Postoji trenutak u velikom požaru kada ljudi prestanu gledati u dim i počnu gledati prema cesti kojom bi mogli pobjeći. Kada se mobitel više ne koristi za snimanje neba nego za poziv obitelji. Kada se provjerava gdje su djeca, jesu li stariji izašli iz kuće i je li automobil okrenut prema jedinom pravcu koji još nije zatvoren. U tim trenucima požar prestaje biti vijest o hektarima šume. Postaje pitanje života.

Omiš i okolna mjesta ovoga su ljeta vidjeli upravo takvu vatru. Vatra je došla do kuća, vozila i prostora u kojima ljudi žive i rade. Vatrogasci su išli prema njoj dok su drugi pokušavali otići u suprotnom smjeru. Kanaderi su iznad požarišta radili dok je dnevno svjetlo to dopuštalo, a nakon njihova odlaska ljudi na zemlji ostali su čuvati ono što se još moglo spasiti. U takvoj vatri smrtno je stradala i 34-godišnja Dragana Antešević iz Bosne i Hercegovine, čija je priča iz anonimne formulacije „jedna žrtva požara“ dobila ime, godine i obitelj koja je ostala bez nje.

Upravo zbog toga svako olako objašnjenje namjerno izazvanog požara postaje teško prihvatljivo. Kada vatra odnese ljudski život, više nije dovoljno slegnuti ramenima i govoriti o „budali“, „piromanu“ ili nečijem trenutku ludosti prije nego što je uopće provedena ozbiljna istraga. Možda će se na kraju doista utvrditi bolest, poremećaj ili individualni motiv. Ali država ne smije unaprijed birati najjednostavnije objašnjenje samo zato što je ono politički i institucionalno najugodnije.

Jer čovjek koji namjerno pali suhu vegetaciju usred ljeta ne pali vatru u laboratoriju. Pali je u prostoru u kojem se nalazi život. Ispod brda su kuće. Uz cestu su kampovi i apartmani. U mjestu su stanovnici koji cijelu godinu žive ondje i gosti koji su došli na nekoliko dana. Vatrogasci će zbog tog plamena možda satima riskirati život, policija će zatvarati prometnice, hitna pomoć biti u pripravnosti, a država dizati zračne snage koje postoje upravo zato što se takva vatra ne može uvijek zaustaviti s tla.

A Hrvatska pritom nije država kojoj je turizam tek lijep dodatak gospodarstvu. Sigurnost Jadrana tijekom sezone izravno je povezana s gospodarskim interesom zemlje. Kada televizijske slike velikog požara iznad turističkog mjesta obiđu Austriju, Njemačku, Poljsku ili Češku, posljedica se ne mjeri samo spaljenim borovima. Mjeri se i osjećajem sigurnosti gosta koji tek treba krenuti prema Hrvatskoj, obitelji koja razmišlja hoće li ostati u kampu, iznajmljivaču kojem od jedne sezone ovisi velik dio godišnjeg prihoda i restoranu kojem nekoliko dana praznih stolova znači stvaran financijski gubitak.

Zato pojam nacionalnog interesa ovdje nije nikakva velika politička parola. Nacionalni interes je prije svega sposobnost države da zaštiti čovjeka i prostor od kojeg taj čovjek živi.

Kada počinje pitanje terorizma?

Tu treba biti hladan i pravno precizan. Namjerno izazivanje požara samo po sebi nije automatski terorizam. Hrvatski Kazneni zakon za kazneno djelo terorizma traži poseban cilj, primjerice ozbiljno zastrašivanje stanovništva, prisiljavanje države na određeno ponašanje ili ozbiljno narušavanje temeljnih gospodarskih ili društvenih struktura države. Zakon među radnjama koje mogu biti dio takvog djela prepoznaje i teško uništavanje imovine koje može ugroziti ljudske živote ili prouzročiti znatnu gospodarsku štetu. :contentReference[oaicite:2]{index=2}

To znači da država ne smije nekoga nazvati teroristom samo zato što je javnost bijesna ili zato što je požar bio velik. Ali znači i nešto drugo: ako postoje znakovi da je požar planski izazvan, na više lokacija, u posebno opasnim vremenskim uvjetima ili s mogućim ciljem izazivanja panike i ozbiljne gospodarske štete, tada se teroristički motiv mora istražiti, a ne unaprijed odbaciti.

Najvažnije pitanje u takvoj istrazi zato nije samo tko je upalio vatru. Važnije je pitanje zašto ju je upalio. Je li cilj bio vidjeti plamen? Osveta? Uništavanje tuđe imovine? Ili je netko namjerno birao mjesto, vrijeme i okolnosti u kojima će jedan mali plamen pokrenuti cijeli sigurnosni sustav države i ostaviti iza sebe strah, štetu i mrtvog čovjeka?

Takvo pitanje nije senzacionalizam. Naprotiv, senzacionalizam bi bio unaprijed proglasiti nekoga teroristom bez dokaza. Ozbiljnost je u tome da država ne zatvara nijedna vrata istrage dok ne utvrdi motiv. Ako postoje dokazi za običan kriminalni motiv, neka slučaj završi tamo gdje pravno pripada. Ako postoje dokazi o bolesti koja je utjecala na uračunljivost počinitelja, neka to potvrde liječnici i sudski vještaci. Ali ako se dokaže da je cilj bio izazvati strah među ljudima ili teško pogoditi sigurnost i gospodarstvo zemlje, onda se ne treba bojati ni najteže pravne riječi samo zato što sredstvo nije bila bomba nego vatra.

Šuma u kolovozu može biti jednako destruktivno sredstvo kao mnogo sofisticiranije oružje ako je netko svjesno odluči tako upotrijebiti. Tjednima suha vegetacija, visoka temperatura i vjetar rade sve ono što počinitelj više ne mora raditi sam. Jednom kada se plamen otme kontroli, priroda višestruko povećava njegovu početnu radnju. I upravo je zato namjerno paljenje u takvim uvjetima toliko teško promatrati kao bezazlenu ludost.

Nacionalni interes u takvoj situaciji nije zaštita statistike turističkih dolazaka. To je posljedica. Nacionalni interes počinje zaštitom života. Dragana Antešević nije bila broj na kraju vatrogasnog izvješća. Bila je mlada žena koja je pokušavala pobjeći pred vatrom i koja se svojoj obitelji više neće vratiti. Tek nakon toga dolaze spaljene kuće, vozila, plovila, hektari i milijuni eura štete. I tek nakon svega dolaze političke izjave o tome kako će se sustav poboljšati.

Možda je upravo tu najveći hrvatski problem s velikim krizama. Prečesto smo savršeno organizirani kada posljedica već postoji. Vatrogasci dođu. Piloti polete. Civilna zaštita se aktivira. Ljudi se udruže i pomažu jedni drugima. Hrvatska je, to smo vidjeli bezbroj puta, vrlo dobra kada mora spašavati ono što je već ugroženo. Ali nacionalni interes ne može se svesti samo na herojstvo nakon katastrofe. Trebao bi početi puno prije nje.

Trebao bi početi ozbiljnim nadzorom, pravodobnim istragama, praćenjem mogućih obrazaca namjernih požara i sigurnosnim pitanjem koje ne prestaje onog trenutka kada vatrogasac ugasi posljednje žarište. Ako se utvrdi da ljudi svjesno pale tijekom najopasnijih dana, država mora znati jesu li to izolirani pojedinci ili nešto više. Ako postoji obrazac, mora ga prepoznati prije nego što ponovno gledamo istu vatru iznad nekog drugog mjesta.

A onda pogledate prema Lici

I upravo kada govorimo o tome koliko država treba reagirati prije katastrofe, pogled prirodno odlazi prema Gospiću. Ondje nema zida plamena koji se vidi kilometrima. Problem je puno tiši. Leži u zemlji i traje godinama. Građani Like žive uz desetke tisuća tona otpada i već dugo traže odgovore o tome što se nalazi ispod njihove zemlje, što je završilo u podzemnim vodama i kakve posljedice sve to može imati za prostor u kojem žive.

Razlika između Omiša i Gospića na prvi pogled je ogromna. U Omišu je opasnost došla brzo, vidjela se izdaleka i zahtijevala reakciju u minutama. U Gospiću je problem rastao polako, bez spektakularnih snimki, dok nije postao dovoljno velik da završi na naslovnicama i pred saborskim Odborom. Ali ispod te razlike nalazi se isto pitanje: koliko rano država počinje štititi građanina?

U Gospiću se sada okupljaju političari, vlast brani ono što je napravila, oporba pokušava dokazati što vlast nije napravila, a građani koji su godinama živjeli uz problem ponovno su u opasnosti da postanu scenografija za politički obračun. Sjednica sazvana zbog njih već je pokazala koliko brzo stvarni problem čovjeka može nestati iza proceduralnog i stranačkog sukoba.

I zato ova priča o požarima ovdje ne završava.

Ona samo mijenja krajolik.

U jednom slučaju nacionalni interes gori pred našim očima. U drugom je godinama zakopan ispod zemlje.

A pitanje ostaje isto: mora li se uvijek prvo dogoditi tragedija, skandal ili naslovnica da bi građanin postao dovoljno važan državi?

O požarima zato moramo govoriti kao o sigurnosnom pitanju, a ne samo sezonskom problemu. O planskom podmetanju moramo govoriti bez straha od toga kamo će nas dokazi odvesti, pa i ako nas odvedu prema motivima koji zadovoljavaju najteže odredbe Kaznenog zakona. I o ljudima koji su izgubili život moramo govoriti imenom, a ne samo brojkom.

A o Gospiću moramo govoriti zasebno i puno dublje, upravo zato što ondje nema opravdanja da država kaže kako nije imala vremena reagirati. Tamo je vremena bilo mnogo.

U sljedećem nastavku zato ćemo ostaviti vatru iza sebe i otići u Liku, među ljude koji godinama žive uz problem o kojem je cijela Hrvatska počela ozbiljno govoriti tek sada. Tamo više nije pitanje tko će ugasiti požar.

Tamo je pitanje tko je godinama gledao u problem — i zašto se nije krenulo prije nego što su stigle kamere.