U posljednjim danima prije početka operacije Oluja Hrvatska se nije suočavala samo s okupacijom velikog dijela vlastitog teritorija. Nad zemljom se nadvijala mogućnost trajno zamrznutog sukoba, povezivanja srpskih paradržavnih tvorevina u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini te pada bihaćke enklave, kojoj je nakon Srebrenice prijetila nova humanitarna katastrofa.

U središtu tih političkih i diplomatskih procesa nalazila se Vesna Škare-Ožbolt. Kao savjetnica predsjednika Franje Tuđmana, pomoćnica i zamjenica predstojnika Ureda predsjednika te jedna od hrvatskih pregovaračica, sudjelovala je u razgovorima s predstavnicima pobunjenih Srba, međunarodnim posrednicima i predstavnicima Ujedinjenih naroda.

Njezino svjedočanstvo otvara pogled u dane u kojima su se pregovori i vojne pripreme odvijali gotovo istodobno. Hrvatska vojska bila je spremna, ali, prema njezinim riječima, Tuđman je prije svake velike vojne odluke tražio još jedan pokušaj političkog rješenja.

„Pregovarali bismo gotovo do iznemoglosti i tek kada bi postalo jasno da su iscrpljene sve druge mogućnosti krenulo bi se u akciju.”

UNPROFOR je zaustavio sukob, ali nije riješio okupaciju

Prema svjedočanstvu Škare-Ožbolt, Tuđman je već krajem 1993. godine bio izrazito nezadovoljan djelovanjem UNPROFOR-a. Međunarodne snage sudjelovale su u uspostavljanju crta razdvajanja, ali nisu ostvarile glavne ciljeve zbog kojih su bile raspoređene u Hrvatskoj.

Okupirana područja nisu bila demilitarizirana, hrvatski prognanici nisu se mogli vratiti svojim kućama, a hrvatski ustavno-pravni poredak nije bio ponovno uspostavljen na cijelom međunarodno priznatom teritoriju države.

Hrvatsko vodstvo sve je ozbiljnije strahovalo da bi privremene crte razdvajanja mogle postati trajne granice. Škare-Ožbolt taj je strah opisala kao opasnost od „ciparskog sindroma” – dugotrajnog zamrznutog sukoba i trajne podjele države.

Plan Z4 nudio je pobunjenim Srbima gotovo državu unutar države

Američki, ruski, francuski i britanski veleposlanici pripremili su prijedlog poznat kao plan Z4. Njime se pobunjenim Srbima nudila iznimno široka autonomija unutar Hrvatske.

Prema opisu Škare-Ožbolt, taj bi model uključivao poseban parlament, sudove, policiju, valutu i druge elemente političke samostalnosti. Hrvatska je takvo rješenje smatrala duboko nepovoljnim i protivnim vlastitom ustavnom poretku.

Ipak, hrvatsko vodstvo nije odmah javno odbacilo dokument. Bilo je svjesno da bi otvoreno odbijanje međunarodnog prijedloga moglo dovesti do dodatnih pritisaka na Hrvatsku.

Predstavnici pobunjenih Srba, međutim, nisu ga prihvatili ni kao osnovu za pregovore. Škare-Ožbolt smatra da plan nije odgovarao ni tadašnjem predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću, jer bi slične zahtjeve za autonomijom mogli postaviti i Albanci na Kosovu.

Plan Z4 pobunjenicima je nudio autonomiju kakva se rijetko gdje mogla vidjeti, ali njihovo vodstvo nije ga prihvatilo.

Od UNPROFOR-a do UNCRO-a: promijenilo se ime, ali ne i stanje

Nakon sve snažnijih pritisaka hrvatskog vodstva međunarodne snage preimenovane su iz UNPROFOR-a u UNCRO. Prema Škare-Ožbolt, ta je promjena bila uglavnom simbolična.

Hrvatska je u svibnju 1995. operacijom Bljesak oslobodila okupirani dio zapadne Slavonije, ali se sigurnosna situacija u ostatku regije nastavila pogoršavati.

Dva događaja posebno su zabrinjavala Zagreb: najava povezivanja Republike Srpske Krajine i Republike Srpske te sve veća opasnost od pada bihaćke enklave.

Nakon pada Srebrenice postojala je ozbiljna bojazan da bi Bihać mogao doživjeti sličnu katastrofu. Njegovim padom srpske bi snage dobile neprekinut teritorij pod svojom kontrolom, a vojni i politički položaj Hrvatske postao bi znatno teži.

Splitska deklaracija otvorila je put deblokadi Bihaća

Važnu prekretnicu predstavljala je Splitska deklaracija, kojom je omogućeno zajedničko djelovanje Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i Armije Bosne i Hercegovine.

Operacije koje su uslijedile dovele su do oslobađanja Glamoča i Bosanskog Grahova. Time su stvorene strateške pretpostavke za deblokadu Bihaća, ali i za početak operacije Oluja.

Hrvatska je vojno bila spremna. Unatoč tome, prema riječima Škare-Ožbolt, Tuđman je zahtijevao da se pobunjenim Srbima još jednom ponudi povratak u hrvatski ustavno-pravni poredak.

Posljednji pokušaj u Ženevi

Neposredno prije početka Oluje u Ženevu je poslano hrvatsko izaslanstvo u kojem su bili Vesna Škare-Ožbolt, Ivić Pašalić, general Petar Stipetić i Smiljan Reljić.

Jedan od međunarodnih posrednika bio je norveški diplomat Thorvald Stoltenberg. Pregovori su u početku vođeni takozvanom shuttle-diplomacijom: međunarodni posrednici razgovarali su odvojeno s hrvatskim i srpskim izaslanstvom te između njih prenosili poruke.

Hrvatska delegacija naposljetku je zatražila izravan sastanak. Kako se prisjetila Škare-Ožbolt, poručili su posrednicima da su u Ženevu došli pregovarati s predstavnicima pobunjenih Srba, a ne samo razmjenjivati poruke preko međunarodnih diplomata.

Kada su se obje strane konačno našle za istim stolom, hrvatsko izaslanstvo postavilo je ključno pitanje: prihvaćaju li mirno rješenje i povratak u hrvatski ustavno-pravni poredak?

„Kada su jasno odgovorili da nisu spremni na mirno rješenje, razgovori su bili završeni.”

Hrvatsko izaslanstvo izvijestilo je Tuđmana da su pregovori propali. Predsjednik je sazvao sjednicu Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost, a operacija Oluja započela je sljedećeg dana.

Je li Hrvatska doista bila spremna prihvatiti plan Z4?

Škare-Ožbolt otvoreno govori da je plan Z4 za Hrvatsku bio neprihvatljiv. Smiljko Sokol analizirao je dokument i zaključio da bi takvo uređenje bilo protivno hrvatskom ustavno-pravnom poretku.

Hrvatska je stoga prema međunarodnim posrednicima nastupala taktički, izbjegavajući da bude predstavljena kao strana koja unaprijed odbacuje pregovore.

Odbijanje plana i mirnog povratka od strane vodstva pobunjenih Srba Hrvatskoj je olakšalo diplomatski položaj. Pokazalo je da posljednji politički pokušaj nije propao zbog hrvatskog odbijanja razgovora.

Odlazak srpskog stanovništva i planovi evakuacije

Govoreći o odlasku srpskih civila iz okupiranih područja, Škare-Ožbolt tvrdi da je vodstvo takozvane Republike Srpske Krajine unaprijed pripremilo planove evakuacije.

Navodi da je do dijela dokumentacije došla poslije, dok je obnašala dužnost ministrice pravosuđa, te da su pojedini civili bili prisiljavani na odlazak.

Prema njezinu svjedočanstvu, Hrvatska je do posljednjeg trenutka nudila rješenja slična modelu koji je nakon rata primijenjen u istočnoj Slavoniji.

Tuđman je u više navrata proglašavao oprost pripadnicima neprijateljskih snaga koji nisu počinili ratne zločine. Škare-Ožbolt tvrdi da vodstvo pobunjenih Srba takvu mogućnost nije prihvatilo.

Mirna reintegracija pokazala je drugi hrvatski put

Nakon Oluje ostalo je neriješeno pitanje istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema. Hrvatska je i za to područje imala vojnu mogućnost, ali bi takva operacija bila znatno složenija i krvavija.

Ravničarski teren, snažno utvrđeni položaji i dalekometno oružje novosadskog korpusa stvarali su opasnost od velikih ljudskih gubitaka i razaranja gradova.

Tuđman je, prema Škare-Ožbolt, mogući sukob uspoređivao sa Srijemskim frontom iz Drugog svjetskog rata, posebno zbog potencijalnih žrtava.

Umjesto nove vojne operacije, Hrvatska je prihvatila pregovore i prijelaznu međunarodnu upravu. Proces mirne reintegracije trajao je dvije godine i završio povratkom hrvatskog Podunavlja u ustavno-pravni poredak bez novog velikog rata.

Oluja i mirna reintegracija bile su dva različita puta prema istom cilju – završetku okupacije i obnovi hrvatske državne vlasti.

Zločini nakon operacije i pitanje odgovornosti

Škare-Ožbolt ne negira da su nakon oslobađanja počinjeni pojedinačni zločini nad civilima i napuštenom imovinom.

Prema njezinu tumačenju, problemi su nastali tijekom prijelaza s vojne na civilnu upravu, kada je trebalo osigurati iznimno veliko oslobođeno područje, nadzirati povratak prognanika i uspostaviti funkcioniranje institucija.

Ona odbacuje tvrdnju da je sama operacija bila osmišljena kao zločinački pothvat te naglašava razliku između legitimnosti vojne operacije i pojedinačne kaznene odgovornosti za zločine počinjene nakon njezina završetka.

Bez prihvaćanja činjenica nema ozbiljnog pomirenja

Više od tri desetljeća nakon Oluje Hrvatska i Srbija i dalje potpuno različito tumače uzroke rata, samu operaciju i odlazak srpskog stanovništva.

Škare-Ožbolt smatra da ozbiljno pomirenje nije moguće bez prihvaćanja povijesnih činjenica, individualiziranja odgovornosti za ratne zločine i rješavanja pitanja nestalih osoba.

Prema njezinoj ocjeni, vlasti u Srbiji i dalje izbjegavaju suočavanje s ulogom Beograda, okupacijom hrvatskog teritorija i odlukama vodstva pobunjenih Srba.

Zoran / TV Wien