Štinjan pred vratima velike luke

Štinjan leži na položaju s kojega se istodobno gledaju Brijuni, Fažanski kanal i ulaz u Pulski zaljev. Ta trostruka vizura objašnjava zašto je prostor mnogo prije suvremenoga turizma imao stratešku važnost. Tko nadzire ovu obalu, vidi brodove koji prilaze gradu sa sjevera i zapada.

Kada je Pula u 19. stoljeću postala glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije, okolni brežuljci i rtovi uključeni su u jedan od najgušćih obrambenih sustava na Jadranu. Utvrde nisu bile izdvojeni dvorci, nego povezane točke nadzora, topništva, opskrbe i komunikacije.

Štinjan je živio uz taj sustav, ali nije bio samo njegov dodatak. Naselje je imalo vlastiti ritam kuća, vrtova, crkve, rada i odlazaka prema moru. Danas se taj svakodnevni sloj najlakše osjeti kada se s glavne ceste skrene među lokalne ulice i shvati koliko su veliki vojni prostori bili blizu običnome životu.

Ime koje je ostalo nakon hidroaviona

Hidrobaza je naziv koji zvuči tehnički jer to i jest. Prostor je nekoć služio kao hidroavionska baza, dio širega vojnog i pomorskog krajolika Pule. More je ovdje bilo uzletna i sletna površina, a obala mjesto hangara, opskrbe i organizacije letova.

Hidroavion pripada vremenu u kojemu granica između broda i zrakoplova još nije bila posve čvrsta. Trebao je mirnu vodenu površinu i obalnu infrastrukturu, pa je zaklonjen prostor nasuprot Brijunima imao jasnu vrijednost. Naziv je preživio i onda kada je prvotna namjena nestala.

Danas se uz istu vodu dolazi s ručnikom, biciklom ili dječjim kolicima. Grad Pula upravlja Hidrobazom kao javnim kupalištem, sa spasilačkom službom u ljetnom razdoblju. Prostor nekadašnje vojne funkcije preuređen je u rekreacijsku obalu, ali njegovo ime čuva sjećanje koje bi se bez njega lako izgubilo.

Punta Christo: tvrđava koja je gledala prema ulazu u zaljev

Na rtu sjeverno od ulaza u Pulski zaljev podignuta je utvrda Punta Christo, najveća austro-ugarska fortifikacija na štinjanskom području. Njezin geografski položaj nije ostavljao dvojbu: pogled je obuhvaćao ulaz u zaljev, lukobran, Muzil i Brijune.

Prema službenom prikazu Turističke zajednice Istre, krajem 19. stoljeća izgrađen sklop prostirao se na više od deset tisuća četvornih metara i imao oko 270 prostorija. Rov ju je odvajao od okolnoga terena, a unutarnja dvorišta vodila su prema podzemnim prostorima. Monumentalnost se većim dijelom nije pokazivala visinom, nego dubinom i rasponom.

Nakon Drugoga svjetskog rata utvrda je napuštena. Mnogo poslije njezini su prostori povremeno dobili novu publiku kroz koncerte, izložbe i glazbene festivale. Vojni hodnici još su jednom promijenili zvuk, slično kao na Malom Brijunu, ali bez potpunoga brisanja izvornoga karaktera.

Današnja dostupnost unutrašnjosti može biti ograničena, a zapušteni vojni objekti zahtijevaju oprez. Njihova vrijednost nije poziv na neodgovorno istraživanje, nego prilika da se shvati golemi obrambeni prsten koji je nekoć okruživao Pulu.

Utvrde skrivene u svakodnevnom krajoliku

Punta Christo nije jedini vojni trag. Munida, Monte Grosso, Valmaggiore i druge točke pripadale su sustavu u kojemu je svaki brežuljak imao određenu ulogu. Neke se građevine još jasno prepoznaju, dok su druge obrasle šumom i gotovo se stapaju s terenom.

Upravo ta blizina stvara neobičan odnos prostora. Nekoliko minuta nakon kupanja možemo naići na zid projektiran da izdrži topničku vatru. Iza borova koji daju hlad vide se nasipi nastali radi prikrivanja i obrane. Današnji mir nije dokaz da je obala oduvijek bila mirna, nego rezultat promjene njezine namjene.

More koje ponovno služi običnom danu

Na Hidrobazi se povijest najjasnije razumije predvečer. Ljudi izlaze iz vode, djeca ostavljaju tragove po mokrim oblutcima, biciklisti prolaze šetnicom, a sunce pada iza Brijuna. Ništa u tom prizoru ne djeluje monumentalno, ali upravo je običnost njegov najveći uspjeh.

Prostor se iz vojne infrastrukture nije pretvorio u muzej na otvorenom. Postao je mjesto na kojemu se grad susreće s morem bez velikoga ceremonijala. Takva prenamjena ne rješava automatski sva pitanja baštine, održavanja i budućega razvoja, ali pokazuje da se vrijednost obale ne mjeri samo profitom ni zatvorenom funkcijom.

Štinjan i Hidrobaza zato nisu tek uvod u Pulu. Oni su ključ za njezino razumijevanje. Prije nego što vidimo Arenu i Forum, već smo susreli grad kao ratnu luku, bazu, sustav tvrđava i zajednicu koja pokušava ponovno osvojiti vlastiti dodir s morem.

Grad se najprije pojavljuje kao luka

Nastavimo li obalom prema jugu, Pulski zaljev postupno se otvara. Industrijski obrisi, lučka infrastruktura i gradske zgrade ulaze u isti kadar. Pula nam se ne pokazuje prvo kao zbirka rimskih spomenika, nego kao grad čija je povijest uvijek bila vezana uz brodove, obranu, rad i migracije.

U sljedećem nastavku ulazimo u njezino središte. Arena će biti prva velika slika, ali ne i cijela priča. Iza kamenih lukova čekaju Forum, brodogradilište, vojna luka, odlasci stanovništva i grad koji je mnogo puta morao iznova naučiti kome pripada.