Naziv može zbuniti. Ovo nije nova liturgijska korizma niti je Katolička Crkva propisuje kao obvezno razdoblje posta poput priprave za Uskrs. Riječ je o staroj dobrovoljnoj pobožnosti posebno povezanoj s franjevačkom duhovnošću i štovanjem svetog Mihaela arkanđela.

Njezini korijeni vode u srednji vijek i život svetog Franje Asiškog. Franjo je imao snažnu pobožnost prema sv. Mihaelu, a izvori iz franjevačke tradicije opisuju kako je četrdesetak dana prije njegova blagdana tražio samoću, molio i postio.

La Verna, 1224. godine

Najpoznatije poglavlje ove pobožnosti vodi na planinu La Vernu u Toskani. Ondje se Franjo Asiški 1224. povukao u samoću tijekom razdoblja koje je bilo poznato kao Korizma sv. Mihaela.

Bio je to već teško bolestan čovjek, iscrpljen godinama putovanja i unutarnjim krizama koje su pogodile zajednicu koju je osnovao. Umjesto povratka svakodnevnim poslovima, Franjo je tražio još dublju tišinu.

Upravo tijekom tog boravka na La Verni dogodio se jedan od najpoznatijih događaja njegova života. Franjevačka tradicija povezuje to razdoblje molitve s primanjem stigmi – rana Kristove muke na njegovu tijelu.

Zašto baš sveti Mihael?

Sveti Mihael u kršćanskoj tradiciji predstavlja borbu dobra protiv zla, vjernost Bogu i zaštitu pred duhovnim zlom. Njegovo ime tradicionalno se prevodi pitanjem: „Tko je kao Bog?“

Za srednjovjekovnog čovjeka ta simbolika nije bila apstraktna. Duhovni život doživljavao se kao stvarna borba između onoga što čovjeka vodi prema dobru i svega što ga od Boga udaljava.

Franji je upravo zato razdoblje prije blagdana sv. Mihaela bilo prilika za snažniju molitvu, odricanje i preispitivanje vlastitog života.

Od Velike Gospe do kraja rujna

U današnjoj obnovljenoj praksi pobožnost se najčešće povezuje s razdobljem od svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije, Velike Gospe, 15. kolovoza, do blagdana svetih arkanđela 29. rujna.

Kalendarski je to više od četrdeset dana, ali se u tradicionalnom računanju nedjelje i pojedini blagdani ne promatraju kao pokornički dani. Otuda naziv „korizma“ i simbolika četrdeset dana.

Broj četrdeset u kršćanstvu ima snažno značenje. Isus je četrdeset dana proveo u pustinji, Mojsije četrdeset dana na Sinaju, a izraelski narod četrdeset godina prolazio kroz pustinju. Zato četrdeset nije samo matematička mjera vremena nego simbol priprave, kušnje i promjene.

Kako se danas može živjeti ova pobožnost?

Ne postoji jedan službeni obrazac koji bi svi vjernici morali slijediti. Netko će izabrati post određenim danima, drugi će se odreći alkohola, slatkiša ili društvenih mreža, a treći će jednostavno svakoga dana odvojiti vrijeme za molitvu.

Važnije od težine odricanja jest njegova svrha. Kršćanski post nema puno smisla ako je samo natjecanje u izdržljivosti. Njegov je cilj osloboditi prostor za molitvu, zahvalnost, odnos s drugima i konkretnu pomoć onome kome je potrebna.

Post ne mora značiti samo manje hrane

Za čovjeka 21. stoljeća možda postoje i odricanja koja sveti Franjo nije mogao zamisliti. Četrdesetak dana bez nepotrebnog skrolanja mobitela, bez svađa na društvenim mrežama ili bez potrebe da se na svaku provokaciju odmah odgovori može biti jednako ozbiljna disciplina.

Možda se netko odluči svakoga dana nazvati osobu koju dugo nije čuo. Netko drugi može iznos koji bi potrošio na nepotrebnu stvar ostaviti za potrebitoga. Treći može pokušati dan započeti bez telefona i prvih deset minuta provesti u tišini.

Odricanje samo po sebi nije cilj. Ono je sredstvo kojim čovjek pokušava ponovno odlučiti što u njegovu životu stvarno ima vrijednost.

Zašto se stara pobožnost ponovno vraća?

U vremenu u kojem nas gotovo sve pokušava ubrzati, postoji nešto neočekivano suvremeno u ideji staroj stoljećima. Četrdeset dana usporavanja, discipline i ponavljanja iste male odluke može djelovati gotovo radikalno.

Upravo zato se Korizma sv. Mihaela posljednjih godina ponovno pojavljuje među katolicima, u franjevačkim zajednicama, molitvenim inicijativama i digitalnim aplikacijama za duhovnost. Nije obnovljena jednom službenom crkvenom odlukom niti je riječ o novom propisu. Jednostavno je stara praksa ponovno pronašla ljude koji u njoj vide smisao.

To je važna razlika. Katolik ne griješi ako ovu pobožnost ne prakticira, niti postoji propisana lista odricanja koju bi morao ispuniti. Ona je poziv, a ne obveza.

Ne borba protiv svijeta, nego protiv vlastitog nereda

Svetog Mihaela često prikazuju s mačem, u dramatičnom prizoru pobjede nad zlom. No možda je najveća borba koju ova pobožnost može otvoriti puno tiša.

To je borba s vlastitom nestrpljivošću, navikama koje nam ne koriste, riječima koje prebrzo izgovaramo, vremenom koje nepotrebno rasipamo i stvarima za koje znamo da ih odavno trebamo promijeniti.

Četrdeset dana neće riješiti svaki problem. Neće čovjeka pretvoriti u nekoga drugoga. Ali možda će biti dovoljno dugo da jedna mala dobra navika prestane biti samo pokušaj i postane dio života.

A možda je upravo to najljepši dio ove gotovo osam stoljeća stare pobožnosti: iza arkanđela, posta i srednjovjekovne La Verne nalazi se vrlo jednostavno pitanje koje je jednako aktualno 1224. i 2026. godine – čemu u svom životu želimo dati više prostora?