Poluotok između dviju voda

Muzil ima položaj koji se na karti razumije odmah. S jedne strane gleda na cijeli Pulski zaljev, njegov ulaz, luku i Arsenal. S druge se otvara prema južnom zaljevu Brankoras i širemu moru. Tko kontrolira taj rub kopna, može promatrati brodove koji ulaze u glavnu luku i one koji joj prilaze s otvorenoga Jadrana.

Prije velikoga vojnog preoblikovanja poluotok je pripadao svakodnevnom krajoliku stanovnika. U gradskim razvojnim dokumentima spominje se da je služio i za ispašu konja. Kamen, nisko raslinje, uvale i staze nisu tada činili zatvorenu zonu, nego rub grada koji se koristio prema potrebama vremena.

Promjena dolazi s usponom Pule kao glavne ratne luke Habsburške, a poslije Austro-Ugarske Monarhije. Država preuzima velike obalne površine, gradi fortifikacije i uključuje Muzil u obrambeni prsten. Krajolik više nije samo teren. Postaje vojni instrument.

Maria Luisa: kružna tvrđava koja gleda na cijeli zaljev

Među građevinama Muzila izdvaja se utvrda Maria Luisa, jedna od najupečatljivijih kružnih fortifikacija pulskoga sustava. Njezina snaga nije u visokom tornju ni ukrasnom pročelju. Nalazi se u masi zida, pravilnom rasporedu obrambenih prostora i položaju s kojega se nadzire veliki dio zaljeva.

Fortifikacije 19. stoljeća morale su odgovoriti na razvoj topništva. Zato se velik dio obrane spušta u teren. Zemljani nasipi preuzimaju udar, prostori se štite debelim svodovima, a hodnici povezuju posadu, skladišta i položaje. Građevina izvana može izgledati niže nego srednjovjekovni dvorac, ali je iznutra složenija nego što prvi pogled obećava.

Maria Luisa pripadala je sustavu, a ne samotnoj priči. Nasuprot Muzilu stajale su druge točke obrane ulaza u zaljev, dok su utvrde i bitnice oko Pule stvarale povezanu kartu nadzora. Pogled s jednoga položaja nastavljao se prema sljedećemu.

Druga karta Pule

Arena, Forum i gradske ulice stvaraju kartu Pule koju poznaje gotovo svaki posjetitelj. Fortifikacije otkrivaju drugu kartu. Na njoj grad nije okrenut trgovima nego pravcima mogućega napada. Brežuljci postaju položaji, uvale zakloni, a obala niz sektora koje treba braniti.

Muzil čuva ostatke različitih vojnih razdoblja: utvrde, bitnice, skladišne i zapovjedne prostore, ceste te podzemne dijelove čiju je stvarnu povezanost teško razumjeti bez stručnoga vodstva. Svaka nova vojska preuzimala je zatečeni sustav, prilagođavala ga vlastitoj tehnologiji i ostavljala novi sloj.

Takav kontinuitet često stvara privid da je vojna namjena prirodno stanje prostora. Nije. Poluotok je postao zatvoren odlukama država i obrambenih sustava, a njegova duga nedostupnost stanovnicima rezultat je povijesti, ne geografije.

Vojna prisutnost istodobno je gradila i čuvala. Donijela je zidove, nasipe i beton, ali je ograničen pristup na pojedinim dijelovima usporio apartmanizaciju i intenzivnu turističku gradnju. Muzil je zato danas neobičan spoj snažno izmijenjenoga vojnog krajolika i velikih površina zelenila koje su ostale izvan uobičajene urbane potrošnje.

Grad iza rampe

Za vojsku je rampa praktična granica. Za grad ona s vremenom postaje psihološka. Stanovnici znaju da se iza nje nalaze uvale, pogledi i građevine, ali prostor prestaje biti dio njihova svakodnevnoga mentalnog zemljovida.

Kada su organizirani obilasci povremeno otvorili Muzil građanima, velik broj ljudi prvi je put vidio poluotok koji su desetljećima gledali iz drugih dijelova Pule. Grad Pula zabilježio je 2013. više od petsto posjetitelja u tri organizirane rute, uz utvrde Maria Luisa i Muzil kao važne postaje. Fotografiranje nije bilo samo bilježenje spomenika. Bio je to dokaz povratka vlastitomu nepoznatom prostoru.

Takvi posjeti nisu jednaki trajnom otvaranju. Oni otkrivaju koliko je snažna želja grada da upozna taj dio obale, ali i koliko su složena pitanja sigurnosti, vlasništva, zaštite, infrastrukture i buduće namjene.

Otvoriti ne znači potrošiti

Rasprava o budućnosti Muzila traje godinama. U planovima su se pojavljivali javni sadržaji, šetnice, kupališta, sport, kultura, turizam, ugostiteljstvo i različiti gospodarski modeli. Iza svakoga prijedloga nalazi se isto veliko pitanje: koliko gradnje prostor može podnijeti prije nego što izgubi ono zbog čega je vrijedan?

Jedna krajnost bila bi ponovno zatvaranje i nastavak propadanja građevina. Druga bi bila otvaranje koje bi obalu pretvorilo u niz privatiziranih zona, velikih kompleksa i sadržaja nedostupnih većini stanovnika. Između njih postoji zahtjevniji put: javni pristup, zaštita fortifikacija, pažljiva obnova, očuvanje krajobraza i sadržaji koji mogu živjeti tijekom cijele godine.

Vojna baština ne mora ostati mrtva da bi bila zaštićena. Utvrde mogu primiti muzejske, obrazovne ili kulturne programe, ali nova namjena mora poštovati njihovo mjerilo i materijal. Jednako tako, priroda Muzila nije prazna površina koja čeka projekt. Ona je već dio vrijednosti poluotoka.

Pogled prema Stoji

Na južnoj strani Muzila vojni krajolik postupno prelazi prema Stoji, Valkanama i Lungomareu. Ondje se odnos Pule prema moru mijenja. Umjesto velikoga zatvorenog poluotoka dolaze gradska kupališta, šetnice, sportski tereni, stijene i uvale uz koje su generacije učile plivati.

To ne znači da vojna prošlost nestaje. Utvrde i bitnice prate nas i dalje, skrivene među borovima ili pretvorene u novu namjenu. Ali svakodnevni grad ponovno preuzima glavnu riječ. More više nije samo pravac napada ni prostor nadzora. Postaje mjesto odmora, susreta i običnoga popodneva.

U sljedećem nastavku pratit ćemo upravo taj prijelaz: od Stoje preko Valkana do Lungomarea, ondje gdje Pula prestaje gledati more iza ograde i počinje uz njega živjeti.