U utorak ujutro na ekranima trgovaca naftom nije bilo panike. Upravo suprotno. Cijena nafte nastavila je padati unatoč novim američkim sankcijama kojima Washington pokušava dodatno gospodarski pritisnuti Iran. Brent se spustio na približno 91 dolar po barelu, a američki WTI na nešto više od 84 dolara.

Promatra li se samo taj trenutak, moglo bi se zaključiti da je tržište prestalo strahovati.

Ali nekoliko tisuća kilometara dalje od europskih burzi nalazi se razlog zbog kojeg takav mir može biti varljiv. Između iranske obale i Omana nalazi se Hormuški tjesnac. More ondje nije samo geografski prolaz. Ono je jedna od najvažnijih energetskih arterija planeta.

Prije sadašnje bliskoistočne krize tim je pravcem svakoga dana prolazilo približno 15 milijuna barela sirove nafte i još oko pet milijuna barela naftnih proizvoda. Drugim riječima, količina usporediva s približno petinom ukupne svjetske potrošnje nafte svakoga se dana oslanjala na mogućnost sigurnog prolaska brodova kroz jedan relativno uzak komad mora.

Kada geografija postane ekonomija

Upravo tu počinje priča koja je mnogo veća od odnosa Washingtona i Teherana. Hormuz pokazuje koliko globalizirano gospodarstvo, unatoč svim tehnološkim promjenama posljednjih desetljeća, još uvijek ovisi o fizičkim mjestima koja nije moguće jednostavno premjestiti.

Nafta iz Perzijskog zaljeva može imati različite kupce. Tankeri mogu mijenjati odredišta. Države mogu stvarati strateške rezerve. Rafinerije mogu pokušavati pronaći druge dobavljače.

Ali geografiju nije moguće sankcionirati, digitalizirati ili zaobići jednim političkim potpisom.

Međunarodna agencija za energiju procjenjuje da je aktualna bliskoistočna kriza izazvala najveći poremećaj opskrbe u povijesti globalnog tržišta nafte. Promet tankerima kroz Hormuz u najtežim razdobljima gotovo je stao, a zemlje Zaljeva bile su prisiljene smanjivati proizvodnju jer jednostavno nisu mogle izvesti sve količine koje su proizvodile.

To je trenutak u kojem lokalni rat prestaje biti lokalni rat.

Washington sada pokušava ono što bombe nisu riješile

Nova faza američkog pritiska na Iran zato se ne vodi samo ratnim brodovima i vojnim prijetnjama. Washington pokušava gospodarski izolirati Teheran, ciljajući njegove trgovačke partnere i financijske veze.

Američki ministar financija Scott Bessent najavio je dodatni pritisak na države i kompanije koje nastave poslovati s Iranom. U središtu cijele priče neizbježno se nalazi Kina, najveći kupac iranske nafte.

Tu nastaje mnogo opasnija geopolitička jednadžba. Sankcionirati Iran jedno je. Natjerati kineske kompanije, banke i rafinerije da biraju između poslovanja s Iranom i pristupa financijskom sustavu vezanom uz američki dolar nešto je sasvim drugo.

Washington time više ne pritišće samo Teheran. Posredno testira koliko daleko može koristiti snagu američkog financijskog sustava protiv gospodarskih interesa Pekinga.

Kina se takvoj politici protivi. A Iran je upozorio da bi države koje sudjeluju u američkom pritisku mogle biti suočene s odgovorom Teherana.

Zbog toga cijena nafte danas ne govori cijelu priču. Tržište trenutno procjenjuje da nove sankcije same po sebi neće odmah ukloniti velike količine nafte s tržišta. Ali tržišta ne određuje samo ono što se dogodilo. Određuje ih i ono za što trgovci vjeruju da bi se moglo dogoditi sutra.

Najopasniji barel je onaj koji ne može doći do kupca

Koliko je sustav osjetljiv pokazuje i posljednje izvješće Međunarodne agencije za energiju. Globalna ponuda nafte u srpnju porasla je na približno 101,5 milijuna barela dnevno, ali je i dalje bila više od šest milijuna barela dnevno niža nego godinu ranije.

Još je važnije ono što se događalo u samom Zaljevu. Milijuni barela proizvodnih kapaciteta ostali su izvan tržišta, dok su poremećaji pomorskog prometa ponovno otežali oporavak izvoza.

To otkriva jednostavnu činjenicu koja se često izgubi u razgovorima o rezervama nafte.

Nije dovoljno imati naftu ispod zemlje. Nije dovoljno čak ni izvući je na površinu. Potrebno ju je dopremiti do rafinerije, preraditi i zatim gorivo dovesti do tržišta.

Ako pukne samo jedna karika tog lanca, barel koji postoji na papiru prestaje biti barel koji tržište može koristiti.

Europa problem osjeti drugačije

Za vozača u Beču, Zagrebu ili Osijeku sve to može djelovati vrlo udaljeno. Benzinska postaja nema nikakvu vidljivu vezu s tankerom koji prolazi uz obalu Omana.

Ali upravo je ta nevidljiva veza srž modernog energetskog tržišta.

Cijena sirove nafte samo je prvi dio računa. Nakon nje dolaze rafinerijske marže, transport, skladištenje, porezi i struktura pojedinog nacionalnog tržišta. Zbog toga promjena cijene barela nikada ne prelazi jedan prema jedan na cijenu litre goriva.

Međutim, Međunarodna agencija za energiju upozorava na još jedan problem: tijekom ove krize cijene dizela, benzina i drugih rafiniranih proizvoda u pojedinim su razdobljima rasle snažnije od same sirove nafte. Posebno su bili pogođeni dizel i avionsko gorivo.

I upravo tu priča prestaje biti priča samo o automobilima.

Dizel pokreće kamione. Kamioni prevoze hranu. Gorivo koriste građevinski strojevi, poljoprivreda i veliki dio logističkog sustava. Avionsko gorivo ulazi u cijenu putovanja i teretnog prometa.

Kada energija poskupi, ona ne ostaje na benzinskoj postaji. Putuje dalje kroz gospodarstvo.

Jedna boca mlijeka također poznaje Hormuz

Potrošač možda nikada neće vidjeti tanker, burzu nafte ili trgovački ekran na kojem se mijenja cijena Brenta. Ali posljedice energetskog šoka mogu se pojaviti na polici supermarketa.

Kamion mora dovesti robu do trgovine. Hladnjača mora održavati temperaturu. Ambalaža mora biti proizvedena i transportirana. Distribucijski centar troši energiju. Svaka od tih faza ima svoju cijenu.

Zato energetske krize imaju neugodno svojstvo: mogu se pretvoriti u inflaciju i onda kada početni problem nastane tisućama kilometara daleko.

Europa je nakon prethodnih energetskih kriza naučila koliko brzo geopolitička ovisnost može postati gospodarski i društveni problem. Promijenili su se dobavljači, povećane su rezerve, ubrzana je izgradnja alternativne infrastrukture i povećan udio obnovljivih izvora.

Ali nafta je i dalje globalna roba. Čak i država koja gotovo ništa ne kupuje iz Irana nije izolirana od promjene svjetske cijene.

Zašto onda cijena nafte danas pada?

Upravo je to možda najzanimljiviji dio sadašnje situacije.

Nakon objave novih američkih sankcija nije uslijedio novi veliki skok cijena. Reuters navodi da su trgovci procijenili kako mjere zasad ne mijenjaju dovoljno fizičku ponudu na tržištu da bi opravdale novi val kupnje.

To ne znači da je rizik nestao.

Znači da ga je tržište trenutačno uračunalo.

A između te dvije rečenice postoji golema razlika.

Ako tankeri nastave prolaziti i ako se politički sukob zadrži u okvirima gospodarskog pritiska, tržište može postupno smanjivati premiju za geopolitički rizik. Ako se dogodi ozbiljniji incident na pomorskoj ruti ili novi veliki poremećaj izvoza, ista računica može se promijeniti u nekoliko sati.

Hormuz je upozorenje, ne samo prolaz

Svijet posljednjih godina mnogo govori o energetskoj neovisnosti, elektrifikaciji prometa i prelasku na obnovljive izvore. Sve su to stvarne promjene.

Ali tanker koji prolazi Hormuškim tjesnacem podsjeća koliko stari energetski svijet još uvijek određuje cijene novoga.

Jedan uski morski prolaz može povezati odluku donesenu u Washingtonu, odgovor iz Teherana, kupnju kineske rafinerije, put tankera prema Aziji i račun europskog potrošača.

Zato pravo pitanje nije hoće li Hormuz sutra biti na naslovnicama.

Pravo pitanje je koliko dugo svjetsko gospodarstvo može prihvaćati sustav u kojem je toliko energije, trgovine i političke moći koncentrirano na nekoliko geografskih točaka koje se u kriznom trenutku mogu pretvoriti u globalno usko grlo.

Danas barel ponovno pojeftinjuje.

Tankeri ipak plove pod pravilima koja se mogu promijeniti, sankcije se šire, Washington pokušava izolirati Iran, Peking odbija prihvatiti američku ekonomsku logiku, a Teheran još uvijek ima geografiju na svojoj strani.

I zato nekoliko dolara manje na burzi nije kraj ove priče.

To je samo cijena današnjeg dana.