Kolovoz je u hrvatskoj politici tradicionalno spor mjesec.

Saborske klupe su prazne, političari su na godišnjim odmorima, a ozbiljne rasprave ostavljaju se za rujan.

Zemlja, međutim, nema kalendar.

Problem ne pogleda datum i odluči da će pričekati završetak ljetne stanke.

U Gospiću otpad ostaje tamo gdje je bio i prije odlaska zastupnika na godišnji odmor.

Ljudi i dalje žele znati što se nalazi u zemlji.

Istrage traju.

Institucije pokušavaju objasniti tko je što znao.

A javnost polako slaže sliku u kojoj se pojavljuju deseci tisuća tona otpada, inspekcijski nadzori, dozvole, Europol, USKOK i europske institucije.

Upravo zato danas gotovo apsurdno izgleda druga slika.

Sabornica je prazna.

Oporba ima problem s vremenom

Oporbene stranke žele politički otvoriti pitanje odgovornosti Vlade, ali saborska procedura ima vlastiti ritam.

Most je već krenuo prema prijedlogu za glasovanje o nepovjerenju Vladi, dok ostatak oporbe pokušava uskladiti zajednički odgovor.

U petak se dio oporbenih čelnika treba sastati u Gospiću, na marginama sjednice saborskog Odbora za zaštitu okoliša i prirode.

Međutim, čak i ako se prikupi dovoljan broj potpisa za raspravu o povjerenju Vladi, redovno jesensko zasjedanje počinje tek 13. rujna.

A glasovanje, zbog proceduralnih rokova, moglo bi doći još kasnije.

U politici je mjesec dana dugo razdoblje.

Tema koja danas puni naslovnice do listopada može biti zamijenjena s pet novih afera.

Otpad će, međutim, i dalje biti u Gospiću.

I tu se pojavljuje Milanović

Predsjednik Republike ima ustavnu mogućnost zatražiti sazivanje izvanredne sjednice Hrvatskog sabora.

Prema informacijama koje je objavio Novi list, a prenosi tportal, u Uredu predsjednika sada se doista razmatra takva mogućnost.

Ali postoji važna razlika.

Eventualna sjednica ne bi nužno bila sazvana kako bi se glasovalo o nepovjerenju Vladi.

Mogla bi imati samo jednu temu.

Gospić.

Ilegalni otpad.

Institucije koje su imale informacije.

Sanaciju koja tek treba početi.

I pitanje kako je cijeli sustav dopustio da problem dosegne razmjere zbog kojih Hrvatska danas traži rješenje i izvan svojih granica.

To bi možda bilo korisnije od još jednog pokušaja rušenja Vlade

Glasovanje o nepovjerenju Vladi ima jasnu političku funkciju.

Vlast pokazuje ima li većinu.

Oporba pokazuje koliko zastupnika može okupiti protiv nje.

Rezultat je u ovom trenutku prilično predvidljiv ako parlamentarna većina ostane na okupu.

Ali jedna saborska sjednica posvećena isključivo Gospiću mogla bi otvoriti sasvim druga pitanja.

Jer odgovor nije samo smjena nekog ministra

Najjednostavnije političko rješenje svake afere jest pronaći jedno ime.

Ministar.

Državni tajnik.

Županijski službenik.

Netko podnese ostavku i politika dobije fotografiju kojom pokazuje da je odgovornost utvrđena.

Ali Gospić je veći problem od jednog imena.

Ako su različite institucije godinama imale različite dijelove iste informacije, onda promjena jedne osobe neće nužno popraviti mehanizam koji je dopustio da se ti dijelovi nikada ne spoje.

Upravo bi Sabor trebao biti mjesto na kojem se takva pitanja postavljaju.

Milanović je već jednom napravio nešto slično

Predsjednik je 2023. već koristio mogućnost sazivanja izvanredne sjednice Sabora, tada zbog dugotrajnog štrajka zaposlenih u pravosuđu.

Zato današnja mogućnost nije ustavni eksperiment.

Mehanizam postoji upravo za situacije u kojima predsjednik procijeni da pitanje ne bi trebalo čekati povratak parlamenta u redovni ritam.

Hoće li ga iskoristiti i sada, zasad nije odlučeno.

Odluka bi, prema informacijama iz njegova Ureda, mogla biti donesena u sljedećih nekoliko dana.

Ako sazove Sabor, onda sjednica mora imati smisla

Najgore bi bilo vratiti zastupnike s godišnjeg odmora da bi nekoliko sati jedni drugima govorili ono što već mjesecima govore pred televizijskim kamerama.

Vlada da je sve pod kontrolom.

Oporba da država ne funkcionira.

Pa se svi vrate na more.

Ako se Sabor zbog Gospića doista sazove, onda bi pred zastupnike trebali doći dokumenti.

Kronologija.

Tko je kada znao.

Koja je institucija što napravila.

Zašto određena rješenja nisu provedena.

Kako je bilo moguće da kazna postoji, a problem ostane.

I možda najvažnije – tko je u državi zadužen pogledati cijelu sliku kada svaka institucija vidi samo svoj mali komadić.

Tu se ponovno vraćamo na pitanje nadzora

Hrvatska ima dovoljno institucija.

Ono što Gospić otvara kao pitanje jest treba li joj bolji mehanizam za provjeru rade li te institucije u praksi ono što na papiru tvrde da rade.

Mali neovisni mobilni nadzorni tim koji može bez velike najave otići na lokaciju nakon više ponovljenih upozorenja možda ne zvuči spektakularno.

Ali mogao bi biti učinkovitiji od još jednog pravilnika.

Kada se na jednom mjestu pojavi nekoliko inspekcijskih nalaza, ponovljene prijave građana, neprovedena rješenja i sporne dozvole, netko bi morao dobiti alarm.

Ne samo dokument.

Alarm.

Za Gospić nije važno tko će politički osvojiti ovu rundu

Milanović može sazvati Sabor.

Može odlučiti i da ga neće sazvati.

Oporba može podnijeti zahtjev za nepovjerenje Vladi.

Vlada može dokazati da i dalje ima parlamentarnu većinu.

Sve je to politika.

U Gospiću će sljedećeg jutra ipak osvanuti ista zemlja i isti problem koji treba riješiti.

Zato bi smisao izvanredne sjednice mogao biti upravo u tome da se slučaj barem jednom izvuče iz dnevnog političkog prepucavanja i pred javnošću složi od početka do kraja.

Kamion po kamion.

Nadzor po nadzor.

Dozvola po dozvola.

Institucija po institucija.

I onda neka svatko objasni svoj dio.