Prostor koji se ne može svesti na jednu fotografiju

Gornji Kamenjak nalazi se između Premanture i Volma, a od 1996. zaštićen je u kategoriji značajnog krajobraza. Zaštita ne obuhvaća jedan spomenik prirode, nego cijeli mozaik: pašnjake s kaduljom, garig, gušću makiju hrasta crnike, šumarke alepskog bora, kamenite uzvisine i otvorene vidike prema moru.

Službena istraživanja bilježe 487 biljnih vrsta na relativno malom prostoru. Broj sam po sebi zvuči impresivno, ali pravi se smisao vidi tek na terenu. Nekoliko koraka dovoljno je da suhi travnjak prijeđe u bodljikavu šikaru, a zatim u borovu sjenu. Svako stanište ima drukčiju količinu svjetla, vlage, tla i zaklona.

Godine 2012. na Gornjem Kamenjaku prvi je put za hrvatsku floru zabilježena malocvjetna ljuljolika, Catapodium pauciflorum. Sitna jednogodišnja trava nije vrsta pred kojom će se okupiti izletnici, ali upravo takvi nalazi pokazuju koliko je područje vrijedno. Biološka raznolikost rijetko izgleda monumentalno.

Proljeće je vrijeme u kojem se ta raznolikost najlakše opaža, ali i najlakše oštećuje. Cvjetovi privlače pogled, a korak izvan puta čini se bezazlenim. Međutim, tanka zemlja iznad vapnenca brzo se zbija i erodira. Ono što se pregazi u nekoliko sekundi možda će trebati više sezona da se vrati.

Pašnjak nije praznina između šuma

Otvorene površine Gornjeg Kamenjaka nastajale su i održavale se kroz dug odnos čovjeka, stoke i suhe mediteranske vegetacije. Ispaša je sprječavala potpuno zarastanje, vraćala hranjive tvari u tlo i stvarala prostor vrstama kojima gusta makija ili borova šuma ne odgovaraju.

Kada tradicionalno stočarstvo oslabi, krajolik se mijenja. Grmlje i alepski bor šire se na travnjake, količina otvorenoga staništa pada, a s njim nestaju biljke, kukci i druge životinje vezane uz sunčane površine. Proces izgleda prirodno, ali može smanjiti upravo onu raznolikost zbog koje je područje zaštićeno.

Zato upravljanje prirodom ovdje nije jednostavna zabrana ljudskoga utjecaja. Ponekad uključuje košnju, uklanjanje dijela drvenaste vegetacije i poticanje kontrolirane ispaše. Tradicionalni rad, kada je prilagođen ciljevima zaštite, može biti saveznik prirode.

Suhozidi dodatno svjedoče o tom odnosu. Oni su označavali čestice, zadržavali kamen uklonjen s tla i usmjeravali stoku, a danas pružaju zaklon kukcima, gmazovima i sitnim životinjama. Zid bez veziva postaje i ljudski dokument i mikrostanište.

Gomila: kada vojno sklonište postane dom

U prirodnom krajoliku nalaze se ostatci austro-ugarskoga obrambenog sustava. Bitnica na Gomili pripadala je mreži položaja koji su štitili ratnu luku Pula i nadzirali prilaze s mora. Beton i kamen bili su postavljeni prema vojnoj logici: vidjeti prije protivnika, ostati zaklonjen i povezati se s drugim točkama obrane.

Danas je dio tih prostora dobio neočekivanu ulogu. U jednome od vojnih ostataka nalazi se važna porodiljna kolonija šišmiša s više zabilježenih vrsta. Mjesto građeno za rat postalo je sklonište u kojem životinje donose mlade na svijet.

Ta promjena traži poštovanje. Napušteni objekt nije prazna pustolovna kulisa. Ulazak, svjetlo, buka i zadržavanje ljudi mogu uznemiriti koloniju u najosjetljivijem razdoblju. Fotografija mračnoga hodnika ne vrijedi više od mira životinja koje su prostor prihvatile kao dom.

Reflektori koji su trebali glumiti Pulu

Službena interpretacija Gornjeg Kamenjaka čuva neobičnu epizodu iz Prvoga svjetskog rata. Na uzvisinama su bili postavljeni veliki reflektori čija je svjetlost trebala zavarati talijanske pilote i odvući ih od stvarne ratne luke Pula. Noćni krajolik postao je dio vojne obmane.

Za stanovnike Premanture takav je plan značio da se opasnost pokušava pomaknuti iz grada prema njihovoj blizini. Povijest obrambenih sustava zato nije samo priča o tehnici i strategiji. Uvijek govori i o tome tko je trebao biti zaštićen, a tko je živio uz lažni cilj.

Danas s tih položaja gledamo more bez ratne namjene. Ipak, ostatci podsjećaju da se isti vidik kroz vrijeme mijenjao: pastir ga je čitao prema vremenu, vojnik prema neprijatelju, a današnji posjetitelj prema ljepoti krajolika.

Hodanje kao pravi način čitanja krajolika

Gornji Kamenjak najbolje se upoznaje pješice ili biciklom po postojećim i označenim pravcima. Sporije kretanje omogućava da se zamijeti kako se miris kadulje mijenja u sjeni bora, gdje suhozid presijeca pašnjak i na kojem se mjestu more ponovno pojavljuje između krošnji.

Silazak s putova može oštetiti biljke koje se u suhom tlu teško oporavljaju. Branje cvijeća, paljenje vatre i ulazak u vojna skloništa posebno su loše odluke. Zaštićeni krajolik nije prostor u kojemu je sve zabranjeno, ali nije ni prostor bez granica.

Najbolji posjet Gornjem Kamenjaku zato nema popis osvojenih točaka. Ima vrijeme za slušanje, promatranje i povratak istim putem. U krajoliku bez velikih atrakcija upravo je pažnja glavni sadržaj putovanja.

Povratak kroz Premanturu prema otvorenom jugu

Nakon Gornjeg Kamenjaka vraćamo se prema Premanturi i nastavljamo na Donji Kamenjak. Obala će postati dramatičnija, more otvorenije, a posjetitelja mnogo više. No tiši krajolik koji ostavljamo iza sebe dao nam je najvažniju mjeru: Kamenjak nije jedna stijena ni jedna uvala. On počinje u travi koju jedva vidimo.