Ovo je ljubav uhvaćena u tihim, razornim stihovima:
„Kradeš mi snove / nevidljivim koracima.“

Sve nas je barem jednom posjetio takav lopov. Ne lopov stvari, nego mira,
sna i pažljivo složenog reda koji smo izgradili dok smo još znali kako izgleda
život bez nekoga.

Takva se ljubav ne najavljuje velikim gestama. Ne ulazi kroz otvorena vrata
uz glazbu i svjetla. Kreće se tiho, poput sjene preko poda, sve dok jednoga dana
ne shvatimo da se nastanila u našim grudima.

Svijeća koja se ne gasi

Ono što možda najduže ostaje nakon čitanja ovih stihova jest slika plamena:
„U meni tinjaš / kao svijeća / koja se ne gasi.“

Nije vatra. Nije lomača. Svijeća.

Mala je. Strpljiva. Ne traži pažnju. Ali je tvrdoglava. Podnosi propuh,
duga razdoblja tame i sate u kojima sve drugo zaspi.

Takva je i ljubav koja ne viče, nego ustraje. Niska, stalna toplina negdje
duboko u kostima. Ona koju prestanemo primjećivati sve dok ne dođe hladnoća,
pa tek tada shvatimo da je bila jedina topla stvar koju smo imali.

Tajna ostavljena na obali

A onda se pjesma mijenja. Glas se na trenutak odvaja od onoga koga voli
i okreće se prema sebi:
„Na obali sam ostavila / zakletvu / o vječnoj ljubavi.“

To je gotovo razorna slika.

Zavjet, nešto što se obično izgovara s vatrom i sigurnošću, nije slomljen.
Nije izdan. Nije spaljen. Samo je ostavljen.

Poput školjke koja je odjednom postala preteška za nositi.
Poput poruke napisane u pijesku.

I nije slučajno ostavljen upravo na obali. Obala je prag. Mjesto na kojem
se čvrsto susreće s nemirnim, sigurnost s tajnom, kopno s morem.

Zavjet nije zaključan u kutiju. Ostavljen je na rubu vječnosti, tamo gdje ga
plima može odnijeti ili ga možda ponovno pronađe netko tko jednoga dana prođe
istom usamljenom obalom.

Zaključati nekoga u maleno srce

Posljednji dio pjesme najnježniji je, možda i najbolniji:
„U malenom srcu / zaključat ću te.“

Ne u veliku palaču. Ne u tvrđavu. U malo srce.

U toj jednostavnoj slici ima više istine nego u velikim obećanjima.
Mali prostor lakše je čuvati. Možemo ga držati blizu tijela, održavati toplim
i braniti ga od svijeta.

Ne možemo kontrolirati nevidljive korake. Ne možemo zaustaviti vrijeme.
Ne možemo narediti plamenu da traje.

Ali možemo odlučiti što ćemo sačuvati.

Možda ovaj put vrijeme bude nježnije

A onda dolazi pogodba sa sudbinom:
„Možda ovaj put / vrijeme bude nježnije.“

Vrijeme rijetko ima reputaciju nježnog suputnika. Skida boju sa zidova,
blijedi tintu na papiru i pretvara sadašnjost u sjećanje.

Ali možda postoji nešto što čak ni vrijeme ne uspije pronaći.

Možda ako je ljubav dovoljno tiha, dovoljno mala i zaključana dovoljno duboko,
vrijeme prođe pokraj nje ne primijetivši je.

Možda je ne mora uništiti samo zato što je prošla kroz nas.

Vječno „možda“

Pjesma ne završava tvrdnjom.

Završava šapatom:
„Možda / u tišini / preživimo vječnost.“

Ne u buci. Ne u velikim izjavama. Ne u fotografijama, ceremonijama
ili obećanjima izgovorenima dovoljno glasno da ih čuju svi.

U tišini.

Jer neke od najdubljih stvari između dvoje ljudi nastaju upravo tamo:
u neizgovorenom, u zajedničkom dahu, u trenutku u kojem objašnjenje više
nije potrebno.

Možda ovaj put nećemo biti samo prolaznici.

Možda ljubav ne mora biti kratko križanje dvaju puteva.

Možda, ako ostanemo dovoljno tihi, možemo postati nešto što vrijeme
ne zna izbrisati.

Ono što ostane kada sve drugo utihne

Svi imamo nekoga tko je barem jednom došao nevidljivim koracima.
Nekoga tko nam je ukrao sposobnost da mirno zaspimo. Nekoga tko je ostao
tinjati u nama i onda kada smo mislili da je sve završilo.

Nekoga čije smo ime možda ostavili negdje na vlastitoj obali,
nadajući se da će ga more sačuvati bolje nego što bismo to mogli mi.

Ali možda najjača ljubav nije ona koju svi vide.

Možda je to ona koja gori poput svijeće iza zatvorenih vrata.
Ona koju zaključamo u malo srce i ne tražimo od svijeta da je razumije.