuće, radionice, spremišta i obrambeni zidovi govore o zajednici, ne samo o povremenom boravku elite.

U blizini stoji bazilika sv. Marije, trobrodna crkva čiji su zidovi na pojedinim mjestima očuvani gotovo do izvorne visine. Njezine dimenzije upućuju na brojno stanovništvo okolnoga naselja. Ovdje povijest više nije priča o vlasniku velike vile, nego o ljudima koji su trebali prostor za vjeru, rad, skladištenje i zaštitu.

Razlika između Veriga i Kastruma pokazuje koliko se isti otok mogao različito koristiti. Jedan kompleks pokazuje moć i ladanje, drugi dugotrajan život zajednice. Između njih nije praznina, nego postupna promjena svijeta.

Godina 1893. i čovjek koji je odlučio preoblikovati otočje

Kada je austrijski industrijalac Paul Kupelwieser 1893. kupio Brijune, otočje nije bilo mondeno ljetovalište. Postojali su kamenolomi, zapušteni tereni, makija, teško pristupačna luka i ozbiljan problem malarije. Kupelwieser je u otocima vidio mogućnost stvaranja odredišta za europsku elitu, ali put do toga nije vodio samo izgradnjom hotela.

Uz njega je važnu ulogu imao labinski šumar Alojz Čufar, koji je sudjelovao u oblikovanju vegetacije, čišćenju terena i stvaranju perivojnoga krajolika. Pozvan je i Robert Koch, liječnik i mikrobiolog koji će poslije dobiti Nobelovu nagradu, kako bi pomogao u borbi protiv malarije. Sustavnim mjerama bolest je suzbijena, čime je otok postao siguran za dugotrajniji boravak.

Slijedili su uređenje luke, gradnja hotela i vila, šetnica, sportskih terena te drugih sadržaja. Brijuni su se povezivali s velikim europskim gradovima, a putovanje prema otocima postajalo je dio iskustva namijenjenoga imućnoj publici.

Kupelwieserov projekt bio je spoj poduzetništva, znanosti, hortikulture i snažnoga preoblikovanja prirode. Diviti se rezultatu ne znači zanemariti intervenciju. Današnji travnjaci, skupine stabala i otvorene vizure nose njegovu zamisao jednako kao i prirodne osobine otoka.

Životinje između dara, zbirke i odgovornosti

Egzotične životinje danas su jedan od najprepoznatljivijih motiva Velikoga Brijuna. Njihova povijest nije počela samo s državničkim darovima. Još u Kupelwieserovo doba na otoku se razvijala aklimatizacijska stanica povezana s Carlom Hagenbeckom i mali zoološki vrt.

U kasnijem razdoblju životinje iz različitih dijelova svijeta dolazile su kao darovi Josipu Brozu Titu. Dio te povijesti danas se prepoznaje u Safari parku, gdje uz egzotične vrste postoji i prostor s autohtonim istarskim životinjama.

Suvremeni pogled na zoološke zbirke nije jednak onomu iz prve polovice 20. stoljeća. Ono što je nekada predstavljalo moć, egzotiku i prestiž danas otvara pitanja dobrobiti životinja, podrijetla, skrbi i edukacije. Nacionalni park taj sloj ne može izbrisati, ali ga mora tumačiti odgovorno.

Otok državnika i zatvorene diplomacije

Josip Broz Tito prvi je put nakon Drugoga svjetskog rata stigao na Brijune 1947. godine. Otoci su potom postali jedno od važnih mjesta njegova boravka, rada i susreta sa stranim državnicima. Politička povijest Brijuna zato nije dodatak turističkoj priči, nego važan dio međunarodnih odnosa socijalističke Jugoslavije.

Službena zbirka Nacionalnog parka navodi da je Tito na Velikom Brijunu i Vangi od 1951. do 1979. primio oko 90 državnika iz 60 zemalja, više od stotinu predsjednika vlada te brojne umjetnike, znanstvenike i javne osobe. Iza reprezentativnih fotografija postojali su razgovori, protokol, sigurnost i politika koja se često odvijala daleko od javnosti.

Brijuni su bili mjesto luksuza, ali i radna državna rezidencija. U njihovu se krajoliku gradila slika zemlje koja je željela razgovarati s Istokom i Zapadom te imati važnu ulogu među nesvrstanim državama. Taj politički sloj ne treba ni romantizirati ni izbrisati. Treba ga čitati kao dio vremena, sustava i međunarodnih odnosa.

Otok pritom čuva neobičan kontrast. Dok su se u vilama i salonima vodili razgovori o državama i krizama, nekoliko minuta dalje stajali su rimski temelji, stara maslina i tragovi dinosaura. Ljudska važnost, koliko god velika izgledala u trenutku, na Brijunima uvijek dobije stariju pozadinu.

Nacionalni park koji mora čuvati i prirodu i neugodne slojeve

Proglašenjem nacionalnoga parka 1983. zaštita je obuhvatila kopneni i morski prostor arhipelaga, prirodne vrijednosti te iznimno bogatu kulturno-povijesnu baštinu. To je zahtjevan zadatak jer se ovdje ne čuva samo jedan tip krajolika ni jedno razdoblje.

Treba štititi šume crnike, makiju, travnjake, ptice i podmorje, ali istodobno rimske ostatke, srednjovjekovne građevine, austro-ugarsku infrastrukturu, muzejske zbirke i memoriju 20. stoljeća. Ponekad se ti ciljevi međusobno podupiru, a ponekad traže teške odluke o korištenju prostora.

Posjetitelj je dio te ravnoteže. Brijuni nisu kulisa izvan pravila. Kretanje, fotografiranje, dodirivanje nalaza i odnos prema životinjama moraju poštovati prostor koji je zaštićen upravo zato što je osjetljiv.

Prema tišemu otoku

Kada se sjevernim dijelom Velikoga Brijuna pogled otvori prema Malom Brijunu, drugi najveći otok arhipelaga djeluje zatvorenije. Nema isti ritam luke, hotela, muzeja i organiziranih obilazaka. Iznad njegove obale iz vegetacije se ne podiže palača, nego golema vojna struktura.

Fort Brioni Minor pripada drugoj logici Brijuna — otocima kao obrambenome pragu ratne luke Pula. Ondje ćemo u sljedećem nastavku ući u prostor projektiran za nadzor, topništvo i vojsku, a zatim vidjeti kako su makija, tišina i kazalište promijenili način na koji se tvrđava danas doživljava.

Veliki Brijun ostavljamo bez pokušaja da ga sažmemo u jednu riječ. Nije samo priroda, arheologija, mondeno ljetovalište, Titova rezidencija ni zoološki park. Njegov identitet nastaje upravo iz nemogućnosti da se jedan sloj odvoji od svih drugih.