U Lici ljudi ne žive od političkih priopćenja. Žive uz svoje kuće, polja, izvore, rijeke i zemlju koju su naslijedili od svojih roditelja i koju će ostaviti svojoj djeci. Kada se u toj zemlji pronađu desetci tisuća tona otpada, pitanje više nije tko će dobiti politički bod u Zagrebu. Pitanje postaje puno jednostavnije i puno teže: je li sigurno živjeti tamo gdje žive?

Upravo s tim pitanjem građani su došli na sjednicu saborskog Odbora za zaštitu okoliša u Gospiću. Nisu došli slušati još jednu raspravu HDZ-a i oporbe. Nisu došli proučavati Poslovnik Hrvatskog sabora. Htjeli su znati što je pronađeno, što je završilo u zemlji, jesu li podzemne vode onečišćene, postoji li zdravstveni rizik i kada će početi sanacija.

Umjesto odgovora dobili su političku svađu oko toga tko će prvi govoriti.

Ljudi su počeli odlaziti. Oporba je otišla za njima. Sjednica je prekinuta. Dio vladajućih ostao je u prostoriji i nastavio neformalni razgovor. Nakon svega ostala je gotovo nestvarna slika: institucije su došle u Liku razgovarati o problemu koji stanovnici smatraju mogućom prijetnjom vlastitom zdravlju, a politika se raspala prije nego što je uspjela saslušati upravo te ljude.

Tu je slučaj prestao biti samo pitanje jednog odlagališta.

Postao je pitanje države.

37.000 tona nije lokalna sitnica

Na području bivšeg PPK Velebit u Gospiću vještačenjem je utvrđeno približno 37.000 tona otpada, od čega se najveći dio nalazi zakopan. U analizama se govori o različitim vrstama industrijskog otpada, mikroplastici, pojedinim teškim metalima i PFAS spojevima u podzemnim vodama nizvodno od lokacije.

Važno je pritom biti precizan: podzemna voda u kojoj su utvrđeni ti spojevi nije dio sustava javne vodoopskrbe. Ali ta činjenica ne briše pitanje koje stanovnici opravdano postavljaju. Ako se desetci tisuća tona otpada godinama nalaze u tlu, potrebno je znati kakav je njegov stvarni utjecaj na okoliš, koliko je područje zahvaćeno i postoji li dugoročni rizik za ljude koji ondje žive.

Takva pitanja ne rješavaju se jednom konferencijom za novinare.

Traže mjerenja. Traže liječnike i toksikologe. Traže stručnjake za vodu i tlo. Traže policiju i državno odvjetništvo ako postoji sumnja na kaznena djela. Traže plan sanacije, novac i rokove.

I prije svega traže državu koja neće reći stanovnicima da budu mirni prije nego što im pokaže zašto bi trebali biti mirni.

Predsjednik nije predsjednik samo Zagreba

Zoran Milanović ne može narediti bagerima da sutra počnu uklanjati otpad. Ne može sam odlučiti kakva je zdravstvena opasnost. Ne može određivati krivnju, niti zamijeniti policiju, tužiteljstvo, Vladu ili stručne institucije.

Ali predsjednik Republike ima jednu političku i ustavnu poziciju koju nije moguće zanemariti: izabran je neposredno glasovima građana i tijekom mandata predstavlja Republiku Hrvatsku.

To znači i ljude u Gospiću.

I obitelj koja živi nekoliko kilometara od odlagališta.

I roditelje koji se pitaju kakvu vodu njihova djeca piju i na kakvoj se zemlji igraju.

I čovjeka koji možda desetljećima obrađuje isti komad zemlje i sada prvi put sluša izraze poput mikroplastike i PFAS-a.

Predsjednik nema ovlast riješiti njihove probleme umjesto izvršne vlasti. Ali ima političku odgovornost da ih ne tretira kao stanovnike neke udaljene periferije čiji problem može pričekati povratak saborskih zastupnika s godišnjeg odmora.

Upravo zato njegov zahtjev za izvanrednom sjednicom ima težinu.

Ne zato što će Milanović na sjednici riješiti slučaj.

Nego zato što je rekao da cijeli Hrvatski sabor mora o njemu govoriti sada.

Kada okoliš postane pitanje ljudskog dostojanstva

Riječ „ekocid“ posljednjih se dana sve češće pojavljuje uz Gospić. S njom treba biti oprezan. Ekocid je izraz koji nosi ogromnu pravnu i političku težinu i ne smije se unaprijed koristiti kao presuda prije nego što se utvrde sve činjenice.

Ali činjenica da se o njemu uopće razgovara pokazuje koliko je problem prerastao običnu priču o ilegalnom odlaganju otpada.

Jer okoliš nije samo nekoliko stabala, komad zemlje ili broj na laboratorijskom nalazu. Okoliš je prostor u kojem ljudi žive.

Ako je zemlja teško onečišćena, ugroženi su ljudi.

Ako je voda onečišćena, ugroženi su ljudi.

Ako se desetljećima tolerira sustav u kojem netko može dovoziti i zakopavati goleme količine otpada bez učinkovite reakcije države, onda problem više nije samo ekološki.

Postaje pitanje povjerenja građana u državu koja bi ih trebala štititi.

Upravo je tu granica na kojoj slučaj iz Gospića postaje tema predsjednika Republike.

Ličani ne trebaju političku utjehu

Najlakše je ljudima reći da nema razloga za paniku.

Možda doista nema.

Ali ozbiljna država to ne govori prije nego što ima podatke kojima tu rečenicu može dokazati.

Ako nema zdravstvene opasnosti, potrebno je to pokazati transparentnim analizama i sustavnim praćenjem. Ako postoji rizik, potrebno ga je jasno objasniti i odmah djelovati. Ako se još ne zna, onda je najpošteniji odgovor građanima upravo to: još ne znamo dovoljno i zato ćemo istraživati dok ne saznamo.

Ono što ne može biti odgovor jest višegodišnja tišina.

Ljudi u Lici imaju jednako pravo na sigurnu zemlju, vodu i okoliš kao ljudi u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili bilo kojem drugom dijelu Hrvatske.

To zvuči toliko očito da ga gotovo ne bi trebalo napisati.

Ali cijela ova priča pokazuje zašto ipak treba.

Tko je znao i kada?

Jedno pitanje ostat će visjeti iznad Sabora bez obzira na stranačke govore.

Kada su institucije saznale što se nalazi na toj lokaciji?

Ako su analize provođene ranije, tko ih je dobio?

Kada su zdravstvene institucije obaviještene?

Kada je postalo jasno da problem nije nekoliko kamiona otpada, nego desetci tisuća tona?

I što je učinjeno nakon toga?

To su pitanja zbog kojih izvanredna sjednica ima smisla.

Ne zato da bi Sabor nekoliko sati gledao još jednu rundu sukoba Pantovčaka i Banskih dvora, nego da bi svaka institucija koja je imala odgovornost morala pred javnošću objasniti što je znala i što je poduzela.

Ako je sustav reagirao na vrijeme, neka to pokaže.

Ako nije, onda građani imaju pravo znati zašto nije.

To je zapravo bit Milanovićeva poteza

Nije ovo priča o tome koliko je predsjednik Republike moćan.

Nije priča o ustavnom nadmetanju s Vladom.

Nije čak ni prvenstveno priča o Zoranu Milanoviću.

Priča je o ljudima kojima se država mora vratiti.

Predsjednik je svojim potezom samo upalio svjetlo nad problemom koji se više ne može držati na lokalnoj razini.

Od trenutka kada se cijeli Hrvatski sabor mora vratiti zbog Gospića, više nitko ne može govoriti da je to stvar samo jednoga grada, jedne županije ili nekoliko nezadovoljnih građana.

Odgovornost se penje prema vrhu.

Prema ministrima.

Prema institucijama.

Prema Vladi.

Prema Saboru.

I prema predsjedniku Republike, barem u onoj mjeri u kojoj predsjednik svojim položajem mora pokazati da vidi svakog građanina ove države.

Lika ne traži privilegiju, nego ono što bi trebalo biti normalno

Na kraju cijela priča možda i nije toliko komplicirana koliko izgledaju laboratorijski nalazi, zakonski članci i političke konferencije.

Ličani ne traže poseban tretman.

Ne traže da ih država voli više od drugih.

Traže da ista država koja od njih traži poreze, poštivanje zakona i povjerenje u institucije ispuni svoju osnovnu obvezu kada se pojavi problem koji može utjecati na njihovo zdravlje i okoliš.

Da utvrdi što se dogodilo.

Da kaže istinu.

Da sanira štetu.

Da pronađe odgovorne ako su zakoni prekršeni.

I da osigura da se isto više ne ponovi.

Zato izvanredna sjednica Sabora ima smisla samo ako iz nje izađe nešto više od još jednog političkog prijepodneva pred kamerama.

Ako nakon nje građani Gospića i dalje ne budu znali više nego što su znali prije, onda će cijela izvanrednost ostati samo u nazivu sjednice.

A ako država nakon svih ovih godina konačno počne govoriti jasnim jezikom, objavi podatke, rokove i odgovornost, možda će Milanovićev potez imati ono značenje koje bi predsjednički potez trebao imati.

Ne da predsjednik rješava tuđi posao.

Nego da podsjeti cijeli politički sustav zbog koga taj posao uopće postoji.

Zbog ljudi.

Ovaj put – zbog Ličana.