Na rivi se govori njemački, talijanski, slovenski, češki, poljski i engleski. Apartmani mijenjaju goste, trajekti su puni, na autocestama se stvaraju kilometarske kolone, a restorani u najpoznatijim odredištima rade od jutra do kasno u noć.

Iz turističke perspektive, to je slika uspjeha. Hrvatska je tražena, prepoznatljiva i sigurna mediteranska destinacija. More, otoci, gradovi, kampovi, gastronomija i priroda svake godine privlače milijune ljudi.

Međutim, iza te slike postoji druga Hrvatska. Hrvatska obitelji koje računaju može li se automobil napuniti gorivom, mogu li platiti nekoliko noćenja, koliko će stajati cestarina, hoće li kuhati u apartmanu i mogu li djeci svakoga dana kupiti sladoled.

Eurostatov podatak neumoljiv je: 32,6 posto stanovnika Hrvatske ne može si priuštiti jednotjedni odmor izvan vlastitog doma. Drugim riječima, gotovo svaki treći građanin turističke zemlje ne može financirati ono što se u razvijenom europskom društvu smatra jednim od osnovnih pokazatelja životnog standarda.

Turistička zemlja u kojoj domaći gost ostaje kod kuće

Hrvatski turistički paradoks posebno je bolan zato što se ne radi o zemlji bez mora, smještajnih kapaciteta ili turističke infrastrukture. Hrvatska raspolaže tisućama kilometara obale, stotinama otoka, velikim brojem apartmana, hotela i kampova te jednom od najprepoznatljivijih turističkih ponuda u Europi.

Ipak, geografska blizina mora ne znači i financijsku dostupnost odmora. Obitelj iz Zagreba, Osijeka, Varaždina, Slavonskog Broda ili Vukovara može živjeti nekoliko sati vožnje od Jadrana, ali joj sedam dana na obali i dalje može predstavljati trošak koji premašuje raspoloživi dio mjesečnih prihoda.

Problem nije samo cijena apartmana. Trošak počinje mnogo prije dolaska na plažu. Tu su gorivo, cestarina, parkiranje, hrana, piće, trajekt ako se putuje na otok, lokalni prijevoz, ulaznice, izleti i sve ono što odmor čini odmorom, a ne pukim preseljenjem kućnog preživljavanja na drugu adresu.

Prosjek plaće ne pokazuje koliko ljudi stvarno mogu potrošiti

U raspravama o standardu često se navodi prosječna plaća. Međutim, prosjek može biti znatno viši od primanja velikog broja zaposlenih jer ga podižu najviše plaće.

Medijalna plaća daje realniju sliku. Ona pokazuje iznos od kojega polovica zaposlenih prima manje, a polovica više. Kada medijalna neto plaća iznosi nešto više od 1.300 eura, jasno je zašto sedmodnevni odmor četveročlane obitelji može progutati velik dio jednoga ili čak više mjesečnih prihoda.

Prije odmora treba platiti stanarinu ili kredit, električnu energiju, grijanje, telefon, internet, osiguranje, hranu, vrtić, školske potrebe, automobil i druge obveze. Godišnji odmor financira se tek onim što ostane.

Za dio građana ne ostaje ništa. Za druge ostaje dovoljno za nekoliko jednodnevnih izleta, boravak kod rodbine ili odlazak u vlastitu obiteljsku kuću. Statistika zato ne govori samo o ljudima koji ne mogu platiti hotel. Govori o ljudima koji ne mogu financirati ni sedam dana boravka izvan vlastitog doma.

Hrvatska lošija od europskog prosjeka

Prosjek Europske unije iznosi 27,5 posto. Hrvatska je sa svojih 32,6 posto osjetno iznad njega.

Austrija, iz koje svake godine na Jadran dolazi velik broj gostiju, bilježi 17,8 posto stanovnika koji si ne mogu priuštiti jednotjedni odmor. Slovenija je na 15,2 posto, Njemačka na 20,9 posto, a Francuska na 23,2 posto.

Hrvatska stoji bolje od Italije, Mađarske, Bugarske, Grčke i Rumunjske, ali usporedba s državama koje imaju teže socijalne probleme ne može biti konačno mjerilo uspjeha.

Zašto Austrijanac lakše ljetuje u Hrvatskoj nego hrvatska obitelj?

Strani gost cijene na hrvatskoj obali uspoređuje sa svojim primanjima i cijenama u zemlji iz koje dolazi. Ono što je hrvatskoj obitelji preskupo, gostu iz Austrije, Njemačke, Nizozemske ili Skandinavije može biti prihvatljivo.

Isti apartman, isti restoran i ista kuglica sladoleda nemaju jednaku težinu u svakom kućnom proračunu. Nominalna cijena jednaka je za sve, ali stvarni trošak ovisi o kupovnoj moći.

Hrvatski turizam posljednjih se godina snažno usmjerava prema gostima veće platežne moći. Ulaže se u luksuzne vile, hotele više kategorije, premium kampove, marine i ekskluzivne restorane.

Takva ulaganja mogu povećati prihod i kvalitetu ponude, ali istodobno stvaraju opasnost da se domaći gost postupno istisne iz vlastitog turističkog prostora.

Nije problem samo more

Eurostat ne pita može li si građanin priuštiti sedam dana na hrvatskoj obali. Pita može li financirati tjedan dana odmora bilo gdje izvan doma.

To znači da dio građana ne može otići ni u unutrašnjost Hrvatske, toplice, planine, jeftiniji apartman, kamp ili kod privatnog iznajmljivača izvan glavne sezone.

Zato se problem ne može objasniti samo skupim Dubrovnikom, Hvarom ili Rovinjom. Riječ je o općoj slabosti kućnih proračuna i nemogućnosti stvaranja financijske pričuve za odmor.

Odmor nije luksuzna torba ni novi automobil

U dijelu javnosti i dalje postoji stav da je godišnji odmor luksuz i da se bez njega može. Naravno da čovjek može preživjeti bez putovanja. Ali Eurostat mogućnost jednotjednog odmora ne prati slučajno.

Odmor je povezan sa zdravljem, oporavkom od rada, vremenom provedenim s obitelji i kvalitetom života. Njegova nedostupnost pokazuje da kućanstvo nema dovoljno financijske otpornosti ni za kratkotrajni odmak od svakodnevnih obveza.

Osoba koja cijelu godinu radi, ali ne može izdvojiti novac za sedam dana odmora, možda statistički nije siromašna. Međutim, njezin životni standard teško se može opisati kao siguran.

Turistički rekord ne znači automatski bolji život

Početkom kolovoza u Hrvatskoj je dnevno boravilo približno 1,08 milijuna gostiju. Najposjećeniji su Rovinj, Poreč, Umag, Medulin, Dubrovnik, Split i Zadar.

Turizam puni hotele, kampove, restorane, trgovine i državni proračun. Stvara radna mjesta, povećava potrošnju i donosi devizne prihode.

Ali broj turista sam po sebi ne govori kako žive zaposlenici koji čiste apartmane, rade u kuhinjama, poslužuju goste, voze autobuse, održavaju plaže ili prodaju u trgovinama.

Zemlja može ostvarivati turističke rekorde, a da velik dio građana od toga ne osjeti dovoljno izravne koristi. Može imati punu obalu i prazne kućne račune.

Cijene moraju pratiti kvalitetu, ali i realnost tržišta

Direktor Hrvatske turističke zajednice Kristjan Staničić upozorio je da Hrvatska mora ostati cjenovno konkurentna jer gosti sve češće donose odluke u posljednjem trenutku.

Ta poruka ne odnosi se samo na strane goste. Ako cijene postanu previsoke za velik dio domaćih građana, turistički sektor gubi stabilnu skupinu gostiju koja putuje automobilom, poznaje destinaciju, vraća se godinama i može popunjavati kapacitete izvan samog vrhunca sezone.

Domaći gost možda ne troši kao najbogatiji strani posjetitelj, ali njegov doprinos nije zanemariv. On puni restorane, kampove, privatni smještaj, toplice, kontinentalna odredišta i manje poznata mjesta.

Može li država nešto učiniti?

Država ne može i ne treba određivati svaku cijenu apartmana ili restoranskog obroka. Ali može utjecati na uvjete u kojima domaći turizam postaje dostupniji.

Moguće mjere uključuju poticanje socijalnog i radničkog turizma, povoljnije programe za obitelji s djecom, umirovljenike i građane s nižim primanjima te snažnije korištenje kapaciteta izvan srpnja i kolovoza.

Poslodavci mogu razvijati kvalitetnije programe regresa, turističkih vaučera ili subvencioniranog odmora. Lokalne zajednice mogu otvarati pristupačnije kampove, odmarališta i sadržaje za domaće goste.

Najvažnija mjera ipak ostaje rast stvarne kupovne moći. Građanima ne treba milostinja za sedam dana odmora ako svojim radom mogu zaraditi dovoljno da ga sami plate.