Vedrana Rudan otišla je „na područje bez signala“: Život bez uljepšavanja

Vedrana Rudan umrla je u 77. godini nakon duge borbe s karcinomom žučnih kanalića, bolešću o kojoj je javno progovorila 2024. godine. Vijest o njezinoj smrti nije objavljena klasičnom crnom fotografijom, svečanom rečenicom ni oproštajem punim velikih riječi. Na njezinoj službenoj stranici pojavile su se televizijske boje i poruka „No signal“. Upravo tako je, još dok je bila živa, govorila o smrti – kao o odlasku na područje na kojem više nema signala.

Teško je zamisliti prikladniji oproštaj od žene koja je cijelu karijeru gradila odbijanjem uljepšavanja. Rudan nije voljela rečenice koje su zvučale bolje nego što je život stvarno izgledao. Pisala je o braku, nasilju, novcu, seksu, djeci, starosti, politici, bolesti i smrti jezikom koji je često namjerno udarao tamo gdje je javnosti bilo najneugodnije. Neki su je zbog toga obožavali, drugi je nisu mogli podnijeti, ali vrlo malo ljudi ju je čitalo bez reakcije. Tportal je podsjetio da je prije književne karijere radila kao učiteljica, turistički vodič, prodavala sladoled, zatim više od dva desetljeća radila u medijima, a pravi književni proboj napravila romanom „Uho, grlo, nož“ 2002. godine.

Možda je upravo zato njezin govor o smrti zvučao drugačije od gotovo svih javnih ispovijesti o bolesti. Kada je gostovala kod Aleksandra Stankovića, nije željela da se od nje napravi žena koja pred kamerom mora plakati zato što umire. Govorila je da ima ljude koji je vole i koje ona voli, a smrt je opet opisivala kao odlazak „na područje bez signala“. U jednoj kolumni još je oštrije odbacila sažaljenje i poručila čitateljima da je ne žale.

To nije značilo da se nije bojala, patila ili lomila. Upravo suprotno. O bolesti je pisala bez zaštitnog sloja. Govorila je o iscrpljenosti, liječenju, metastazama i vlastitoj želji da ne prolazi kroz dugotrajno, ponižavajuće umiranje. Istodobno je do posljednjih tjedana ostala opsjednuta ne samo vlastitom mukom nego i ljudima oko sebe. U posljednjem zapisu na blogu, objavljenom 26. srpnja, pisala je o nemoći u krevetu i o tome koliko ovisi o pomoći obitelji, ali je najveći dio teksta pretvorila u priču o medicinskim sestrama riječke onkologije i uvjetima u kojima rade.

Čak i tada, kada joj je vlastito tijelo oduzimalo slobodu koju je cijeli život tako žestoko branila, pogled joj je odlazio prema drugima. Pisala je o sestrama koje rade iscrpljujuće smjene, o liječnici koja je pokušala kolegicama organizirati barem kratak predah i o zdravstvenom sustavu koji lako zaboravlja da liječnik i medicinska sestra nisu beskonačan resurs. Ta posljednja javna poruka nije bila sentimentalni oproštaj od publike. Bila je, sasvim u njezinu stilu, još jedan napad na sustav koji je smatrala nepravednim.

Iza žene koja se činila nesalomljivom bio je život koji to nije bio

Vedrana Rudan je u javnosti ostavljala dojam osobe koju je gotovo nemoguće uplašiti. Ali njezina privatna priča bila je mnogo složenija od tog oklopa. Otvoreno je govorila o prvom braku, koji je trajao više od četrnaest godina i u kojem je dobila sina Slavena i kćer Asju. Taj brak, prema njezinim vlastitim svjedočanstvima koja danas prenose mediji, bio je obilježen manipulacijom i obiteljskim nasiljem. Govorila je o zbunjenosti koju mnoge zlostavljane žene poznaju – o čovjeku koji jedan dan udara, a drugi donosi cvijeće i objašnjava da se sve može izbjeći samo ako ga se „ne provocira“.

Prekretnica je došla kada je upoznala riječkog odvjetnika Ljubišu Drageljevića, osam godina mlađeg od nje. Uz njega je, kako je sama govorila, izašla iz života u kojem je strah bio dio svakodnevice i pronašla odnos u kojem se osjećala ravnopravno i sigurno. Njihova priča nije odgovarala klišejima koje je Rudan cijeli život ismijavala. Nije bila priča o „princu koji je spasio ženu“, nego o tome da čovjek može nakon jednog poglavlja za koje misli da mu je odredilo cijeli život ipak pronaći sasvim drukčiji način življenja.

O djeci je također govorila na način koji je bio tipično njezin – bez idealiziranja roditeljstva, ali s jasnom idejom bezuvjetne ljubavi. Govorila je da može stati uz svoje dijete i kada ne stoji iza njegova postupka. I upravo tu se možda najbolje vidjelo ono što je ispod svih grubih riječi često promicalo čitateljima koji su Rudan poznavali samo kroz najprovokativnije naslove: njezin svijet nije bio bez osjećaja. Bio je prepun osjećaja, samo ih nije pakirala u ukrasni papir.

Smrt nije uspjela utišati njezin posljednji tekst

Dok se njezino zdravlje pogoršavalo, njezino pisanje nije postalo blaže. Posljednji zapis nije bio pokušaj da se život sažme u mudru rečenicu koja će lijepo stajati na osmrtnici. Pisala je o ovisnosti o tuđoj pomoći, o vlastitom tijelu koje više nije moglo ono što je nekada moglo, ali zatim je ponovno otišla prema društvu i njegovim slabim točkama. Čak je i vlastitu bolest pretvorila u razlog da pita kako se odnosimo prema ljudima koji svakodnevno njeguju bolesne.

U tome je ostala ista do kraja. Kod Rudan gotovo nikada nije bilo dovoljno reći „meni je teško“. U istoj rečenici trebalo je pronaći nekoga kome je možda još teže i sustav koji će optužiti jer mu to dopušta.

Možda je zato i reakcija na njezinu smrt prešla granice Hrvatske. Od nje su se oprostili i političari u Srbiji. Aleksandar Vučić napisao je da je imala hrabrosti izgovoriti ono što drugi radije prešute, dok je Ivica Dačić poručio da je bila autorica koju se nije moglo čitati ravnodušno i da takvi ljudi ostavljaju trag koji vrijeme ne briše.

To je zanimljiv završetak za ženu koja se godinama svađala s politikom, političarima, nacijama, društvenim pravilima i gotovo svakim oblikom kolektivne svetinje koji bi joj se našao pred perom. Nije bila ničija sigurna autorica. Nije pripadala prostoru u kojem su je svi jednako voljeli. Ali njezine knjige i kolumne čitale su se od Hrvatske do Srbije i puno šire, upravo zato što je često odbijala pisati onako kako se od nje očekivalo.

Nije tražila da je volimo

Možda je najveća pogreška u pisanju oproštaja Vedrani Rudan pokušati je nakon smrti pretvoriti u nježniju verziju nje same. Ona to nije bila. Znala je biti nepravedna, brutalna, vulgarna, pretjerana i namjerno provokativna. Znala je uvrijediti i ljude koji su joj bili naklonjeni. I upravo bi bilo nepošteno sada je svesti na nekoliko sigurnih epiteta o „velikoj književnici“ i završiti priču.

Rudan je bila zanimljiva upravo zato što je smetala.

Čitatelju koji se slagao s njom često bi već u sljedećoj kolumni pronašla razlog da ga naljuti. Političaru kojem bi jednom dala za pravo već bi sutra pronašla slabu točku. Društvu koje je željelo pristojan jezik nudila je psovku. Društvu koje je tražilo jednostavan odgovor nudila je proturječje.

I zato je čitana.

Njezin život stao je između vrlo različitih svjetova. Djevojka iz Opatije, učiteljica i turistički vodič postala je radijska novinarka, kolumnistica i autorica čije su se knjige čitale diljem regije. Žena koja je govorila o nasilju u vlastitom braku poslije je govorila o ljubavi koja joj je vratila mir. Autorica koja je cijelu karijeru ismijavala patetiku posljednje je mjesece života pretvorila u vrlo javno suočavanje s bolešću i smrću.

I posljednji paradoks ostavila je sama.

Dok su se drugi danas opraštali velikim riječima, na njezinoj stranici ostala je kratka poruka o području bez signala. Nema ondje književnog spomenika, nema pokušaja da se objasni što bi njezin život trebao značiti i nema zahtjeva da je se pamti na određeni način.

Samo signal koji je prestao.

A iza njega knjige, tekstovi, djeca, čovjek kojeg je voljela i milijuni rečenica koje će još dugo izazivati upravo ono što su izazivale dok je bila živa.

Raspravu.

Bijes.

Smijeh.

I onu nelagodu kada pročitamo nešto što nam se ne sviđa, a ipak znamo da ćemo nastaviti čitati.