Zbog tog otpada Zoran Milanović zatražio je izvanrednu sjednicu Sabora. Potez je bio politički snažan, dovoljno snažan da se zastupnici ponovno okupe u Zagrebu prije redovitog jesenskog zasjedanja. Četiri zahtjeva bila su dovoljno konkretna da ih nije moguće svesti samo na predsjedničku predstavu: sanirati odlagalište, kontrolirati vodu i okoliš, sjesti s građanima, imenovati glavnog državnog inspektora i provjeriti postoje li slične priče drugdje po Hrvatskoj.

A onda je došao dan sjednice.

Sabor se otvorio. Kamere su uključene. Zastupnici su sjeli.

Milanovića nije bilo.

Ni Plenkovića.

I teško je smisliti bolji uvod u priču o današnjoj hrvatskoj politici od dvije prazne stolice na sjednici koja je navodno bila toliko važna da je morala biti izvanredna.

Jedan je sazvao predstavu, drugi nije smatrao potrebnim doći

Milanovićev izostanak nije sitnica koju treba prekriti objašnjenjem da predsjednik Republike nema obvezu sjediti u sabornici. Naravno da nema. Predsjednik Republike nema ni obvezu tražiti izvanredno zasjedanje.

Ali kada ga već zatraži, kada cijeloj državi poruči da je problem dovoljno ozbiljan da se Sabor mora vratiti usred ljetne stanke, tada bi bilo pristojno pojaviti se barem na početku i stati iza vlastitih riječi.

Ne zbog HDZ-a.

Ne zbog Jandrokovića.

Zbog ljudi kojima je poručio da je njihov problem toliko ozbiljan da ga stavlja pred cijeli parlament.

S Pantovčaka je lako povući potez koji će političkog protivnika staviti u neugodan položaj. Nešto je teže sjesti u istu prostoriju, pogledati ljude kojima ste taj potez predstavili kao borbu za njih i objasniti zašto ste uvjereni da država nije napravila dovoljno.

Milanović je danas izabrao prvi dio.

Drugi je preskočio.

A preko puta njega, figurativno jer ni njega nije bilo, Andrej Plenković učinio je nešto vrlo slično.

Premijer vodi Vladu čija ministarstva, inspekcije, policija, pravosuđe i državni aparat sada trebaju objašnjavati kako je moguće da se otpad nezakonito odlagao, što je točno završilo u zemlji, postoji li opasnost, tko će sve ukloniti i koliko će to koštati.

To nije tema iz tuđeg resora. To nije problem lokalne komunalne službe koji se može prepustiti jednom državnom tajniku.

To je problem funkcioniranja države.

A čovjek koji tu državu izvršno vodi nije smatrao potrebnim biti tamo kada se o njezinu funkcioniranju izvanredno raspravljalo.

Možemo se praviti da je to normalno.

Možemo reći da su institucije predstavljali drugi ljudi, da postoje ustavne nadležnosti i da država nije predsjednik niti premijer.

Sve je to formalno točno.

Ali politika se ne sastoji samo od formalno točnih rečenica. Ponekad je dovoljno pogledati tko je došao, a tko nije, da bi se razumjelo koliko je tko stvarno spreman stati iza vlastite priče.

Dok su građani tražili odgovore, Sabor je tražio tko će prvi govoriti

Prvi ozbiljan sukob dana nije se dogodio oko kemijskog sastava otpada, zaštite vode ili roka sanacije.

Dogodio se oko toga hoće li se o četiri Milanovićeva prijedloga raspravljati zajedno ili odvojeno.

Tu je hrvatska parlamentarna mašina odmah proradila u punoj formi.

Oporba je tvrdila da četiri potpuno različita pitanja ne treba gurati u jedan paket. Vladajući su izglasali objedinjenu raspravu. Sedamdeset i osam prema pedeset i tri.

Brojke su bile uredne.

Problem otpada nije.

I tako se već u prvom dijelu sjednice pokazalo ono što se u hrvatskoj politici događa gotovo refleksno: kada tema postane neugodna, prvo se kontrolira procedura.

Ne zato što je procedura nevažna. Bez nje parlament ne postoji.

Ali postoji trenutak kada čovjek koji sve to gleda sa strane više ne može pobjeći od osjećaja da se oko pravila rasprave troši više energije nego oko razloga zbog kojeg je rasprava uopće sazvana.

Tri Milanovićeva prijedloga prethodno je odbio Odbor za zaštitu okoliša. Četvrti je pao na Ustavnom odboru. Već prije završetka velike saborske predstave moglo se naslutiti kamo cijela stvar ide.

Sutra će se možda uredno prebrojati ruke.

Ali politički rezultat već se nazirao danas.

Vladajući imaju dovoljno glasova da održe vlastitu liniju. Oporba ima dovoljno riječi da objasni zašto je to skandal. Predsjednik će imati dovoljno prostora da kaže da je upravo to želio pokazati.

I svi će, kao i obično, moći proglasiti neku svoju pobjedu.

Osim ljudi u Gospiću.

Njima ostaje otpad.

Negdje između replike i uvrede nestao je čovjek iz Gospića

Ako je tijekom dana postojao trenutak u kojem je cijela sjednica gotovo savršeno pokazala koliko politička scena može pobjeći od stvarnog života, onda je to trenutak kada su zastupnici počeli međusobno dijeliti osobne uvrede.

U zemlji u kojoj ljudi pitaju je li voda sigurna, zastupnici su uspjeli doći do toga tko je „lažljivac“, tko je „bolestan“ i tko je kakav čovjek.

Možda se nekome to čini zabavnim. Televizija voli takve trenutke. Portali dobiju naslov. Društvene mreže dobiju isječak od trideset sekundi.

Ali pokušajte zamisliti čovjeka koji živi blizu odlagališta kako to gleda kod kuće.

On ne treba znati koji je zastupnik duhovitiji.

Ne treba mu pobjednik replike.

Treba mu odgovor je li voda koju pije sigurna.

Treba datum kada će kamioni početi odvoziti ono što je ondje nezakonito završilo.

Treba mu ime institucije koja je zakazala.

Treba znati hoće li se za šest mjeseci ista priča otvoriti deset kilometara dalje.

A najgore je što su upravo građani već prije današnje sjednice morali objašnjavati državi da s njima gotovo nitko normalno ne razgovara.

Njihova rečenica da je komunikacija „katastrofalno loša“ puno je teža od svih današnjih političkih optužbi.

Jer to znači da problem nije samo otpad.

Problem je povjerenje.

Ministrica Marija Vučković priznala je da komunikacija može biti bolja. Ministrica zdravstva Irena Hrstić rekla je da dosadašnji nalazi ne pokazuju opasno onečišćenje vode.

To su informacije koje treba čuti i koje ne treba pošteno prešutjeti samo zato što ne odgovaraju dramatičnom naslovu.

Ali nakon svega što se dogodilo, više nije dovoljno izaći pred ljude i reći da je nalaz uredan.

Nalaz treba pokazati.

Sljedeći treba pokazati.

I onaj nakon njega.

Povjerenje se ne vraća konferencijom za novinare.

Vraća se ponavljanjem činjenica koje ljudi mogu provjeriti.

HDZ nije vozio kamione, ali to nije ni pitanje

Vladajući su danas više puta gurali raspravu prema jednostavnom argumentu: nezakoniti otpad odlagali su konkretni ljudi i tvrtke, pa oni trebaju kazneno odgovarati.

Naravno da trebaju.

Nitko razuman ne tvrdi da je Andrej Plenković osobno vozio kamion u Gospić ili da je ministrica Vučković noću zakopavala bačve.

Ali to je karikatura političke odgovornosti.

Vlast nije odgovorna samo za ono što njezini članovi učine vlastitim rukama.

Odgovorna je i za sustav kojim upravlja.

Ako postoji inspekcija, onda netko mora pitati gdje je bila.

Ako postoje evidencije otpada, netko mora objasniti kako je tok nestao iz njih.

Ako postoje dozvole, kontrole i propisi, netko mora reći kako je moguće da se cijela priča razvije do razine na kojoj Sabor usred kolovoza mora izvanredno zasjedati.

To ne mora automatski značiti da je ministar kazneno kriv.

Ali politička odgovornost nije isto što i kaznena.

U Hrvatskoj se ta razlika godinama namjerno muti, jer je vrlo korisno svaku kritiku odbaciti riječima: „Neka institucije utvrde tko je kriv.“

Institucije trebaju utvrditi tko je počinio kazneno djelo.

Građani imaju pravo pitati tko je politički odgovoran što ga sustav nije spriječio.

To su dvije različite stvari.

Ni oporba nije došla iz nekog boljeg političkog svemira

I bilo bi previše jednostavno završiti priču tvrdnjom da je danas samo vlast pokazala svoje lice.

Oporba je dobila upravo ono što je tjednima tražila: veliku pozornicu, izvanredno zasjedanje, temu koja udara ravno u pitanje institucionalne odgovornosti i Vladu koju može pritiskati konkretnim pitanjima.

U takvoj situaciji ne treba doći samo po nekoliko dobrih rečenica za televiziju.

Ako tvrdite da je pred nama ekološki i institucionalni skandal, onda to morate pokazati i vlastitim ponašanjem.

Sabornica mora izgledati kao mjesto na kojem se događa nešto važno.

Ne kao još jedan dan u kojem svi čekaju svoj termin za kameru.

A oporba u Hrvatskoj ima staru bolest: svaki skandal može vrlo brzo pretvoriti u dokaz da je vlast najgora u povijesti, ali puno teže u uvjerljiv plan što bi ona sama napravila drukčije.

Nije dovoljno reći: HDZ je kriv.

Recite kako biste organizirali sanaciju.

Tko bi je platio.

Što biste promijenili u Državnom inspektoratu.

Kako biste pratili tok opasnog otpada.

Koje biste zakone mijenjali.

Koga biste smijenili i zašto.

Kritika bez takvih odgovora lako postane još jedan oblik političkog turizma.

Najveći problem sjednice nije što je bila bučna. Problem je što je bila predvidljiva.

Sve smo zapravo znali prije nego što je prvi zastupnik pritisnuo tipku za mikrofon.

HDZ će braniti Vladu.

Oporba će tražiti odgovornost Vlade.

Milanović će pritiskati Plenkovića.

Plenković će odbacivati Milanovićev potez kao političku igru.

Netko će spomenuti institucije.

Netko će tražiti ostavku.

Netko će nekoga uvrijediti.

Jandroković će vraćati raspravu u Poslovnik.

Na kraju će se glasati prema odnosu snaga koji je postojao i prije sazivanja sjednice.

I zato je cijela stvar toliko frustrirajuća.

Ne zato što je politika bila politička.

Sabor tome i služi.

Nego zato što se u zemlji može pojaviti stvaran, opipljiv problem koji nema stranačku iskaznicu, a sustav ga ipak u nekoliko sati uspije pretvoriti u još jedan nastavak beskonačne utakmice Plenković protiv Milanovića, HDZ protiv oporbe, naši protiv vaših.

A iza svega postoji još jedna, možda puno neugodnija mogućnost.

Što ako Gospić nije iznimka?

Što ako je samo mjesto na kojem je sustav imao nesreću da bude uhvaćen?

Jedan od Milanovićevih zahtjeva zato je puno važniji od dnevnog političkog prepucavanja: pregledati i druga mjesta u Hrvatskoj na kojima postoji osnovana sumnja da je otpad završavao tamo gdje nije smio.

Ako država ozbiljno odradi baš taj dio, današnja sjednica možda će jednog dana ipak imati smisla.

Ako ne odradi, onda je sve ostalo bilo samo televizijski program.

Kad se kamere ugase

Sutra će doći glasovanje.

Podignut će se ruke. Netko će pobijediti 78 prema nekom drugom broju. Netko će održati konferenciju za novinare. Netko će reći da je predsjednik poražen. Drugi će reći da je Vlada pokazala bahatost. Treći će objasniti da institucije rade svoj posao.

Do večeri će se pronaći nova tema.

Možda će se Plenković i Milanović ponovno verbalno zakačiti oko nečeg sasvim drugog.

A onda će doći subota.

U sabornici neće biti nikoga.

Na Pantovčaku će se nastaviti predsjednički raspored.

U Banskim dvorima premijerski.

Zastupnici će otići svojim putem.

I negdje kod Gospića i dalje će ostati ista zemlja pod kojom je zakopano nešto zbog čega je cijela država dva dana glumila izvanredno stanje.

Tu će se zapravo vidjeti je li današnja sjednica bila ozbiljna.

Ne po tome tko je imao bolju repliku.

Ne po tome tko je koga nadglasao.

Ne po tome je li Milanović nadmudrio Plenkovića ili Plenković Milanovića.

Nego po tome hoće li za mjesec dana netko moći pokazati kamione koji odvoze otpad, laboratorijske rezultate koji su javno dostupni, inspektore koji provjeravaju druga odlagališta i imena ljudi koji su za propust platili funkcijom ili kaznenom odgovornošću.

Ako toga ne bude, onda ćemo znati što smo zapravo gledali danas.

Ne izvanrednu sjednicu.

Nego izvanredno dobru sliku jedne politike koja je sposobna vratiti cijeli Sabor s godišnjeg odmora, ali još uvijek nije sigurna može li s odmora vratiti i odgovornost.