Zamislimo jedno dijete u Beču.

Rođeno je u Austriji.

Ima austrijsku putovnicu.

Njemački mu je jezik škole, televizije, prijatelja i grada u kojem odrasta.

Ali kada navečer sjedne za stol s bakom, razgovara na turskom.

Ili hrvatskom.

Ili bosanskom, srpskom, arapskom, ukrajinskom.

Koji je od tih jezika njegov?

Austrijski obrazovni sustav već godinama odgovara: mogu biti oba.

Zato u školama postoji dobrovoljni Erstsprachenunterricht – nastava jezika koji dijete uz njemački koristi kao prvi, obiteljski ili svakodnevni jezik.

Državljanstvo pritom nije kriterij. Austrijska putovnica ne znači da dijete kod kuće automatski prestaje govoriti jezik svojih roditelja. :contentReference[oaicite:5]{index=5}

FPÖ upravo tu vidi problem

Zastupnik FPÖ-a Harald Schuh postavio je ministru obrazovanja Christophu Wiederkehru 29 parlamentarnih pitanja o nastavi prvih jezika.

Njegov argument polazi od problema koji je u Austriji stvaran i o kojem se već dugo raspravlja: velik broj djece ulazi u školu s nedovoljnim znanjem njemačkog.

Schuh zato pita ima li smisla javnim novcem financirati nastavu turskog jezika dok istodobno škole ulažu velike napore u dodatnu nastavu njemačkog.

Posebno ga smeta činjenica da među polaznicima nastave turskog ima djece s austrijskim državljanstvom.

Za FPÖ je to dokaz neuspjele integracije.

Ali tu se dvije stvari lako pomiješaju.

Austrijsko državljanstvo i znanje njemačkog nisu isto što i činjenica da dijete govori još jedan jezik.

Dijete može govoriti odličan njemački i istodobno učiti pravilno pisati jezik kojim razgovara s roditeljima.

Ali Ministarstvo ima drugi problem

Na neka vrlo jednostavna pitanja ne zna dati precizan odgovor.

Ministarstvo obrazovanja priznaje da trenutno nema potpunu centralnu bazu podataka o cijelom programu i da se na objedinjavanju podataka tek radi. Ne može centralno navesti ni koliko učenika ukupno koristi nastavu prvog jezika. :contentReference[oaicite:6]{index=6}

I tu politička rasprava dobiva sasvim legitimno pitanje.

Ako država program plaća desecima milijuna eura, trebala bi znati koliko djece ga koristi i kakve rezultate daje.

Novac nije malen

Program je u školskoj godini 2023./24. koštao oko 23,27 milijuna eura, godinu poslije oko 26,24 milijuna, a prošle školske godine oko 26,08 milijuna eura.

Sam Beč u tri godine čini gotovo 50 milijuna eura troška. :contentReference[oaicite:7]{index=7}

To su iznosi zbog kojih porezni obveznik ima pravo pitati što za taj novac dobiva.

Ali odgovor ne bi trebao stati na pitanju ima li dijete austrijsku ili stranu putovnicu.

Mnogo korisnije bilo bi znati pomaže li kvalitetno znanje prvog jezika učenju, kakvi su rezultati djece u njemačkom, koliko program koriste i postoje li škole u kojima koncept radi bolje nego u drugima.

Austrija zapravo vodi dvije rasprave odjednom

Prva je vrlo jednostavna.

Djeca koja žive u Austriji moraju dovoljno dobro naučiti njemački da mogu pratiti nastavu, završiti školu, studirati ili pronaći posao.

Bez toga integracija teško može uspjeti.

Druga je složenija.

Mora li dobro znanje njemačkog značiti da dijete treba izgubiti jezik vlastite obitelji?

Tu odgovor više nije tako jednostavan.

A bez podataka cijela rasprava lako postane politika

FPÖ će govoriti o paralelnim društvima.

Druga strana govorit će o višejezičnosti kao bogatstvu.

Obje će strane pronaći primjer koji potvrđuje njihovu priču.

Ali Ministarstvo bi trebalo imati nešto bolje od političkih primjera.

Brojeve.

Koliko djece pohađa program? Koliko sati? Koji jezici? Kakav je učinak? Koliko košta po učeniku?

Tek tada Austrija može ozbiljno odlučiti treba li nešto proširiti, promijeniti ili ukinuti.

Do tada će jedno dijete iz Beča ujutro nastaviti govoriti njemački sa svojim učiteljem, a navečer turski sa svojom bakom.

I neće zbog toga biti ništa manje Austrijanac.