Postoji jedan trenutak koji poznaje gotovo svatko tko je barem jednom automobilom krenuo prema hrvatskoj obali. Put traje satima, klima radi koliko može, na radiju se već treći put ponavljaju iste vijesti o gužvama, a netko je barem jednom rekao da smo trebali krenuti ranije. Onda se cesta negdje otvori, između stijena se pojavi plava boja i iz automobila gotovo uvijek netko prvi izgovori: “Evo mora.” Kao da ga nikada prije nismo vidjeli. U tom trenutku čak i oni koji su nekoliko minuta ranije nervozno gledali navigaciju počnu gledati kroz prozor.

To je vjerojatno najbolji odgovor na pitanje zašto se ljudi Hrvatskoj vraćaju. Nije riječ samo o kilometru plaže, hotelskoj sobi ili apartmanu koji smo rezervirali. Čovjek dolazi po onaj osjećaj da je nekoliko dana negdje drugdje, da jutro počinje sporije, da se kava ne pije zato što se mora krenuti na posao i da navečer nije osobito važno koliko je sati. Dolazi zbog mora koje je ujutro gotovo nepomično, zbog borova koji daju hlad kada sunce postane prejako, zbog malih luka u kojima još uvijek možete sjediti i gledati kako se ribarski brod vraća kući.

A onda, naravno, dođe račun. Hrvatsko ljeto ima i taj trenutak. Sjedili ste uz more, bilo je lijepo, možda ste naručili ribu, salatu, vino i nešto za djecu, a onda konobar spusti mali komad papira na stol. Pogledate iznos, zastanete sekundu i pogledate ga još jednom, čisto da provjerite nije li se negdje potkrala još jedna večera. Supružnici se u takvim trenucima često razumiju bez riječi. Jedan pogled sasvim je dovoljan.

Da, Hrvatska je postala skupa. Ponegdje je cijena opravdana kvalitetom, lokacijom i uslugom, a ponegdje se čovjek s pravom zapita je li uz večeru možda kupio i nekoliko kvadrata restorana. Nema razloga skrivati takve primjere niti svaku kritiku cijena proglašavati napadom na hrvatski turizam. Ako dvije ležaljke gotovo koštaju kao noćenje, ako parking počne izgledati kao ozbiljna stavka godišnjeg odmora ili ako obična pizza dobije cijenu kao da je uz nju stigao i osobni pozdrav chefa, treba priznati da je netko možda malo izgubio osjećaj za mjeru.

Međutim, postoji i druga strana priče. Gdje danas na popularnom europskom odredištu usred ljeta možemo očekivati cijene kakve pamtimo od prije deset ili petnaest godina? Turist koji iz Hrvatske ode u Italiju, Francusku, Španjolsku ili na neki od poznatih mediteranskih otoka neće ondje pronaći vremenski stroj koji će ga vratiti u doba jeftinih hotela i večera. Europa je poskupjela, putovanja su poskupjela i obiteljski godišnji odmor postao je ozbiljna stavka kućnog budžeta gotovo bez obzira na to prema kojoj obali krenuli.

More se ne može staviti na račun

Tu Hrvatska još uvijek ima vrlo jake karte. Ne treba nam tvrdnja da smo najljepši na svijetu, niti se moramo svako ljeto natjecati s pola Mediterana u tome čija je plaža plavija na Instagramu. Dovoljno je jednoga jutra otići malo dalje od najprometnije gradske plaže, pronaći komad stijene pod borovima i pogledati u more. Na mnogim mjestima pogled kroz kristalno čisti Jadran seže sve do kamenog dna, dok se uz obalu provlače male ribe, a barka na površini izgleda kao da lebdi.

A onda možemo napraviti i jedan jednostavan test. Krenimo polako uz obalu. Savudrija, Umag, Novigrad, Poreč i Rovinj imaju jedno lice Hrvatske. Pula, Premantura i Kamenjak već izgledaju drukčije. Opatija otvara Kvarner, a Krk, Cres, Lošinj i Rab svaki imaju svoj ritam. Ispod Velebita krajolik se opet mijenja, pa dolaze Pag i Zadar, Dugi otok, Ugljan i Pašman. Nastavimo prema Šibeniku, Primoštenu, Kornatima, Trogiru, Splitu i Omišu, a preko mora čekaju Brač, Hvar, Vis i Šolta. Na jugu se priča nastavlja Makarskom rivijerom, Pelješcem, Korčulom, Mljetom i Dubrovnikom.

Nisu sva ta mjesta savršena i dobro je da nisu. Negdje će nas iznervirati gužva, negdje će nam nedostajati parking, negdje će biti previše betona, a negdje ćemo se zakleti da više nikada nećemo sjesti u isti restoran. Ali pokušajte na cijeloj toj ruti pronaći dio za koji možete mirno reći da tamo nema ništa lijepo. Teže je nego što zvuči.

U tome je možda i najveća snaga hrvatske obale. Nema samo nekoliko mjesta koja moramo pokazivati turistima jer se iza njih više nema što vidjeti. Ponekad će najljepši dan godišnjeg odmora nastati upravo tamo gdje ga nismo planirali: u maloj uvali koju smo pronašli slučajno, u mjestu kroz koje smo namjeravali samo proći ili za stolom konobe u koju smo sjeli zato što smo bili gladni, a ne zato što ju je preporučio neki turistički vodič.

A Hrvatska nije samo more

U cijeloj raspravi o hrvatskom turizmu često se ponašamo kao da država završava nekoliko kilometara od obale. Dovoljno je okrenuti automobil prema unutrašnjosti i Hrvatska se potpuno promijeni. Plitvice i njihova jezera, šume Gorskog kotara, Lika, zagorski brežuljci, međimurske vinske ceste, slavonska ravnica, Baranja i Dunav nemaju mnogo veze s plažom, ali itekako imaju veze s putovanjem.

Upravo je ta blizina različitih krajolika nešto što često uzimamo zdravo za gotovo jer nam je poznato. Gost koji je prvi put ovdje ne doživljava to tako. Njemu je neobično da u relativno maloj zemlji u nekoliko dana može spojiti more, planine, stare gradove, nacionalne parkove, vino, kontinentalnu kuhinju i otoke, a da pritom ne mora pola odmora provesti na aerodromima.

Gost pamti puno više od cijene apartmana

Posebna priča hrvatskog turizma ljudi su koji se vraćaju. Ima obitelji iz Austrije, Njemačke, Slovenije, Češke, Mađarske i drugih zemalja koje desetljećima dolaze u isto mjesto, a ponekad čak i u istu kuću. Nekada su roditelji dovodili djecu, a danas ta djeca dolaze sa svojom djecom. Nakon toliko godina više ne pitaju gdje je trgovina, koja je plaža najbolja ili gdje se može dobro jesti. Znaju točno gdje idu, poznaju domaćina i često se prvi susret nakon godinu dana više doima kao posjet starim poznanicima nego kao prijava turista u smještaj.

Upravo u tim malim odnosima Hrvatska ima nešto što se teško može staviti u turističku statistiku. Gost će možda zaboraviti je li apartman koštao deset eura više ili manje, ali neće tako lako zaboraviti domaćicu koja mu je pred vratima ostavila rajčice iz vrta, bocu vina uz ono jednostavno “probajte naše”, čovjeka koji mu je objasnio gdje se ujutro kupuje dobra riba ili konobara koji se nakon godinu dana sjetio što obično naručuje.

Turizam nisu samo kreveti i računi. To je jutarnja kava uz more, hlad ispod bora, mala uvala pronađena bez plana, večernja šetnja rivom, miris soli na koži i ona fotografija zalaska sunca koju ćemo napraviti i ove godine iako na telefonu već imamo pedeset gotovo jednakih.

Zato je pogrešno svesti cijelu sezonu na fotografiju jednog preskupog računa koja nekoliko dana kruži društvenim mrežama. Takve račune treba pokazati kada su doista pretjerani, ali oni nisu cijela Hrvatska, baš kao što ni jedan jeftin ručak nije dokaz da je sve povoljno. Stvarnost je negdje između. Postoje mjesta koja daju izvrsnu vrijednost za novac, postoje vrhunski objekti koji imaju pravo biti skupi, a postoje i oni koji su očito povjerovali da pogled na more automatski pretvara prosječnu uslugu u luksuz.

Tu tržište obično bude najbolji sudac. Gost 2026. godine nije čovjek koji dođe na granicu pa tek onda počne razmišljati gdje će spavati. U džepu ima telefon na kojem za nekoliko minuta može usporediti stotine smještaja, restorana i destinacija. Vidi fotografije drugih gostiju, čita njihove komentare, provjerava cijene i vrlo brzo shvati dobiva li za svoj novac dovoljno. Ako ne dobiva, neće ga spasiti ni najljepša reklama turističke zajednice.

Najopasnija cijena nije visoka cijena, nego razočaranje

Vrhunska večera može biti skupa i čovjek će se sutradan s osmijehom sjećati što je jeo. Hotel na posebnoj lokaciji može biti skup i gost će ga ponovno rezervirati. Izlet brodom, dobro vino ili kvalitetan smještaj imaju svoju vrijednost i nema razloga očekivati da sve uz Jadran mora biti jeftino.

Problem počinje kada cijena raste, a iskustvo ide u suprotnom smjeru. Pogled na Jadran jest lijep, ali nije začin koji običnu pizzu automatski pretvara u gastronomski doživljaj. Ležaljka nije nekretnina, parking nije apartman, a kuglica sladoleda još uvijek nije investicijsko zlato. Kada se pretjera, treba reći da se pretjeralo.

Takva računica dugoročno ne prolazi. Ovoga ljeta već se vidi koliko brzo gosti reagiraju kada procijene da je cijena previsoka. Rezervacije se donose kasnije, uspoređuje se više nego prije, a dio iznajmljivača i hotela reagira last-minute ponudama i korekcijama cijena. To nije dokaz propasti turizma, nego dokaz da tržište još uvijek funkcionira. Ako soba ostaje prazna, cijena na ekranu može biti koliko god vlasnik želi, ali njezina stvarna vrijednost toga dana ipak je nešto drugo.

Možda je to čak dobra lekcija za hrvatski turizam. Godine velikog rasta stvorile su dojam da će gosti doći bez obzira na sve. Neće, i ne trebaju. Imaju izbor, a konkurencija tjera dobre da ostanu dobri, prosječne da postanu bolji, a one koji su s cijenama malo izgubili osjećaj za stvarnost da ponovno uzmu kalkulator u ruke.

A onda dođe posljednje jutro

Najbolji dio cijele priče o hrvatskom ljetu događa se kada odmor završi. Koferi su ponovno u automobilu, ručnici su nekako ugurani među torbe iako još nisu potpuno suhi, a u gepeku su se misteriozno pojavile boce vina, maslinovo ulje, sir i nekoliko stvari koje nitko nije planirao kupiti. Domaćinu kažemo da se vidimo, djeca posljednji put gledaju prema moru i krećemo kući.

Posljednje večeri prije toga rijetko razgovaramo o tome koliko smo ukupno potrošili. Sjedimo malo duže nego inače, govorimo kako je odmor prebrzo prošao i obećavamo da ćemo sljedeće godine doći barem dan ranije. Djeca već pitaju mogu li se još jednom okupati prije puta, a odrasli računaju koliko rano treba krenuti kako bismo izbjegli gužvu koju, naravno, gotovo sigurno nećemo izbjeći.

I onda stvarno upadnemo u kolonu. Netko u automobilu izjavi da je ovo posljednji put da putujemo usred sezone. Malo kasnije prisjetimo se računa iz restorana i zaključimo da je Hrvatska postala preskupa. Dogodine idemo negdje drugdje. Možda Grčka, možda Španjolska, možda ćemo konačno otkriti nešto potpuno novo.

Onda dođe jesen. Nakon nje zima. U Beču se već poslijepodne smrači, vani pada kiša, a fotografije s godišnjeg odmora povremeno iskoče na telefonu. Na jednoj je more, na drugoj ona večera, na trećoj zalazak sunca koji smo fotografirali iako već imamo stotinu gotovo jednakih.

I negdje u veljači, sasvim slučajno, otvorimo stranicu za rezervacije. Ne zato što ćemo rezervirati. Samo da pogledamo. Upišemo ono isto mjesto za koje smo u kolovozu tvrdili da nas više neće vidjeti i provjerimo je li naš termin još slobodan.

Jer račun iz restorana s vremenom nekako izblijedi. Ostane ono jutro kada smo prvi izašli na balkon i ugledali more. Ostane miris borova, večernja šetnja rivom i onaj osjećaj kada nakon godinu dana ponovno prvi put ugledamo Jadran.

I možda je upravo tu odgovor na cijelu raspravu o hrvatskim cijenama. Treba govoriti kada su previsoke, treba prozvati lošu uslugu i nitko ne treba opravdavati pohlepu samo zato što se događa uz more. Ali jednako tako ne bismo trebali zaboraviti što imamo i zašto toliko ljudi još uvijek želi doći.

Hrvatska neće uvijek biti najjeftiniji godišnji odmor. Vjerojatno više nikada neće biti ona jeftina mediteranska destinacija kakvu neki pamte od prije dvadeset godina. Ali može ostati zemlja iz koje će gost otići s osjećajem da je dobio nešto što želi ponovno doživjeti.

Zato, kada sljedeći put netko kaže da je Hrvatska skupa, ne treba se svađati. Možemo priznati da jest, nasmijati se ponekom računu koji nas je skoro oborio sa stolice i onda postaviti samo jedno pitanje: dobro, a sada nam pokažite gdje nije lijepa?

Možda nije bilo jeftino. Ali bilo je vraški lijepo.