Postoje televizijske rečenice koje traju nekoliko sekundi, a ostanu zapamćene desetljećima. Jednu od njih izgovarao je novinar, urednik i voditelj Hrvatske radiotelevizije Branimir Dopuđa, završavajući središnji Dnevnik tijekom Domovinskog rata posebnim pozdravom hrvatskim braniteljima.

Hrvatska radiotelevizija prisjetila se čovjeka čiji je glas u teškim ratnim godinama ulazio u gotovo svaki hrvatski dom. Nakon vijesti s bojišta, političkih pregovora, međunarodnih reakcija i izvještaja iz razorenih gradova, Dopuđa bi se obratio gledateljima mirnim i prepoznatljivim tonom.

„Cijenjeni gledatelji, želim vam ugodnu večer, a hrvatskim braniteljima, ma gdje bili, poseban pozdrav.”

Danas ta rečenica može zvučati jednostavno. U godinama rata nosila je posebnu težinu. Izgovarana je u trenutku kada su se tisuće ljudi nalazile na bojištima, u rovovima, na stražama i položajima udaljenima od vlastitih obitelji.

Za roditelje, supruge, djecu i prijatelje branitelja pozdrav na kraju Dnevnika bio je podsjetnik da ljudi na prvim crtama nisu zaboravljeni. Za same branitelje bio je znak da ih domovina vidi i da njihov položaj nije samo jedan od priloga u informativnoj emisiji.

Vrijeme u kojem je Dnevnik bio prozor u rat

Početkom devedesetih nije bilo društvenih mreža, internetskih portala, mobilnih prijenosa ni neprekidnog toka informacija kakav postoji danas.

Za velik dio građana središnji televizijski Dnevnik bio je glavni izvor informacija o stanju na bojištima, životu u napadnutim gradovima, diplomatskim pokušajima i odlukama hrvatskog državnog vodstva.

Obitelji su u određeno vrijeme sjedale pred televizore čekajući informacije iz Vukovara, Dubrovnika, Šibenika, Zadra, Osijeka, Gospića i drugih mjesta izloženih napadima.

Svaka vijest mogla je donijeti olakšanje, ali i novu zabrinutost. U takvom ozračju voditelj nije bio samo osoba koja čita pripremljeni tekst. Njegov glas, držanje i način obraćanja stvarali su osjećaj ozbiljnosti i povjerenja.

Pozdrav koji nije bio dio hladnog protokola

Dopuđina odjava nije djelovala kao usputna rečenica dodana na kraj emisije. U njoj nije bilo velikih političkih poruka ni ratne retorike. Upravo je zbog toga ostavila snažan dojam.

Bila je osobna, odmjerena i izgovorena bez pretjerivanja. Nije razlikovala postrojbe, područja ni činove. Pozdrav je bio upućen hrvatskim braniteljima „ma gdje bili” – ljudima na prvoj crti, pričuvnim položajima, brodovima, u policijskim postajama i drugim mjestima na kojima se branila zemlja.

Te četiri riječi – „ma gdje bili, poseban pozdrav” – s vremenom su postale mnogo više od televizijske odjave.

Predstavljale su vezu između televizijskog studija i rovova, između obitelji koje čekaju i ljudi koji se možda danima nisu mogli javiti kući.

U ratnim godinama jednostavan pozdrav mogao je ljudima na položajima značiti da ih domovina nije zaboravila.

Od Televizije Zagreb do središnjeg Dnevnika

Branimir Dopuđa profesionalnu je karijeru na Televiziji Zagreb započeo 1974. godine.

Radio je u Informativnom programu, uređivao razmjenu vijesti, TV Dnevnik 2 i emisiju „Jučer, danas, sutra”, a od 1988. do 1996. bio je urednik središnjega Dnevnika.

To znači da se na jednoj od najodgovornijih pozicija u televizijskom novinarstvu nalazio upravo tijekom razdoblja raspada Jugoslavije, stvaranja neovisne Hrvatske i Domovinskog rata.

U tim godinama redakcije su radile pod golemim pritiskom. Vijesti su pristizale iz minute u minutu, komunikacijske veze često su bile prekinute, a novinari su morali razlikovati potvrđene informacije od glasina i ratne propagande.

Urednici su istodobno morali donositi odluke o tome koje će se informacije objaviti, kako zaštititi izvore i ljude na terenu te kako javnosti prenijeti ozbiljnost situacije bez izazivanja dodatne panike.

Veza s Hrvatima izvan domovine

Dopuđa je poslije bio i prvi urednik satelitskog programa HRT-a „Slika Hrvatske”, namijenjenog Hrvatima izvan domovine.

Ta je uloga bila prirodan nastavak njegova novinarskog rada. Hrvatsko iseljeništvo tijekom Domovinskog rata imalo je veliku ulogu u povezivanju Hrvatske sa svijetom, prikupljanju humanitarne pomoći i prenošenju informacija o događajima u zemlji.

Za ljude koji su živjeli u Austriji, Njemačkoj, Švicarskoj, Australiji, Kanadi, Sjedinjenim Američkim Državama i drugim državama, program na hrvatskom jeziku bio je važna veza s domovinom.

Satelitski program donosio im je vijesti, kulturu, sport i priče iz Hrvatske u vremenu prije nego što su internetske stranice i društvene mreže omogućile trenutačan pristup informacijama.

Nagrada za novinarski rad

Branimir Dopuđa bio je dobitnik HRT-ove nagrade za životno djelo „Ivan Šibl”.

Nagrada se dodjeljuje za izniman doprinos radijskom i televizijskom stvaralaštvu, a u njegovu slučaju predstavljala je priznanje dugogodišnjem uredničkom i novinarskom radu u jednome od najzahtjevnijih razdoblja hrvatske televizijske povijesti.

Ipak, šira publika ne pamti ga prvenstveno po funkcijama i uredničkim položajima. Pamti ga po glasu, držanju pred kamerom i rečenici kojom je pokazivao da se televizija može obratiti ljudima jednostavno, ljudski i bez patetike.

Rečenica koja je obilježila ratne godine

Tijekom rata javni prostor bio je ispunjen velikim riječima, političkim govorima, priopćenjima i izvještajima o vojnim operacijama.

Dopuđin pozdrav ostao je zapamćen upravo zato što nije pokušavao biti velik. Bio je kratak i izravan, ali je govorio ljudima koji su znali da se možda već sljedećeg jutra vraćaju na položaj.

Nije obećavao brzu pobjedu niti govorio da je rat jednostavan. Samo im je dao do znanja da ih netko na kraju najgledanije informativne emisije javno pozdravlja.

Ta rečenica s vremenom je postala dio kolektivnog pamćenja Domovinskog rata, zajedno s televizijskim snimkama skloništa, ratnih reportera, oslobađanja gradova i povratka prognanika.

HRT-ovo prisjećanje na vlastitu povijest

Prisjećajući se Branimira Dopuđe, HRT ne govori samo o jednom voditelju i uredniku. Govori i o vremenu u kojem je televizija imala drukčiju ulogu u životima građana.

Njezini programi nisu se gledali samo radi informiranja. U ratnim okolnostima bili su dio svakodnevne sigurnosti, veza s ostatkom zemlje i potvrda da institucije i dalje funkcioniraju.

Dopuđina odjava pokazala je da novinarstvo ne čine samo informacije. Čine ga ton, odgovornost i svijest o tome kome se novinar obraća.

Neke televizijske rečenice završe zajedno s emisijom. Druge ostanu u pamćenju cijele generacije.

Odlazak čovjeka kojega su gledatelji pamtili po glasu

Branimir Dopuđa preminuo je 2023. godine u 76. godini života.

U osvrtima nakon njegove smrti kolege i javnost ponovno su isticali upravo legendarnu odjavu Dnevnika. Ona je postala sažetak njegova odnosa prema gledateljima i ljudima koji su u najtežem razdoblju branili Hrvatsku.

Desetljećima poslije završetka rata njegov pozdrav više nije samo dio televizijske arhive. Postao je dokument vremena u kojem su riječi imale posebnu vrijednost, a glas iz televizijskog studija mogao je doći do vojnika, policajca ili branitelja daleko od vlastitog doma.

Zoran / TV Wien