Jedna rijeka ponovno je postala politička granica mnogo veća od svoje stvarne širine.

Ibar već desetljećima ima posebno mjesto u kosovskom pitanju. Prolazi kroz Kosovo, dijeli sjeverni i južni dio Kosovske Mitrovice i u političkom smislu predstavlja jednu od najosjetljivijih geografskih točaka između srpske i albanske zajednice.

Zato je izjava predsjednika Srbije Aleksandra Vučića o mogućnosti promjene njegova toka vrlo brzo prestala biti samo neobična politička opaska.

Reagirali su Priština, Tirana i Europska unija, a iz Bruxellesa je Beogradu stiglo upozorenje da izjave srbijanskih dužnosnika moraju pridonositi normalizaciji odnosa, a ne stvarati nove napetosti.

Što je Vučić zapravo rekao?

Vučić je govorio o vodnim resursima i mogućnosti da Srbija, ako bi to smatrala potrebnim, tehnički intervenira na toku Ibra.

Upravo je mogućnost preusmjeravanja rijeke izazvala snažne reakcije jer Ibar nije samo srbijanska rijeka. Njegov tok nastavlja se prema Kosovu, gdje je od velikog gospodarskog, energetskog i političkog značaja.

Vučićeva izjava zato je u Prištini protumačena kao prijetnja. Reakcije su stigle i iz Albanije, dok je Bruxelles pokušao spustiti temperaturu i vratiti cijelu priču u okvir dijaloga Beograda i Prištine.

Bruxelles: Takve izjave treba izbjegavati

Reakcija Europske unije bila je jasna. Bruxelles očekuje od Srbije i Kosova da se ponašaju odgovorno i izbjegavaju poteze i retoriku koji mogu ugroziti proces normalizacije.

To je posebno važno zato što je Srbija kandidat za članstvo u Europskoj uniji, a normalizacija odnosa s Kosovom već godinama predstavlja jedan od ključnih političkih uvjeta njezina europskog puta.

EU nije Vučićevu izjavu tretirao kao konkretan najavljeni inženjerski projekt, nego prije svega kao političku poruku koja u već napetom okruženju može proizvesti nove sukobe.

Vučić uzvratio Bruxellesu

Predsjednik Srbije nije povukao svoju izjavu. Umjesto toga odgovorio je Europskoj uniji i ponovno otvorio pitanje provedbe Bruxelleskog sporazuma.

Vučić tvrdi da nema potrebe da se europski dužnosnici „foliraju“ da postoji stvarni dijalog ako Priština, prema njegovu tumačenju, godinama nije ispunila preuzete obveze.

U središtu srbijanske kritike ponovno je Zajednica srpskih općina, čije je osnivanje dogovoreno još u procesu koji je započeo Bruxelleskim sporazumom 2013. godine.

Beograd tvrdi da bez njezina osnivanja nema vjerodostojnog nastavka dijaloga. Priština, s druge strane, godinama upozorava da model Zajednice ne smije stvoriti novu razinu vlasti koja bi mogla blokirati funkcioniranje Kosova.

Problem koji traje od 2013.

Bruxelleski sporazum trebao je otvoriti potpuno novo poglavlje odnosa Srbije i Kosova. Potpisan je 19. travnja 2013. uz posredovanje Europske unije i tada je predstavljen kao povijesni korak prema normalizaciji.

Trinaest godina poslije dvije strane još uvijek raspravljaju o dijelovima dogovora koji nikada nisu u potpunosti provedeni.

U međuvremenu su potpisivani novi dokumenti, održavani sastanci u Bruxellesu i Ohridu, mijenjali su se pregovarači i europski posrednici, ali osnovni problem nije nestao.

Srbija Kosovo ne priznaje kao neovisnu državu. Kosovo inzistira na svojoj državnosti. Europska unija pokušava pronaći model u kojem dvije strane mogu normalizirati odnose i bez konačnog političkog dogovora o svim pitanjima.

A Srbija želi u Europsku uniju

Upravo tu Vučićeva retorika postaje posebno zanimljiva.

Srbija službeno ostaje kandidat za članstvo u EU-u. Vučić istodobno ponavlja da je europski put strateški cilj zemlje, ali posljednjih godina odnosi Beograda i Bruxellesa postaju sve složeniji.

Europski dužnosnici Srbiji zamjeraju stanje vladavine prava, probleme s medijskim slobodama, sporo usklađivanje sa zajedničkom vanjskom politikom EU-a i odnos prema Rusiji. Beograd zauzvrat sve otvorenije optužuje Bruxelles za dvostruke standarde prema Srbiji i Kosovu.

Samo nekoliko dana nakon Zelenskog – potpuno druga poruka

Nova polemika posebno je zanimljiva jer dolazi samo nekoliko dana nakon posjeta ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog Beogradu.

Vučić je tada vrlo jasno potvrdio potporu teritorijalnom integritetu Ukrajine, uključujući područja koja je Rusija zauzela od 2014. godine. Istodobno je zahvalio Ukrajini što ne priznaje neovisnost Kosova.

Srbija tako nastavlja svoju vrlo složenu diplomatsku ravnotežu: želi zadržati tradicionalne veze s Moskvom, poboljšavati odnose s Kijevom, ne priznati Kosovo i istodobno nastaviti pregovore o članstvu u Europskoj uniji.

To je politika koja Vučiću godinama omogućuje manevarski prostor. Ali što se odnosi u Europi više zaoštravaju, taj prostor postaje sve uži.

Može li Srbija stvarno promijeniti tok Ibra?

To je pitanje koje se izgubilo iza političkih reakcija.

Velike intervencije u riječnom sustavu nisu nešto što država jednostavno napravi političkom odlukom preko noći. Takav bi projekt zahtijevao ozbiljne hidrološke, tehničke, ekološke i međunarodnopravne procjene, a posljedice za područja nizvodno morale bi biti dio svake ozbiljne analize.

Zbog toga se Vučićeva izjava zasad prije može čitati kao politički pritisak nego kao najava projekta koji će sutra početi bagerima.

Ali upravo je u tome problem političke retorike na Balkanu. Rečenica koja je možda namijenjena domaćoj publici u roku od nekoliko sati postaje međunarodna tema.

Na Balkanu ponekad je dovoljna jedna rečenica

Ibar sutra gotovo sigurno neće poteći nekim novim koritom. Ali politička šteta može nastati mnogo brže nego što se može preusmjeriti jedna rijeka.

Beograd smatra da Bruxelles godinama tolerira neispunjavanje obveza Prištine. Kosovo smatra da Srbija i dalje koristi prijetnje i politički pritisak. Europska unija pokušava zadržati obje strane za pregovaračkim stolom.

A između svih tih pozicija nalazi se rijeka koja je postojala mnogo prije današnjih granica i političara.