Kolovoz je u hrvatskoj politici tradicionalno vrijeme u kojem se ritam barem nakratko uspori. Sabor ne zasjeda, dio političara je na godišnjem odmoru, a velike stranačke bitke obično čekaju povratak u Zagreb.

Ove godine Lika nije čekala rujan.

Priča koja je počela kao regionalna politička kriza pretvorila se u problem koji se više ne može zadržati unutar granica Ličko-senjske županije. Kada se u istoj priči spoje deseci tisuća eura, lokalni HDZ, međusobne optužbe i pitanje političke odgovornosti, posljedice vrlo brzo stižu do nacionalne razine.

A na vrhu te političke piramide nalazi se Andrej Plenković.

Problem više nije samo ono što se dogodilo u Lici

Za premijera bi politički najjednostavnija verzija ove priče bila da se sve može svesti na lokalni sukob ljudi koji se međusobno optužuju.

Ali upravo tu nastaje problem.

Kada politička organizacija godinama upravlja državom, a istodobno ima snažnu mrežu vlasti na lokalnoj i regionalnoj razini, teško je svaki ozbiljniji lokalni slučaj jednostavno proglasiti izoliranim incidentom.

HDZ je pod Plenkovićevim vodstvom izgradio politički model u kojem se stabilnost predstavlja kao jedna od najvećih vrijednosti vlasti. Premijer posljednjih mjeseci ponovno naglašava da Hrvatska ima stabilnu parlamentarnu većinu i odbacuje priče o prijevremenim izborima.

Upravo zato ovakve krize postaju neugodne. Ne moraju same po sebi srušiti Vladu, ali otvaraju pitanje kvalitete sustava koji se predstavlja stabilnim.

Deseci tisuća eura mijenjaju političku težinu priče

U središtu ličke afere nisu samo međustranačka prepucavanja ili borba za funkcije. U javnost su izašli navodi povezani s desecima tisuća eura, što je cijelu priču podiglo na znatno ozbiljniju razinu.

Onoga trenutka kada se u političkom slučaju pojavi novac, javnost više ne zanima samo tko je s kim u sukobu.

Počinju pitanja: tko je znao, kada je znao, tko je trebao reagirati i jesu li institucije djelovale kada su trebale.

To su pitanja na koja politička komunikacija teško može odgovoriti rečenicom da je riječ o lokalnom problemu.

Najneugodnije pitanje nije tko će politički preživjeti

U hrvatskoj politici nakon svake afere vrlo brzo počinje računanje.

Hoće li netko dati ostavku? Hoće li biti izbačen iz stranke? Hoće li HDZ izgubiti lokalnu vlast? Hoće li oporba profitirati?

Sve su to legitimna politička pitanja, ali nisu najvažnija.

Mnogo je važnije pitanje je li sustav mogao reagirati prije nego što je cijeli slučaj završio u medijima i postao politička kriza.

Ako su postojale nepravilnosti, tko ih je trebao uočiti?

Ako su postojala upozorenja, kome su upućena?

Ako je netko znao za problem, zašto reakcija nije stigla ranije?

Upravo takva pitanja najteža su za svaku dugotrajnu vlast jer odgovornost više nije moguće jednostavno vezati uz jednog lokalnog dužnosnika.

Plenković već deset godina vodi HDZ

Andrej Plenković u srpnju je obilježio deset godina na čelu HDZ-a.

U tom razdoblju stranku je pretvorio u dominantnu političku snagu koja je osvojila tri uzastopna parlamentarna mandata. HDZ istodobno upravlja velikim dijelom županija, gradova i općina.

To je politička snaga, ali nosi i drugu stranu medalje.

Nakon deset godina više je teško reći da problemi unutar stranačkog sustava pripadaju nekoj prethodnoj generaciji vodstva.

Plenković je imao dovoljno vremena postaviti ljude, kriterije i političku kulturu koju želi.

Zato svaka nova lokalna afera prije ili kasnije dovodi do istog pitanja: koliko predsjednik stranke može preuzimati zasluge za stabilnost i pobjede, a istodobno se distancirati od problema koji nastaju unutar iste organizacije?

HDZ ima argument koji ne treba ignorirati

S druge strane, bilo bi pogrešno iz jedne regionalne krize zaključiti da je Vlada pred raspadom.

Za to trenutačno nema osnove.

Plenković je još krajem svibnja kategorički odbacio mogućnost prijevremenih parlamentarnih izbora i najavio da će se oni održati u redovitom roku 2028. godine. Vladajuća većina i dalje funkcionira, a HDZ na nacionalnoj razini nema problem usporediv s gubitkom parlamentarne kontrole. :contentReference[oaicite:0]{index=0}

HDZ također svoju političku poziciju gradi na gospodarskim rezultatima, zaposlenosti, rastu plaća, europskim projektima i međunarodnom položaju Hrvatske. To je argumentacija kojom će stranka pokušavati odvojiti pojedinačne afere od ukupnog učinka Vlade. :contentReference[oaicite:1]{index=1}

Ali upravo zato politička šteta lokalnih afera ne mora biti neposredna da bi bila ozbiljna.

Problem nastaje kada se slučajevi počnu slagati jedan na drugi

Jedna afera rijetko ruši vlast.

Jedna lokalna kriza još rjeđe.

Problem nastaje kada se u javnosti počne stvarati osjećaj obrasca.

Tada birač više ne pamti točan iznos, ime ili datum svakog pojedinačnog slučaja. Pamti dojam.

A upravo je dojam ono što dugotrajne vlasti najteže kontroliraju.

Plenković može smijeniti dužnosnika. Stranka može pokrenuti postupak. Lokalna organizacija može biti rekonstruirana. Institucije mogu pokrenuti istragu.

Ali mnogo je teže vratiti povjerenje ako se među građanima učvrsti uvjerenje da se problemi rješavaju tek kada postanu javni.

Lika je za HDZ politički važnija nego što pokazuje broj stanovnika

Ličko-senjska županija nije najveća hrvatska županija, ali u političkoj simbolici HDZ-a ima znatno veću težinu.

Riječ je o prostoru u kojem je stranka tradicionalno snažna i gdje se njezina izborna dominacija desetljećima smatrala gotovo prirodnim stanjem stvari.

Zato otvoreni sukobi i afere u takvoj sredini bole više nego problemi na području na kojem HDZ ionako nema dominantnu poziciju.

Gubitak kontrole nad tradicionalnim uporištem uvijek šalje politički signal izvan granica same županije.

Oporba će pokušati slučaj pretvoriti u priču o cijelom sustavu

Za hrvatsku oporbu politički je cilj jasan.

Ne dopustiti da lička priča ostane samo lička.

Svaki slučaj pokušat će povezati s nacionalnim HDZ-om i odgovornošću premijera. To je očekivana politička strategija, jednako kao što će HDZ pokušavati naglašavati individualnu odgovornost i funkcioniranje institucija.

Između te dvije političke interpretacije ostaju činjenice koje tek treba do kraja utvrditi.

I tu bi priča trebala ostati.

Ne na pitanju koja će stranka dobiti nekoliko postotnih bodova više ili manje, nego na tome jesu li institucije radile svoj posao.

Stabilnost nije isto što i odsutnost problema

Plenković je političku stabilnost tijekom svojih mandata pretvorio u jednu od glavnih poruka svoje vlasti.

Hrvatska doista posljednjih godina nema česte prijevremene izbore, promjene vlada ili dugotrajne parlamentarne blokade kakve postoje u nekim drugim europskim državama.

Ali politička stabilnost sama po sebi nije odgovor na pitanje odgovornosti.

Država može imati stabilnu Vladu i istodobno imati ozbiljan problem na lokalnoj razini.

Stranka može uvjerljivo pobjeđivati na izborima i istodobno imati ljude čiji rad treba istražiti.

Upravo sposobnost institucija da takve slučajeve razriješe bez obzira na stranačku iskaznicu pokazuje koliko je sustav stvarno snažan.

Pravi odgovor neće dati političke konferencije

U sljedećim danima iz Like će gotovo sigurno stizati nove izjave, međusobne optužbe i pokušaji političkog pozicioniranja.

Jedni će govoriti o udaru na HDZ. Drugi o dokazima da je sustav truo. Treći će pokušavati objasniti da je cijela priča prenapuhana.

Ali nijedna od tih izjava neće biti konačan odgovor.

Njega mogu dati samo činjenice i institucije.

Ako nije bilo nezakonitosti, to treba jasno utvrditi.

Ako ih je bilo, treba utvrditi tko je odgovoran, bez obzira na funkciju ili stranačku iskaznicu.

Za Plenkovića je upravo to najvažniji dio ove priče.

Ne može kontrolirati svaku odluku svakog lokalnog političara.

Ali nakon deset godina vođenja najveće hrvatske stranke teško može izbjeći odgovornost za standarde prema kojima ta stranka reagira kada se problem pojavi.