Nagrade se obično spremaju u vitrinu, dodaju u biografiju i s vremenom postanu još jedna stavka uz naslov knjige ili godinu objavljivanja. Boris Jovanović Kastel svoju je novu nagradu smjestio na sasvim drugo mjesto. Na brod. Kada je objavio da mu je Maison Naaman pour la Culture iz Libanona dodijelio književno priznanje za cjelokupno stvaralaštvo, nije govorio o diplomi niti o još jednoj potvrdi književnog uspjeha. Nazvao ju je „još jednom zastavicom na brigantinu Mediteran“. U jednoj slici stalo je gotovo sve ono oko čega je desetljećima gradio svoju poetiku: more kao put, brod kao sudbina, obale kao mjesta susreta i književnost kao plovidba koja nikada zapravo ne završava.

Kastelov Mediteran nije turistička razglednica na kojoj se sunce spušta iza mirnog horizonta. U njegovim pjesmama i esejima more ima vlastito pamćenje. Ono pamti brodove koji su odlazili i one koji se nisu vratili, gradove koji su mijenjali zastave, luke kroz koje su stoljećima prolazili trgovci, vojnici, izbjeglice, pjesnici i ljudi koji su jednostavno tražili drugu obalu. Zato se u njegovu književnom svijetu ljepota Mediterana nikada ne odvaja potpuno od njegove težine. Iza mirisa soli uvijek postoji trag povijesti, a iza plavetnila osjećaj da se negdje preko mora nalazi netko drugi koji gleda prema istoj toj pučini.

Upravo zbog toga nagrada iz Libanona nosi gotovo savršenu simboliku. Ne dolazi iz nekog udaljenog književnog centra koji s Kastelovim temama nema nikakvu vezu, nego s istočne obale Mediterana, iz prostora koji je stoljećima bio jedno od velikih raskrižja pomorstva, trgovine, jezika i civilizacija. Libanon je zemlja čija je povijest povezana s Feničanima, jednim od naroda koji su more pretvorili u prostor povezivanja mnogo prije nego što su nastale moderne granice. U trenutku kada ta zemlja ponovno živi pod sjenom sukoba i političke nestabilnosti, književna poruka o „zajedničkoj plovidbi beskrajem Našeg mora“ dobiva još dublji smisao.

„Eto, to je Mediteran, prstohvat soli van baruštine globalizovanog svijeta lišenog duha, identiteta i sudbine.“

Boris Jovanović Kastel

U toj rečenici možda se najjasnije vidi zašto Mediteran kod Kastela nije mjesto na karti nego unutrašnji prostor kojem se neprestano vraća. More je za njega i nasljeđe i otpor zaboravu, prostor u kojem čovjek još može sačuvati vlastito ime, jezik i osjećaj pripadanja. Upravo zato priznanje koje sada dolazi iz Libanona, s druge obale tog istog mora, djeluje kao prirodan nastavak njegove dugogodišnje književne plovidbe.

Nagrada s druge obale istoga mora

Maison Naaman pour la Culture dodjeljuje Naji Naaman Literary Prize autorima iz različitih država, kultura i jezika, a dobitnici priznanja postaju i počasni članovi te kulturne ustanove. U certifikatu od 30. srpnja 2026. navodi se Kastelovo priznanje povezano s njegovim književnim stvaralaštvom i rukopisom „Go Without Doubt / La Galère des Phéniciens“, dok mu je istodobno dodijeljen i status počasnog člana Maison Naaman pour la Culture.

Prijedlog za nagradu došao je od Dragana Vugdelića, prevodioca Kastelove poezije, i upravo se u toj činjenici krije jedan od ljepših dijelova cijele priče. Književnost rijetko prelazi granice sama. Pjesnik može godinama graditi svoj svijet, ali tek kada netko taj svijet prenese u drugi jezik, otvaraju mu se vrata prema čitateljima koji ga možda nikada ne bi upoznali. Prevodilac pritom ne prenosi samo značenje riječi. Mora sačuvati ono mnogo osjetljivije – ritam, atmosferu, ton i unutarnju temperaturu teksta. U Kastelovu slučaju taj je posao posebno zahtjevan jer njegov Mediteran nije samo opis prostora, nego cijeli sustav simbola koji se ne može jednostavno preseliti iz jednog jezika u drugi kao roba iz jednog broda u drugi.

Ipak, upravo se to dogodilo. Stih nastao na jednoj obali pronašao je čitatelja na drugoj. Ljudi koji možda nikada nisu sjedili s Kastelom, nisu gledali more s mjesta s kojeg ga on gleda niti poznavali gradove i pejzaže iz kojih nastaje njegova poezija, prepoznali su u tom književnom svijetu nešto dovoljno svoje da mu dodijele priznanje. U tome je možda najveća vrijednost ovakve nagrade. Ona ne govori samo da je autor pročitan, nego da je razumljen izvan vlastitog jezika.

Mediteran koji traje kroz cijeli opus

Dovoljno je pogledati naslove Kastelovih knjiga da se vidi koliko je taj prostor duboko ušao u njegovo stvaralaštvo. „Anatomija sredozemnog dana“, „Mediteranska agenda i proricanje prošlosti“, „Mediteranski heksateuh“, „Ego mora“, „Mediteranski indigo“ i „Ručak na hridini“ nisu naslovi autora koji more povremeno koristi kao dekor. To je opus u kojem Mediteran postaje gotovo književna domovina. Kastel mu pristupa kao prostoru koji nadživljava političke granice i u kojem se povijest ne može uredno rasporediti po državama, jer su se kulture stoljećima prelijevale jedna u drugu.

U njegovu svijetu more istodobno povezuje i razdvaja. Ono omogućuje putovanje, ali istodobno stvara udaljenost. Može donijeti trgovca, ljubavnika ili pjesnika, ali može dovesti i rat. Na njegovim obalama stoljećima su se susretale religije, jezici, carstva i narodi koji su se ponekad razumjeli, ponekad ratovali, ali nikada nisu mogli potpuno ignorirati jedni druge. Upravo u toj napetosti nastaje Kastelov Mediteran – kao zajednički prostor različitih identiteta koji nisu isti, ali dijele isto more.

Kada nagrada dolazi iz zemlje koja ponovno živi uz rat

Libanon ovoj književnoj priči daje dodatnu težinu i zbog sadašnjeg trenutka. Zemlja na istočnoj obali Mediterana ponovno prolazi kroz teško razdoblje sukoba, nestabilnosti i posljedica rata koji se prelijeva preko granica cijele regije. U takvom okruženju književnost ne može zaustaviti raketu niti vratiti čovjeka u njegov dom, ali može sačuvati nešto što ratovi uvijek pokušavaju razoriti – osjećaj da druga obala nije samo neprijateljska karta nego mjesto na kojem žive ljudi koji pišu, čitaju, prevode i prepoznaju se u tuđim riječima.

Upravo zato Kastelova zahvalnost libanonskim književnicima ne zvuči kao protokolarna rečenica nakon dodjele priznanja. Kada govori o „zajedničkoj plovidbi beskrajem Našeg mora“, on zapravo vraća Mediteranu ono značenje koje politika vrlo često izgubi. More nije ničije potpuno, ali pripada svima koji žive uz njega. Crnogorac, Hrvat, Talijan, Grk, Libanonac ili bilo koji drugi čovjek s njegove obale može ga nazvati svojim, a da pritom ne oduzme pravo nekome drugome da učini isto.

U tome se skriva i važan dio Kastelova književnog stava. Njegov Mediteran nema samo jednu zastavu. Upravo zato i govori o brigantinu na kojem se pojavljuje još jedna zastavica. Brod može nositi oznake različitih luka, ali plovidba ostaje zajednička. Takva slika možda najtočnije opisuje njegov odnos prema identitetu: pripadnost ne mora biti zatvorena granicom da bi bila snažna. Čovjek može biti duboko ukorijenjen u vlastiti prostor, a istodobno osjećati pripadnost većoj kulturnoj geografiji koja počinje tamo gdje završava kopno.

More kao književna domovina

Kada Kastel govori o Mediteranu, ne govori samo o mjestu na kojem se nalazi. Govori o načinu gledanja svijeta. Njegov pjesnički subjekt često stoji na granici između kopna i mora, između sigurnosti poznate obale i neizvjesnosti horizonta. U toj točki nastaje cijela filozofija plovidbe. Brod odlazi jer mora otići, ali obala ostaje iza njega. More ga vodi prema nepoznatom, ali ga istodobno stalno podsjeća odakle je krenuo.

Možda se upravo zato Kastelova poezija može čitati i daleko od Crne Gore. Čitatelj ne mora poznavati svaki njegov zaljev, grad ili hridinu da bi razumio osjećaj odlaska, povratka, pripadanja ili čežnje. More je dovoljno univerzalna slika da čovjek u njemu prepozna vlastitu priču, čak i ako je njegov život proveo daleko od obale.

Nagrada kao pristajanje, a ne kraj putovanja

Književne nagrade često se promatraju kao svojevrsni završetak: potvrda da je autor stigao do mjesta na kojem mu je rad prepoznat. Kod Kastela je možda točnije gledati ih kao na pristajanja. Brod ulazi u luku, podigne novu zastavicu, posada se nakratko osvrne na put koji je prošla i onda ponovno izlazi na more. Upravo tako zvuči i njegova reakcija na libanonsko priznanje. Nema osjećaja konačnosti. Nema rečenice kojom se zatvara opus. Postoji samo još jedan znak na jarbolu i nastavak plovidbe.

A možda je upravo Libanon prava luka za takvu zastavicu. S jedne strane Crna Gora, s druge istočni Mediteran; između njih more kojim su stoljećima putovali ljudi, ideje, vojske, trgovci i knjige. Danas jedan pjesnik s jedne obale zahvaljuje književnicima s druge jer su u njegovim riječima prepoznali vlastiti dio tog zajedničkog prostora. U vremenu u kojem se granice ponovno zatvaraju, a ratovi podsjećaju koliko ih je lako pretvoriti u zidove, takva književna veza možda djeluje mala. Ali upravo su takve male veze često ono što ostane kada politika potroši svoje velike riječi.

I možda je upravo tu cijela priča. Ne u samom certifikatu, ne u novom naslovu počasnog člana i ne u još jednoj nagradi koja će jednog dana stajati uz prethodne. Nego u činjenici da je pjesnik s jedne obale Mediterana uspio poslati svoj glas toliko daleko da ga je druga obala čula i odgovorila. Književnost ponekad ne može promijeniti svijet, ali može napraviti nešto što je možda jednako važno – podsjetiti nas da između dvije obale ne postoji samo udaljenost.