Da je netko sredinom trećega stoljeća pogledao djevojku Helenu u maloazijskom Drepanumu i pokušao predvidjeti njezin život, teško da bi mogao zamisliti put koji će je odvesti sve do carskih palača, Jeruzalema i na kraju među najpoznatije žene kršćanske povijesti. O njezinim najranijim godinama znamo malo, a upravo ta oskudica povijesnih podataka kroz stoljeća je njezin život obavila velom predaje. Ono što izvori ipak čuvaju jest slika žene skromna podrijetla koja nije rođena za carski dvor, ali će jednoga dana ondje dobiti jedno od najviših mogućih mjesta.

Helena je upoznala rimskog časnika Konstancija Klora i s njim dobila sina Konstantina. Bio je to dječak čije će ime mnogo kasnije promijeniti povijest Europe i kršćanstva. No prije Konstantinova uspona na vlast, Helena je morala upoznati sasvim drugu stranu rimskog političkog svijeta. Konstancijeva karijera napredovala je, a brak i obitelj u svijetu imperijalne politike nisu uvijek bili privatna stvar. Zbog političkog saveza Konstancije se od Helene odvojio i oženio Teodoru, povezanu s carem Maksimijanom.

Žena koja će jednoga dana biti nazivana Augusta tada je nestala iz središta javnog života. Godinama je živjela u sjeni, odvojena od čovjeka s kojim je dijelila život i od sina kojega je odgojila. Nije imala vojsku, političku stranku ni položaj kojim bi mogla promijeniti svoju sudbinu. Imala je samo vrijeme i nadu da priča još nije završena.

Nije bila.

Kada se sin vratio po majku

Nakon smrti Konstancija Klora 306. godine vojska je u Britaniji Konstantina proglasila carem. Počelo je dugo razdoblje borbe za vlast u Rimskom Carstvu, ali za Helenu je promjena bila mnogo osobnija. Sin koji je krenuo prema vrhu Carstva nije zaboravio majku koja je ostala iza njega. Pozvao ju je natrag na dvor, vratio joj mjesto uz sebe i dodijelio joj naslov Augusta.

Odjednom je žena skromnog podrijetla imala pristup bogatstvu i moći kakve u mladosti nije mogla ni zamisliti. Njezin se lik pojavljivao na novcu, a carski položaj davao joj je mogućnosti koje su bile nedostupne gotovo svim ženama njezina vremena. No upravo se u tom dijelu njezina života nalazi razlog zbog kojega je Crkva nije zapamtila kao još jednu članicu rimske dinastije.

Helena je prihvatila kršćanstvo u odrasloj dobi. Vatican News u njezinu životopisu posebno ističe da je svoj novi položaj koristila za pomoć siromašnima, oslobađanje zatvorenika i pomoć ljudima koji su bili poslani u rudnike ili progonstvo. Predaja je pamti i po tome da se, unatoč carskom statusu, nije odvajala od običnih ljudi te da je osobno posluživala hranu siromašnima.

U isto vrijeme njezin sin Konstantin donosio je odluke koje će promijeniti položaj kršćana u Carstvu. Milanskim ediktom 313. godine kršćanima je omogućeno slobodno ispovijedanje vjere. Nakon stoljeća progona kršćanstvo je iz katakombi i privatnih kuća počelo izlaziti u javni prostor golemog Carstva.

Putovanje koje će je učiniti besmrtnom u kršćanskoj predaji

Helena je već bila žena u poznim godinama kada je krenula na put koji bi i mnogo mlađem čovjeku u četvrtom stoljeću predstavljao golem pothvat. Oko 326. godine otišla je u Svetu zemlju. Nije to bilo turističko putovanje moćne carice koja želi vidjeti udaljene krajeve Carstva. Za kršćansku tradiciju bilo je to hodočašće žene koja je željela pronaći mjesta na kojima su se odigrali događaji njezine vjere.

U Betlehemu je njezino ime povezano s Bazilikom Rođenja, na Maslinskoj gori s crkvom Uzašašća, a u Jeruzalemu s mjestom Kristove smrti i uskrsnuća. Helena je poticala gradnju svetišta upravo ondje gdje će se tijekom sljedećih sedamnaest stoljeća slijevati milijuni hodočasnika. Konstantin je na području Kristova groba dao podignuti monumentalni kompleks iz kojega će se kroz stoljeća razviti današnja Bazilika Svetoga groba.

A onda dolazimo do događaja zbog kojega je Helena u umjetnosti gotovo uvijek prikazana s križem.

Prema kršćanskoj predaji, tijekom radova na području Golgote pronađena su tri križa. Jedan je trebalo identificirati kao Kristov. Kasnoantičke i kasnije predaje razlikuju se u opisu načina na koji je utvrđeno koji je od njih pravi: jedna govori o ozdravljenju teško bolesne žene nakon dodira s križem, druga o čudesnom povratku mrtvoga čovjeka u život. Stoljećima kasnije upravo će ta scena postati jedan od najpoznatijih prikaza svete Helene u kršćanskoj umjetnosti.

Važno je pritom razlikovati vjeru i predaju od onoga što povijest može dokazati. Helenino putovanje u Svetu zemlju i velika graditeljska djelatnost u vrijeme Konstantina pripadaju povijesti četvrtoga stoljeća. Priča o pronalasku Pravoga križa pripada kršćanskoj tradiciji koja se oblikovala i prenosila kroz generacije. Upravo je ta predaja postala toliko snažna da je gotovo potpuno odredila način na koji će kršćanski svijet pamtiti caricu.

Dio relikvija povezanih s Kristovom mukom tradicija veže uz rimski prostor u kojem će nastati Bazilika Svetoga križa u Jeruzalemu – Santa Croce in Gerusalemme. Unatoč imenu, bazilika se nalazi u Rimu. Prema predaji, Helena je iz Svete zemlje donijela i zemlju s Kalvarije, pa je mjesto simbolički postalo komadić Jeruzalema u srcu Rima.

Carica koju povijest nije zapamtila po kruni

U Heleninoj priči postoji neobičan obrat. Imala je sve što bi u njezinu vremenu trebalo jamčiti povijesnu slavu. Bila je majka cara. Nosila je naslov Augusta. Njezin je lik bio na rimskom novcu. Bila je dio dinastije koja je preoblikovala Carstvo. Mogla je ostati zapamćena samo kao majka Konstantina Velikoga.

Ali nije.

Na ikonama, slikama i kipovima Helena uglavnom ne drži znak carske vlasti. Drži križ.

U tome je možda najbolji sažetak njezina života. Žena koja je dobila pristup gotovo neograničenoj zemaljskoj moći ostala je u kršćanskom sjećanju povezana s predmetom na kojem je Rim nekoć izvršavao smrtnu kaznu nad ljudima bez moći. Ono što je za Carstvo bilo sredstvo poniženja, za vjeru kojoj se Helena priklonila postalo je znak spasenja.

Njezino putovanje zato nije završilo povratkom iz Jeruzalema. Nastavilo se stoljećima nakon njezine smrti kroz crkve, slike, predaje i hodočasnike koji su slijedili isti put prema Svetoj zemlji.

Helena je umrla oko 329. godine. Konstantin je dao prenijeti njezino tijelo u Rim, gdje je pokopana u mauzoleju uz Via Labicanu. Njezin veliki porfirni sarkofag danas se čuva u Vatikanskim muzejima, dok se njezino štovanje tijekom stoljeća proširilo i Istokom i Zapadom. Zapadna Crkva spominje je 18. kolovoza, dok se u istočnim kršćanskim tradicijama Konstantin i Helena zajedno slave 21. svibnja.

Danas, gotovo sedamnaest stoljeća nakon njezine smrti, od golemog Rimskog Carstva kojem je pripadala ostale su ruševine, muzeji i stranice povijesti. Nestale su političke borbe zbog kojih je kao mlada žena bila odvojena od svoga dotadašnjeg života. Nestali su carevi koji su se borili za prijestolje, vojske koje su ih proglašavale vladarima i granice za koje su ratovali.

A ime žene koja je nekoć bila gotovo izgubljena u njihovoj sjeni ostalo je.

Možda upravo zato priča o svetoj Heleni i danas ima snagu. Nije to samo priča o pronalasku jedne relikvije niti samo priča o majci cara Konstantina. To je priča o životu koji je nekoliko puta potpuno promijenio smjer: od skromnog početka do carskoga dvora, od odbačenosti do povratka, od bogatstva do služenja drugima i na kraju od Rima do Jeruzalema.

A na kraju toga puta nije ostala kruna.

Ostao je križ.